Izbjegavajte loš govor i loše riječi

Akademija Art

Životna mudrost i osobno iskustvo uče nas da čovjek ne mora uvijek „trčati na prvu loptu“. A to znači da često u životu, izazvani nekom verbalnom provokacijom sugovornika, trebamo ne reagirati odmah. Zašto?

Zato što postoji jedna svima dobro znana krilatica: „Ispeci, pa reci“. Što znači da treba dobro promisliti što ćemo i kako odgovoriti. Koliko znamo, Isus nije na provokaciju farizeja i pismoznanaca mnogo puta odmah reagirao. Poznat nam je slučaj kada su Židovi htjeli kamenovati preljubnicu zatečenu u preljubu. Isus se sagnuo, pisao po tlu, razmišljao, ustao i izrekao poznatu rečenicu: „Tko je od vas bez grijeha, neka prvi baci kamen na nju“. Svijet medija pokazuje nam da to u naše vrijeme nije baš tako. Mediji često odmah sude bez ikakva sudovanja i velika promišljanja. Zato ima svakodnevno puno ishitrenih izjava, provokacija, zaključaka, koji bole i duboko ranjavaju ljude kojih se tiču. U molitvi na početku misnog slavlja molimo bijući se u prsa: „Ispovijedam se Bogu Svemogućemu i vama braćo… da sam sagriješio mišlju, riječju, djelom i propustom“. Griješiti riječju. Toga je danas malo vjernika duboko duhovno svjesno. Malo je onih koji ispovijedaju da su griješili riječju ili propustom. A loša riječ, loš govor, svađa često su dio naše bolne, ponekad primitivne svakodnevice. Neki su arogantni u nastupu, neki time uvrijeđeni, neki preosjetljivi, a poneki uopće nisu osjetljivi na to kakvo zlo čine lošim svjedočenjem, brzopletim i neutemeljenim izjavama, ogovaranjem i klevetama. Postoji jedna priča koja govori o stanju između dvoje ljudi koje neki iz šale zovu „tiha misa“. To stanje zovu tako zato što poslije žešće svađe nastaje stanje u kojemu je prekinut svaki razgovor između supružnika.

„Baka i djeda su se posvađali, i baka se toliko naljutila da nije više htjela razgovarati s mužem. Sutradan je djed već sve zaboravio, ali ga je baka i dalje ignorirala, odbijajući razgovor. Koliko god se trudio, djed nije uspio baku privoljeti da progovori. Na kraju, počeo je kopati po ormaru i ladicama. Poslije nekoliko minuta, baka nije izdržala: ‘Mogu li znati što tamo tražiš?’, ljutito je upitala supruga. ‘Hvala Bogu, našao sam’, rekao je djed, i lukavo se osmjehnuo. ‘Što to?’ upitala je baka. ‘Tvoj glas!’“

Prema ovoj priči, moguće je da je baka bila zlopamtilo i da nije mogla lako opraštati nijednu svađu s mužem. Moguće je također da je djed  doista bio nešto kriv pa je htio razgovorom prekinuti za njega napornu „tihu misu“. Korizma, pokornička bogoslužja ili pojedinačni osobni ispit savjesti u dubini duše uvijek je prilika da preispitamo svoju dušu, svoje srce, svoj jezik. Da zaključimo s kakvim smo govorom, možda prostačkim riječima, bili loš primjer, osoba koja je sramotila sebe ili lošim govorom nekoga od bližnjih. Sveti Ivan Zlatousti, grčki crkveni otac i naučitelj, u mladosti je stekao klasično obrazovanje i postao monah, redovnik. Za carigradskog patrijarha izabran je 398. godine. Znao je često oštro kritizirati aktualne prilike i događaje u Crkvi i državnoj upravi. Zbog toga je često dolazio u verbalni sukob s caricom Eudoksijom pa je bio svrgnut s patrijaršijske stolice. Prognali su ga u Kapadociju, gdje je i umro. Pisao je katehetske, odgojne spise, a najpoznatiji je po sjajnim propovijedima. Zbog ugodne i aktualne rječitosti, i lijepih propovijedi, dobio je nadimak Krizostom (Zlatousti). Eto što ponekad može učiniti oštra verbalna kritika, oštar govor, pa ako je i svetački govor.

Sveci, pustinjaci, proroci bili su često neprihvaćeni i odbačeni od naroda zbog proročke oštrine i govora istine, pozivanja vlastitog naroda na promjenu načina života. Jedna od istinitih, ali vrlo oštro rečenih istina jest rečenica svetog Ivana Zlatoustog o pravom postu, za razliku od lošeg posta i nemrsa: „Neka nam jezik posti od ružnih i štetnih riječi, jer kakva nam korist ako, s jedne strane, izbjegavamo jesti kokoš ili ribu, a s druge strane žvačemo svoju braću?“ Odrasli ljudi, pa tako i mladi, u naše se vrijeme nimalo ne ustručavaju izreći vrlo brzo loše riječi na račun svojih pretpostavljenih, roditelja i odgojitelja. Gotovo sve loše mediji vrlo brzo iznose na svjetlo dana. Gotovo se ništa ne skriva. Tako već malena djeca bivaju „bombardirana“ raznim negativnostima koje, kao djeca, ne bi trebala znati ni o tome razmišljati. Nekada su sasvim priprosti ljudi na selu, u obiteljima, znali sačuvati djecu od loša govora, riječi i spoznaje aktualnih događaja. Kada bi razgovor postao degutantan, rekli bi djeci da se povuku u svoju sobu. Vrijeme u kojemu živimo jest vrijeme brzopoteznog „razbacivanja raznim etiketama“, koje neki nemilice i bez ikakva srama lijepe pojedincu ili zajednici. Možemo bez ikakva straha reći da vlada primitivizam, poistovjećivanje većine s grijesima manjine. To se često vidi u neodmjerenim komentarima na FB i internetskim portalima. Čitatelj površno pročita nekakvu kolumnu, nekakav tekst, i bez srama daje komentar po kojemu se odmah vidi da nije ušao u srž problematike ponuđenog teksta. Kakva je moja riječ? Kakav mi je rječnik? Izgovaram li prostačke riječi kako bih nešto protumačio ili dao osvrt na neki događaj? Imam li spoznaju da javna riječ, riječ izgovorena u javnosti, pred više ljudi, mora biti odmjerena i konstruktivna? Znam li u međuljudskim odnosima izbjeći aroganciju, bahate i ishitrene izjave i uvrede? Kada govorim o drugima, svojim roditeljima, suradnicima, podređenima i nadređenima, znam li iznositi objektivnu istinu, a ne samo negativnosti?

