U ona tvrda komunistička vremena prijateljstva između Kine i Albanije, kad su se ove dvije zemlje posvađale sa Sovjetima, kružio je vic o Albancu koji kaže „nas i Kineza ima milijardu“. Ovih dana u Hrvatsku je stigao kitajski premijer Li Keqiang. Iako je Hrvata nešto manje nego prije, broj Kineza se povećao pa bismo mogli kazati kako nas i Kineza ima čak 1,4 milijarde.

Tako je nekako u ovoj zemlji zavladalo neko silno oduševljenje dolaskom velike kineske političko-gospodarske delegacije. Kina odjednom, preko noći, postaje najvećim prijateljem, skoro susjedom, narod s kojim nas veže dugo i trajno prijateljstvo još od Marka Pola. Toliko smo očekivali od Zapada, kad ono spas stiže sa sasvim drugog kraja svijeta.

No, što bi se reklo, šalu na stranu. Kinezi nude otvaranje svog velikog tržišta hrvatskim proizvodima i neke sasvim konkretne projekte (željeznice, luke, autoindustriju) koji bi mogli Hrvatsku preporoditi, za razliku od velikih zapadnih saveznika koji ne nude ništa, osim što nas podučavaju o ljudskim i manjinskim pravima.

Istina, i prije deset godina postojale su slične ponude s iste strane, ali ih je tadašnje političko vodstvo glatko odbilo kako se ne bismo zamjerili SAD-u i EU-u, koji spočitavaju Kini nedostatak nekih demokratskih standarda. Nema garancije da se opet nešto slično neće dogoditi pod pritiscima istih zemalja, koje baš, kad su u pitanju njihovi interesi, nemaju nekih naročitih skrupula.

Ako se po jutru dan poznaje, ovaj put je hrvatska politika nastupila bez kompleksa, rukovođena vlastitim interesima i s uvjerenjem kako nije pametno igrati samo na jednu kartu i vječno biti mali od kužine, prepuštajući vlastitu sudbinu u ruke moćnih, a često i lažnih ili sebičnih saveznika.

Bit će, naravno, i dalje zabrinutih dušobrižnika koji će postavljati pitanja, kao što ih već postavljaju, o tome što će nam reći Europa, je li suradnja s Europom u skladu s europskim politikama i vrijednostima, nije li Kina trojanski konj, nije li cijena izgradnje pelješkog mosta dampinška i slično?

Kina, ta stara civilizacija, koju je unazadio socijalizam, s bastardnim sustavom poludržavnog kapitalizma i jednopartijskog režima, postala je jednom od vodećih gospodarskih sila. Jasno da i ona ima svoje interese. Preko Hrvatske ulazi u sam trbuh Europe, ili, preciznije, Europske unije, ne predstavljajući nikome nikakvu političku ili vojnu prijetnju.

Kineski je premijer dobro uočio da je naša zemlja biser Mediterana. Jadransko more, kao i Panonija, zaista su naši najbolji ambasadori, čije prirodne pogodnosti i prednosti sustavno poništavaju generacije političara nedorasle i povijesti i geografiji vlastite zemlje. Hoće li ovaj put biti drugačije?

Autor: Josip Jović