Višegodišnji zagrebački nadbiskup, kardinal i općepriznati zaslužni pastir hrvatskog naroda, Alojzije Stepinac rođen je u Brezarićima pokraj Krašića, nedaleko od Jastrebarskog

Rođen je 8. svibnja 1898., kao peto dijete majke Barbare i oca Josipa. Obitelj se 1909. preselila u Krašić u kojemu je, slomljen teškom bolešću, kardinal 10. veljače 1960. i umro.

Nadbiskup Stepinac, uvijek na visini povijesne zadaće, kao rijetko koja osoba na hrvatskim prostorima, čvrst i moralno dosljedan, hrabro je prkosio svim režimima za dobro hrvatskog naroda i u interesu vjere. Ustrajao je protiv velikosrpskog terora, protiv fašizma i ustaške NDH, protiv komunizma i njegovih pritisaka. Svi su ga vlastodršci stoga smatrali neprijateljem.

U svom, mržnjom zatrovanom protuhrvatskom štivu, optuživali su ga kao klerofašistu – duhovnog i političkog mentora Ante Pavelića i krivca za ustaška ratna zlodjela, a sve zato da bi još jednom, makar i neistinama, potkrijepili staru tezu o genocidnosti hrvatskog naroda.

Razlozi su jednostavni: Stepinac kao najviši hrvatski katolički velikodostojnik uvijek je dostojno i neodstupno branio prava hrvatskog naroda na slobodu i samostalnu državu. U slučaju NDH on se nikad nije izjednačio s ustaškim režimom, već mu se, naprotiv, stalno suprotstavljao.

Stepinčevo je držanje bilo uvjetovano povijesnom spoznajom da se ideologije mijenjaju, stranački režimi dolaze i odlaze, a narod ostaje sa svojim potrebama i pravima na samostalan život. Utemeljen u kršćanski svjetonazor Stepinac je tu spoznaju iskazivao kao nepomirljiv protivnik svake totalitarističke ideologije i doktrine, kako fašizma i nacizma tako i marksističkog komunizma, osobito njegova staljinističkog obličja. Mnogobrojna dokumentacija govori o oštrim Stepinčevim prosvjedima zbog ustaških zločina, i onog u Glini i onih u Jasenovcu, zbog rasizma i progona Židova, zbog terora nad Srbima.

Protivi se i nasilnom pokatoličavanju, pa tako u tajnoj instrukciji svećenicima piše da je uloga i zadaća kršćana u prvom redu spasiti ljude, nazvavši to vrijeme vremenom ludila i divljaštva. U vihoru Drugog svjetskog rata bio je jedan od rijetkih, ako ne i jedini, crkveni prelat u Europi, koji je oštro, mnogo puta i javno reagirao na fašističko bezumlje.

Dolaskom komunizma nije odstupio od svojih načela. Ponovno se usprotivio neopravdanim egzekucijama i tražio milosrđe, zagovarao slobodni razvitak vjere i poštivanja neotuđivih prava čovjeka. Tada je to ocijenjeno kao protunarodno djelovanje, pa je 1946. iskonstruirano suđenje, nalik staljinističkim procesima. Komunistička vlast označila ga je ustašom i ratnim zločincem, a suđenje je završilo presudom na 16 godina tamnice.

Mnogobrojne dokaze i svjedoke u korist optuženoga sud nije prihvatio. Stepinčeva golgota u Lepoglavi, i kasnije zatočenje u rodnome Krašiću, ostaje svjedočanstvo o moralnoj čvrstini i hrabrom protivljenju nečovještvu. Do svog je kraja ostao uspravan; nije želio ni pomilovanja niti posebne milosti. Komunistička vlast morala je ipak dopustiti da se Stepinac pokopa u katedrali, posljednjem počivalištu zagrebačkih biskupa.

Papa Ivan Pavao Drugi proglasio je Alojzija Stepinca blaženim u svetištu u Mariji Bistrici 3. listopada 1998. HRT