Nostradamus (1503. – 1566.), francuski liječnik židovskog podrietla, koji je živio i u Italiji, najpoznatiji je po svojim proročanstvima, od kojih su mnoga napisana na francuskom, u formi poezije uz korištenje i latinskih, grčkih i hebrejskih riječi i to u strahu da ih ne razumiju mediokriterti i neznalice, te ga proglase heretikom ili ih zloupotrebe.

Mnoge stvarne događaje je pogodio. Kako? Zar je bio vještac. Ne, bio je ustvari vizionar sposoban da promišlja jako daleko. Nešto poput vrhunskih šahovskih velemajstora, ali još puno puno dalje. Tako promišljajući o razvoju društva i društvenih odnosa navodno predvidio kako će glavna značajka kraja 20. i početka 21. stoljeća biti prodor mediokriteta u vrhovne pore društva.

Evidentno je kako ljudska misao u sve većem broju struktura a na sve više meridijana stagnira ili čak retardira i to stoga što imamo sve veći postotak dobro pozicioniranih mediokriteta. Oni nisu zločesti. Čak su mnogi i dobronamjerni, ali nesposobni bez dugoročne vizije.

Na mnogim mjestima su inteligenciju i pronicljivost zamijenili štreberaj i diplome. A kako to nije bilo dosta, često se diplome, pa i doktorati, mogu nabaviti po tržištu prihatljivim cijenama.  

Imamo slobodne izbore i često biramo osobe koje dobro laprdaju, jer uglavnom potencijalnim biračima pričaju ono što žele čuti, ali nikada ništa posebno nisu napravili niti će napraviti, ukoliko to nisu vidjeli na google-u ili na televiziji. Stvaralaštvo im je nešto nepotrebno i neshvatljivo, jer i bez toga dolaze do titula i ako su u pravoj partiji do solidnih financijskih rezultata za sebe, svoju obitelj i prijatelje. Istovremeno, kako im postotak raste, to se sve više cijene papiri, nego ostvareni rezultati i često princip „A gdje sam ja tute“.  No to je ustvari jedan negatvni svjetski proces koji će se još razvijati i nije samo hrvatska specifičnost. Ali dosta je prisutna u zadnje vrijeme na Mediteranu. Uostalom treba ipak shvatiti kako se niti jedan problem ne može dobro riješiti ukoliko se ne stavi u globalni kontekts. Tko to ne shvaća taj ništa ne razumije. Taj je ustvari drugorazredan.

Ukoliko se upitamo kada je, kako i zašto došlo do takvog razvoja, mogli bi smo skoro kazati kako je to simbolički počelo 1968. pojavom tzv. šesdesetosmaša.  Naime Lenjinova sintagma „Učiti, učiti i samo učiti“rezultirala je plejadom vrhunskih štrebera, od kojih i znatan broj s magisterijima i doktoratima, koji su se pobunili jer nisu postizali očekivane rezultate. Zato što „mudro“ razrađen štreberaj, pun „kriterija“ i „logičnih zadatosti“ uz brigu o „prioritetima“ nije bio u stanju nadoknaditi  stvaralaštvo, invenciju i umjetnost.  A to se ne da naučiti. To se treba njegovati, tj. mora postojati „plodno tlo“.

Milka Trnina nije bila svjetska primadona sporadi poslušnosti i štreberaja,  a genijalni Nikola Tesla nije ni fakultet završio, a o magisteriju ili doktoratu da ne govorimo. Nije imao vremena za to jer su ga tjerali da stvara i otkriva. Ali gle vraga u Zagrebu su ga odbili. A sada nam je velik. Čak smo i Tehnički muzej, nakon dugih natezanja, po njemu nazvali. U ovim primjerima i još nekima bili su u pitanju talenat i načini na koje se je razvio.  No mnogi unuci ili drugi nasljednici onih koji su ga odbili i sada drmaju društvom. Možda stoga najsposobnija mladost odlazi u svijet i to zauvijek.

