U Gradskoj knjižnici Zadar, Ogranak „Aleksandar Stipčević“ u Arbanasima, u srijedu 8. svibnja 2019. godine knjigu Daria Tikulina “Libri, iz armaruna moga dida Mate maranguna“, predstavio je književnik Tomislav Marijan Bilosnić. Ovo predstavljanje, kao i više drugih događanja upriličeno je u programu ovogodišnjih Dana Gospe Loretske, a u organizaciji Društva zadarskih Arbanasa.

„Tikulin u svome „Libru…“ donosi pravu divot slikovnicu glagoljskih pismena, kamenih natpisa, matičnih knjiga, isprava, i sve ono drugo čime možemo zorno ilustrirati glagoljaške tragove i glagoljanje na zadarskome prostoru. Prinoseći nam bogatu građu „iz armaruna dida Mate maranguna“, Tikulin kroz šest poglavlja svoga libra, nudi i rješenja glagoljskih pismena iznimne likovne vrijednosti. U ovom divot izdanju suočeni smo s pravom izložbom svjetlopisa starih i novih glagoljskih natpisa, kao i onoga što je sastavio i učinio sam autor“. – naglasio je Tomislav Marijan Bilosnić.

Uz knjigu „Libri“ Daria Tikulina predstavljena su i izdanja „Arbanaški librić“ i „Arbanaški kalendori Enia Grdovića“, o kojima su govorili Dorian Perović i Dario Tikulin. U glazbenom dijelu ove priredbe nastupio je Oktet „Pieta“ iz Arbanasa.

SPOMENICA IZGUBLJENOG IDENTITETA

Dario Tikulin: Libri iz armaruna moga dida Mate maranguna, Društvo zadarskih Arbanasa, Zadar, 2019.  

Najbolja preporuka za knjigu „Libri…“ u nakladi Društva zadarskih Arbanasa, svakako je Pogovor samog autora pisan davnim i zaboravljenim jezikom zajednice šimuncina, kako Dario Tikulin naziva prostor i duh zadarske Varoši, i svega onoga što se vidi i ćuti sa zvonika Crkve sv. Šime u Zadru, a to su Puntamika, Brodarica i Voštarnica s Bokanjcem, Crno, Ploče, Dračevac i Dubina, a što je po našem piscu „osebujni ogranak Hrvata“. Zbirkom glagoljskih napisa i spomenika Tikulin na svoj osebujan i nadasve originalan način zoranićevski prilazi bašćini, svemu onome što je Petar Zoranić u „Planinama“ označeno „od Paprata do Funtane“. Držeći to vrlo važnim dijelom izgubljenog identiteta prvotnog hrvatskog bića, naš će se šimuncin usredotočiti na fokusnu točku svoga zavičaja, na baſchine, kako Juraj Baraković oslovljava one koji pripadaju izvornom prostoru grada.

Polazeći od činjenice kako ovaj dio zadarskog, hrvatskog prostora nije bio pod osmanskom, a kasnije dugo ni pod jugoslavenskom vlašću, te je već time očuvao izvornost u odnosu na „bliske Hrvate“ u zaleđu, dugo gajeći različitost u „gledanju na didoknjižje“, što će reći na hrvatski jezik i baštinu. S druge strane, ovako izolirana, ova je zajednica dugo vremena bila i zapostavljana, pa i  proganjana od nehrvatskih elemenata kojima je Zadar bio izložen u svojoj povijesti. Poglavito se to odnosi na jugoslavenski komunistički režim, kada su „šimuncini“ izgubili svaku društvenu, kulturnu i političku ulogu u gradu. Tek u neovisnoj Hrvatskoj državi dali su čak dva gradonačelnika, istina više zaokupljena „inim gradsko-poglavarskim poslovima“, nego li što su se, po Tikulinu, posvetili izvornim zadarskim predajama i običajima, i pobožnom pismu sv. Jeronima.

Naslovnica knjige Libri Daria Tikulina

Tikulin će ići i dalje, kazavši kako oni koje je Baraković nazivao „didićima“, što će reći pretcima, danas i ne privlače bilo kakve pozornosti kulturne zadarske javnosti, ukoliko isti ne „čuvaju kakve nehrvatske osobine“.  U tome smislu Tikulin će priznati: „U svojih 35 godina stvaranja skromnih pisarskih uradaka za javnost bilo je hvala Bogu onih iz crkve koji su me poticali i pomagali u očuvanju živog običaja djedovske pobožne pismnje pod zaštitom sv. Jeronima. Unatoč tomu pitanje tog mjesno izvođenog običaja ostaje i dalje nejasno.“ Poglavito se izražava otvorena sumnja u računalno doba, koje nije „izraz pobožnih pisara“. Ukoliko se, dakle, ne okrenemo očuvanju glagoljice, moglo bi doći do konačnoga nestanka „starinskog pisarstva i pečatarstva“, tim više, što Tikulin glagoljsko pismo veže za davna kulturološka vremena ovog prostora vezana uz ime svetog Jeronima.