Bahatim govorom, koji odmah sudi, lijepi etiketu, mogu duboko duhovno raniti sugovornika, a dobrim i mudrim stajalištem, poticajnim mislima, mogu obradovati sugovornika. „Ženo, zar te nitko ne osudi? Ni ja te ne osuđujem. Idi i ne griješi više.“ Kako ja griješim riječju? Mogu li već danas odgovoriti na to važno pitanje? Zašto? Pa, Korizma je upravo sveto vrijeme samoodgojnog rada na sebi, na osobnoj i zreloj kršćanskoj duhovnosti. Nemojmo, kako kaže sveti Ivan Zlatousti, „žvakati svoju braću“. Post i nemrs u Korizmi, od jela, DA, ali i rad na sebi, duhovna borba sa svojim jezikom koji  često treba obuzdavati. Hoćeš li ga obuzdavati od sada nadalje? Pokušaj, jer je to duhovna nužnost, koliko god o sebi mislili da smo dobri vjernici.

Molitva za dar čistoće i očišćenje savjesti (Krvi Kristovoj)

Gospodine Isuse Kriste, ti si nazvao blagoslovljenima one koji su čista srca i obećao si im da će Boga gledati. Često te gubim iz vida jer je moje srce zauzeto i uprljano egoizmom, ljubomorom i ambicijom. Zbog pomanjkanja skromnosti i zbog svakakve znatiželje, svoje misli i osjećaje ispunjavam nemirom i mračnim željama. Tada gubim radost vjere i svjetlo savjesti. Teško mi se moliti, ljudi me živciraju, te mi slabi ljubav prema bližnjemu. Isuse, ne vidim te i ne poštujem u drugom čovjeku, jer moje srce uistinu nije slobodno. Ipak, želim nov i vjerodostojan život. U povjerenju u tvoju najdražu Krv, molim te, očisti moju savjest. Želim te nanovo, kao dijete, primiti čista srca i dijeliti tvoju ljubav sa svim ljudima.

Neka me tvoje rane podsjećaju kako me neizmjerno voliš. Neka me tvoja Krv jača u kušnjama i opasnostima. Neka me tvoji anđeli izbave iz opasnosti kada me samo bježanje može spasiti od grijeha. Duše Sveti, prožmi moje odnose s ljudima. Po tebi želim biti otvoren za sve. Daj mi svoju mudrost da razlikujem pravu ljubav prema drugima od traženja sebe pod izlikom pomoći potrebnima. Nauči me davati, a ujedno i tražiti od sebe i drugih. Želim spajati blizinu i jednostavnost u odnosima s ljudima, čuvajući potrebnu distancu. Osjećaji dobrote neka ne postanu oruđe zla skriveno ispod plašta spašavanja čovjeka, a briga za vlastitu čistoću i svetost neka nikada ne postane razlog da netko ne doživi ljubav i Božje Milosrđe. Marijo, Majko prekrasne ljubavi, želim, kao ti, uvijek nositi u srcu Isusa. Neka me tvoja poniznost uči nježnosti i zdravoj nesigurnosti u sebe, da postanem sve više čisti kalež Krvi tvoga Sina. Amen.

Molitva za dobru riječ

Gospodine, previše želimo
panem et circenses.
Još više
bez mjere više.
Mudri, zato dopusti da ti danas šapnem,
da danas molim:
dar dobre riječi ja bih.
Ništa više.
U ovom vremenu u kojem se riječi gaze
i vatrometno praskaju
u kojem se u pepeo pretvaraju
i dim baruta –
ili naprosto ne raspoznaju –
ja bih da svaka druga
od tisuću uzalud izgovorenih
bude sjeme.
Premudri,
daj blagost riječi,
čvrstoću da bude oslon,
milosno povjerenje.
Daj molitveni zvuk
daj MIR
Ti koji jedini poznaš mjeru –
daj da iz tvoje sjene rastem
razgrni vjeru.
Danas bih, Gospodine, samo dar dobre riječi
i znam da nisam skromna.
Zaodjenut će me u Apostola,
proroka možda.
Riječ sveta
što će tisuće sablazni izbrisati,
svečanost Otkupljenja proglasiti.
Samo dobru riječ
danas i sutra.
Alma Fides

vlč. Vladimir Trkmić

Leave a Reply

Your email address will not be published.

Next Post

Divim se strpljivim ljudima, oni su pobjednici na duge staze

Oni znaju da se ne mora sve imati odmah i ovdje već znaju da je vrijeme ono koje određuje mnoge stvari u našim životima. To su ljudi koji se ne boje biti […]