Zahvaljujući pak internetu Lenjinovo „Učiti, učiti i samo učiti“ preraslo je u „Googlati, googlati i samo googlati“ i tako ćemo vrlo brzo skoro svi ogooglati.  Na izborima biramo dužnosnike koji su uglavnom rezultat googlanja. Tada oni shvate kako trebaju savjetnike i zaposle ih. A ovi opet crpe znanje s Googla. I zato nije čudo što društvo stagnira i troši silnu energiju na nebitne ili čak izmišljene probleme. Istovremeno države kao Kina, Indija, Čile, Vietnam, Estonija i još neke bilježe godišnji rast preko 6%, ali unatoč velikom broju vrlo kvalificiranih kumpjutoraša, jako paze da ne zanemare vizionarstvo, mislilaštvo i talente. Shvaćaju kako su osobna inicijativa i poduzetništvo, te osobna a ne kolektivna odgovornost, temelj svekolikog napretka. Njima se ne može dogoditi da „zlatnu koku“ kao što je bila Pliva prodaju.  Zašto? Zato što imaju i njeguju ljude sposobne vizionare koji su u stanju gledati u budućnost. Nisu Nostradamusi, ali su ipak nadprosječni.  Jer nema nadprosječnih rezultata uz pomoć polusposobnih lidera. Ronald Regan je bio vrlo sposoban jer je okupio savjetničku elitu.

Pa gdje je izlaz. Gdje je alternativa. Ako znamo da imamo drugorazredna sveučilišta (koja od 1971. bilježe trajnu stagnaciju) tada je jedini izlaz da za početak godišnje školujemo tj. pružimo kreditne stipendije talentiranoj mladosti za studiranje na najprestižnijim svjetskim sveučilištima (barem 100 sudenata godišnje i tako 2o godina). Ali ne samo na Zapadu. Pošaljimo ih u Japan, Koreju, Taiwan, Kinu, Singapur, Australiju, Irak, Izrael, Indiju, Rusiju. Treba stipendirati one koji će po povratku biti kreatori vlastitih biznisa, uz beskamatno posuđen državni kredit na 5-7 godina. Na taj način bi se i Hrvatska pomakla iz stanja stagnacije i letargije.  Uostalom predloženi model je vrlo uspješno isproban u Koreji, Japanu, Taiwanu, Kini, Singapuru, Tailandu, Indoneziji i Indiji.

U malo riječi kazano. Nije dovoljno samo analizirati i kritički se izraziti. Treba predložiti i alternativu – kako i što napraviti da naš godišnji rast bude veći od 5%.

Naše ministarstvo financija i mislioci o proračunu uopće nisu u stanju kreativno razmišljati. Primjerice, veliki broj vozila za Dalmaciju ide iz Zagreba starom cestom preko Plitvica, jer im je cestarina preskupa i destimulira društvenu, kulturnu i gospodarstvenu integraciju Hrvatske. A radi toga je građena. Ustvari zbog plitko osmišljene koristi dobivamo veliku štetu.

Ukoliko bi, barem od 15. rujna do 15. svibnja, cestarina bila umanjena za 80 % to bi dovelo do svekolike povezanosti s jugom Hrvatske, koja bi se ogledala i u velikim gospodarskim, kulturološkim, umjetničkim i znanstvenim rezultatima te svekolikoj integraciji, uz sinergiju dobrih zamisli i protočnost sposobnih osoba,  radi kojih bi se potrebna sredstva za otplatu kredita mogla prikupiti na indirektan način. No da bi se tako rezoniralo nije dovoljno biti samo googlaš. Treba imati i malo soli u glavi tj. biti i vizionar ili ga imati uvijek pri ruci.

A ovakvih primjera ima na pretek.  Pa naš godišnji proračun iznosi preko 20 milijardi Eura, a uopće ne predviđa neka sredstva za stvaralaštvo.  Razna ministarstva rasiplju novac za neke poticaje, umjesto da taj isti novac utroše za postignute rezultate.  No ukoliko bi se novac trošio na „gotovu robu“ tada bi se znatno smanjio klijentilizam, korumpiranost  i nepotizam.  Možda bi se više okrenuli stvarnim a manje uglavnom izmišljenim ideološkim problemima. A bilo bi i ekonomski svrsishodnije, pa i prihvatljivije. Brzih rješenja nema jer postojeću društveno političku klasu ne možemo opametiti (uzalud im magisteriji i doktorati) i zato treba krenuti sa školovanjem pametnih djevojaka i mladića na vrhunskih sveučilištoma i očekivati prve bolje rezultate za 5-10 godina. Eventualno bi se u međuvremenu mogli zapošljavati inozemni savjetnici. Ali ne na temelju diploma, nego ostvarenih rezultata. Ako Real Madrid, Barcelona, Juventus, Roma, Fiorentina, Bayern i slični mogu upošljavati vrhunske hrvatske nogometaše, ne zbog simpatija, nego sporadi sposobnosti i ostvarenih rezultata, tada ne vidim ništa loše u tome da zapošljavamo vrhunske i dokazano uspješne političke, ekonomske i upravljačke savjetnike iz inozemstva.

Hanibal Salvaro