Sve je ovo dio sveobuhvatnog projekta Društva zadarskih Arbanasa i njihove sekcije Čehuljica za glagoljsku knjigu Zmajevich. Važno je to iz razloga što Tikulin inzistira na činjenicama kako je župa Blažene Gospe od Loreta u Arbanasima utemeljena kao dijecezanska glagoljska župa za duhovne potrebe doseljenih barskih obitelji 1726. godine. Pri tome nam je ne zaboraviti da je Bar najjužnija biskupija hrvatskoga misala, odnosno 18. Biskupija svetojeronimske Ilirije (Ecclesia illyrica seu sclavonica), i kao takva pripada Crkvi u Hrvata.

Od svih zadarskih župa, jedino su se u Arbanasima sačuvale glagoljske matične knjige, glagoljske bogoslužne knjige, glagoljsko pjevanje, obiteljske glagoljske oporuke, klesane ploče na glagoljici, kao i one urezane u drvu ili utisnute u zemljanu plohu; jedinstveno su ovdje sačuvana imena i prezimena svećenika i redovnika glagoljaša, kao i mjesta odakle dolaze. U arbanaškoj župi poznato je pečatarstvo, sitnoslikarstvo i glagoljsko knjigovežje.

Govoreći o narodnom, nacionalnom „bliženju u knjizi“, Tikulin će spomenuti pokušaje Bartula Kašića, i Ljudevita Gaja u stvaranju zajedničkog jezika, a koji nije bio jezik „kako pisahu hrvatski kraljevi, plemstvo, svećenstvo, bratovštine i puk“, što u konačnici nije dovelo do rezultata. Umjesto toga Hrvatima je izvana nametnut jezik i pismo, otvarajući tako dva pravca „knjige u Hvata“, da bi dolaskom komunističke jugoslavenske vlasti bilo ukinuto i to dvojstvo „na štetu samohrvatske knjige“ koju još jedino baštine Gradišćanci. Na tom tragu Tikulin se zalaže za potrebu obnavljanja dvojstva, čime bi se očitovala i obnova yerokgnixye, odnosno pobožne „pismnje pod zaštitom sv. Jere“, što će reći glagoljice.

Slijedeći takav naum Tikulin u svome „Libru…“ donosi pravu divot slikovnicu glagoljskih pismena, kamenih natpisa, matičnih knjiga, isprava, sve ono što može zorno ilustrirati glagoljaške tragove i glagoljanje na zadarskome prostoru, na prostoru „šimuncina“, kako bi kazao autor. Prinoseći nam bogatu građu „iz armaruna moga dida Mate maranguna“, Tikulin kroz šest poglavlja svoga libra, nudi i rješenja glagoljskih pismena iznimne likovne vrijednosti. U ovom divot izdanju suočeni smo s pravom izložbom svjetlopisa starih i novih glagoljskih natpisa, kao i onoga što je sastavio i učinio sam autor.

Priznajući da ovim djelom želi vratiti i osnažiti osjećaj sinjomorskog zajedništva, a u sklopu sveobuhvatnijeg projekta znanog pod imenom „Arbanaška glagoljašnica“, Tikulin ističe: „Nisam visokoobrazovan, starinski rečeno kovač sam po zanimanju isto kao i otac. Djed je bio drvodjelja a pradjed zidar. Moja pregnuća u yerokgnixyu ne polaze od znanosti iz knjigodjelske uljudbe višenarodne ћнроčepurače knjige i ne pripadaju tom krugu. Ja nastojim da moji uratci pripadnu djedovskom yerokgnixyu. Nastojim se u nekim časovima osloboditi spona ћнроčepuraštva i izraziti se na osebujan yerokgnixki način da bi očuvao utakmicu i dijalog yerokgnixya s drugim knjižnim uljudbama“ .

Ovdje se ne misli isključivo na očuvanje glagoljice kao živog umjetničko-književnog, pučko pobožnog običaja, namijenjenog „nama Sinjomorcima“, već i na to da nam izvorno glagoljsko pismo postane ponudom „našim gostima, hodočasnicima, putničarima, pohoditeljima, pratiteljima i ostalim zanimateljima za našu knjišku i pisarsku djedovinu“, koja u slovnoj morfologiji ne pokazuje sličnosti ni s kojim poznatim povijesnim pismom. Konačno, sama činjenica da su Hrvati jedini narod (uz neke kratke epizode kod drugih naroda) koji upotrebljavaju i razvijaju glagoljicu dovoljna je opomena sama za sebe. Pozornost na nju skreće nam ova knjiga.

Tomislav Marijan Bilosnić, Zemunik, 15. siječnja 2019.