Akademski kipar Ivan Jakšić, predvodnik je najmlađe generacije suvremenih hrvatskih likovnih umjetnika, autor je složena i obimna opusa, izlagao na nekoliko samostalnih izložbi

Gospodine Jakšić, pripadate skupini najmlađih suvremenih hrvatskih umjetnika, no moram istaknuti, imate niz zajedničkih istupa i više samostalnih izložbi. Vrlo ste aktivni, je li to prednost?

Zapravo nisam razmišljao o tome je li to prednost ili ne. Ponašam se prirodno, mislim, ta moja kako vi kažete veća aktivnost nije nastala po nekom planu ili radi plana.

Riječ je o sasvim normalnoj potrebi za stvaranjem. Mirovati mogu samo kada sam zaista umoran.

Odrasli ste u obitelji koja se bavi kamenom. Koliko je takvo odrastanje imalo na Vas utjecaja?

Definitivno da su na mene utjecali moji preci koji su u više generacija živjeli s kamenom i od kamena. Počevši sa pra-pra nonotom Meštre Antom, pa pra-nonotom koji je bio vrijedno hvale rangirani hrvatski kipar naivac, zatim nono koji je vrsni klesar i naposljetku moj otac renomirani kipar s diplomom Francuske likovne Akademije.

Od malih nogu sam među skulpturama i glazbom bračkog kamena u kojem su stvarali moj nono, a napose iznimno moj otac.

Ta mi je kamenarsko-kiparska sredina sa svim svojim karakteristikama u krvi. Definitivno me sve to djelomično formiralo kao osobu.

I Vaš otac je akademski kipar, postoji li stanoviti osjećaj konkurencije između Vas dvojice?

Pa zasad ne. Ali interesantno mi je kad se radi o apstrahiranoj formi mi se apsolutno ne slažemo, o motivu, likovnim elementima koji su ukomponirani u skulpturi, njihovim rasporedom, vaganju elemenata u skulpturi…  Al uvijek se nađe neki savjet koji dobro dođe.

Vaš temeljni materijal je kamen, kako pristupate raznim vrstama kamena? Volite li neku vrstu kamena više od drugih?

Uglavnom radim u kamenu. Tu i tamo lijevam u bronci. Trenutno najviše radim u crnom kamenu “Sirač” jer je predivan, ljubi se sa stiliziranim formama.

Najdraži mi je bijeli brački kamen, a i najlakši je za obradu. Radim i s makedonskim mramorom iz Prilepa koji je jako podatan za obradu.

Dijapazon Vaših motiva je velik, ipak, koji Vam je motiv najbliži?

Uglavnom se koristim likovnim elementima iz prirode. Najviše proučavam forme prirodnih stijena, koje nalazim na gomilama, u poljima.

Sviđaju mi se oštri bridovi, obline, udubljenja, rupe… Sve te likovne elemente kombiniram i sastavljam u jednu cjelinu – moju skulpturu koja opet ima svoju sasvim drugačiju priču.

Njegujete i figurativni ali i nefigurativni izraz. Što im je zajedničko, a što ih razdvaja?

I jedno i drugo mi predstavlja jedan predivan izazov, a sasvim drugačiji pristup. Narudžbe su uglavnom figurativnog tipa. Pa kombiniram. Malo radim svoje apstraktne forme, malo figuraciju i tako odmaram mozak malo od jednog, malo od drugog.

Figuraciju obožavam, pogotovo portrete. Još kad je narudžba u kamenu onda je to dupli gušt. Prvo modeliranje pa prenošenje u kamen.

Kako vidite i doživljavate aktualno domaće ali i strano kiparstvo?

Nekada ranije u umjetnosti su generalno govoreći vladali trendovi ili određeni umjetnički stilovi. Danas ne vidim nikakav dominantan trend.

Situacija u umjetnosti je poprilično šarolika – subjektivna. Mislim da nema jedne zajedničke odrednice.

Što je novo u atelijeru?

U atelijeru imam desetak novih kamenih skulptura. A sada radim na nekim novim idejama…

Planovi, izložbe, monografije…

Trenutno radim na spomeniku Alojziju Stepincu. Tako da sam u zadnje vrijeme okupiran time.

Što se tiče izložbi za ovu godinu nisam ništa planirao, jer sam bio poprilično okupiran narudžbama. U planu mi je samostalna izložba slijedeće godine.

Što mora posjedovati motiv da privuče Vašu pozornost?

Motiv mora posjedovati neku priču – ljepotu oblika, koja jedinstveno uhvati moje oko.

Što želite postići, ostvariti u umjetnosti?

Još uvijek nisam time opterećen, zasada želim stvarati i uživati u tom stvaralaštvu.

Miroslav Pelikan