U HDZ-u je nakon izbornog kraha nastupilo privremeno zatišje, neka vrsta stanja ni rata ni mira. Stvaraju se strategije konačnog rješenja i eliminacije sve snažnije unutarstranačke oporbe. Miro Kovač i Davor Ivo Stier su već sada otvoreno i ne bez temelja najavili svoju kandidaturu za mjesto predsjednika, koje mjesto ni Andrej Plenković ne misli tek tako prepustiti, barem ne za sada.

Ako je vjerovati „insajderskim“ izvješćima (to je ono kad netko iz struktura plasira određene informacije ili poluinformacije putem izabranih medija i s određenim ciljem), u igri je nekoliko scenarija.

Prvi je definitivna eliminacija Milijana Brkića, kojemu se već dugo podmeću klipovi pod noge i koji je proglašen glavnim krivcem za neuspjeh, drugi je rekonstrukcija Vlade, treći je pomirba sa Stierom kojemu se već otvoreno namiguje iako je prethodno neutraliziran, i četvrti scenarij su izvanredni parlamentarni izbori.

Sve je od toga moguće, moguć je svaki od ta četiri navedena scenarija ili su moguća sva četiri sinkronizirano i koordinirano, jer se oni međusobno ne isključuju. Međutim, sve to zajedno ne bi riješilo ni jedan supstancijalni problem stranke, a njezin je problem to što je izgubila politički identitet i moralni integritet.

S politikom desno-lijevog centra, s autoritarnim i autokratskim vođenjem stranke, s neprincipijelnim koalicijama, s osloncem na provjerene kadrove bez stava i mišljenja, s podcjenjivanjem vlastitih birača i udaljavanjem od njhovih uvjerenja i vjerovanja, s pogledom uprtim u Bruxelles, nikakav rast BDP-a ni pozitivne Fitsc ocjene pa ni simboličko i iznuđeno vraćanje napuštenom Danu državnosti ni intervencija da se ipak plate udžbenici iz vjeronauka neće pomoći.

S takvom politikom HDZ-u prijeti poraz na predsjedničkim, pa onda i na parlamentarnim izborima, jer ta politika ohrabruje i jača konkurenciju, i one ljevije i one desnije.

Potrebni su, iz pozicije same stranke, bez namjere da joj bilo što savjetujemo, ne izvanredni ne parlamentarni, nego unutarstranački izbori po načelu jedan član jedan glas. Samo na taj način HDZ na nove političke ispite može doći s novim, nekompromitiranim ljudima, s osvježenim programskim smjernicama, s probuđenim nadanjima i jačim motivacijama.

Sve ostalo je samo kupovanje vremena i zapravo podređivanje interesa stranke interesima jednog čovjeka ili nekolicine njih, kao što je Plenković izustio ono svoje historijsko „stranka ne može biti taocem ni jednog pojedinca“.

Eventualne promjene u vrhu stranke ne bi nužno značile i promjene u samoj Vladi. I Angela Merkel nije više predsjednica CDU-a, ali je i dalje kancelarica sve do prvih redovnih izbora.

Autor: Josip Jović