Igor Zirojević – Pula Grad interval II: Čuvari

Izložba fotografija “Čuvari” pulskog fotografa i arhitekta Igora Zirojevića predstavlja izbor od 13 fotografija velikog formata 100 x 70cm, recentnog opusa iznjedrenog iz drugog dijela umjetničke trilogije Pula: Grad Interval a koja se bavi i na osebujan način interpretira neke od najznačajnijih arhitektonskih ostvarenja u gradu Puli za vrijeme Italije.

Nerijetko stigmatizirana krutom označiteljskom sintagmom talijanske “fašističke arhitekture” s jasnim negativnim ideološkim predznakom, pulska arhitektura nastala u vrijeme Italije, uhvaćena objektivom fotografa Zirojevića nije nipošto puko dokumentarističko bilježenje arhitekture Grada po sebi, već vrlo suptilno režirana intimna pripovijest o mjestu u kojem se talože arhetipske slike duboko zabilježene u autorovoj vlastitoj memorijskoj matrici.
Riječ je o arhitekturi grada Pule za vrijeme talijanske vlasti 1918.-1943. koju za razliku od one prethodne Austrougarskog razdoblja, kojom se bavio u prvom dijelu trilogije s pratećom izložbom naslovljenom “Stanari”, krasi uvjetno rečeno, solidnija formalna očuvanost, odnosno mogli bismo steći dojam da se povijesna patina manje bolno raslojava i račva u nizu pripovjednih rukavaca vremena koje autor pokušava zahvatiti svojim objektivom. Dijelom zbog napretka u materijalima i tehnologiji gradnje a onda i zbog činjenice da velike javne gradnje koje Zirojević snima u sumrak- trenutak koji po autoru najbolje sažima kvalitativno određenje njegova grada- gotovo sve redom zadržavaju kontinuitet obnašanja sličnih javnih funkcija (gradski uredi, zavodi, sjedišta, pošta, postaje, kupalište), pa osim tek poneke iznimke, i dalje solidno preživljavaju režime i nove države u svojoj izvornoj namjeni. No, iako se čini da ovu arhitekturu inicijalno snima iz pozicije vlastite struke – one, inženjera arhitekta koji objekt prije svega apstrahira kao složeni organizam, racionalizirajući okom struke vidno manje vanjskih ožiljaka pa stoga ističući nepobitne kvalitete pojedinih ostvarenja poput pulske pošte, svejedno, i dalje u umjetničkom podtekstu, a posebno dramaturškim intervencijama u interijerima, Zirojević kao fotograf zadržava svoj prepoznatljiv stil- tihi atmosferski gotovo metafizički doživljaj kojim evocira neka slavnija, a za arhitektonsku struku, posebno izazovna i revolucionarna vremena.
Novost međutim u opusu Zirojevićevih “Čuvara” – drugog dijela trilogije Pula Grad Interval predstavlja evidentan pomak u umjetničkoj interpretaciji odnosno čitanju arhitekture koja više nije percepcijski ograničena isključivo na umjetničko otkidanje njene vanjštine tj. doživljaj grada kao kulise, već se sada fokus jasno pomiče i u njene interijere. Ono što je u “Stanarima” -prvom dijelu trilogije koji se odnosio na arhitekturu Austrougarskog razdoblja bilo moguće pratiti tek u tihim naznakama- točnije u likovima stanara uhvaćenih na prozoru, trijemu ili pri izlasku iz objekta, uvijek jasno markirajući dva prostora- onaj privatni i javni, tek najavljujući moguće pripovijesti koje stoje u pogledu iza sigurnosne granice do koje autor objektivom stiže, u drugom dijelu “Čuvara” po prvi puta u pojedinim objektima toliko suvereno objektivom penetrira u interijer da se čini da upravo u tom novom režiranom trenutku njegovih priča o gradu izmještenom iz početne pozicije pronalazi novi umjetnički izazov.
Naslanjajući se na svoj sada već prepoznatljivi umjetnički koncept u kojem osim afiniteta za veliki format gaji i jasno nagnuće spram pomno elaboriranog kadra sineastičke provenijencije, u opusu Čuvari, Zirojević, vrlo precizno iznosi i male intimne drame protagonista u zadatom prostoru. Specifična granica postavljena u prethodnom ciklusu u kojem se njegova percepcija zaustavila i klizila po tragovima slojeva austrougarskih pripovijesti, iščitanih po ruiniranim fasadama rezidencijalnih pulskih vila, sada je prevaziđena suverenim ulaskom ili bolje rečeno osvajanjem arhitektonskog interijera u koji autor smješta režirane obiteljske drame.
Tek za ilustraciju, dok u sumrak fotografira Pulsku poštu, zasigurno jedno od najboljih i najsmjelijih ostvarenja već spomenutog talijanskog arhitekta Angiola Mazzonija iz 1933., hvatajući istovremeno pravog pulskog arhitekta i aktivista Emila Jurcana u znakovito režiranoj radnji svojevrsnog političkog “potpisa” na ulaznu fasadu koju su nekoć markirala tri fascia, u njenom pak glasovitom crvenom interijeru Zirojević uskrsava tihu intimnu dramu. Uhvaćena u spiralnom vrtlogu nadnaravno lijepog, zagasitog Tizijanovski crvenog Mazzonijevog stubišta, trudna žena pogleda uprtog u pismo, njegova je doista trudna rođakinja, također nimalo slučajno pulska arhitektica Tanja Kirac koja evocira sliku njihove trudne prabake u trenutku kada prima posljednju kartolinu od svog supruga. Možda više nego u ijednoj drugoj fotografiji, rekreirani trenutak u kojem trudna mlada žena čita još uvijek živi trag svog tek osamnaest godina starog supruga- u tom trenu već mjesecima star kadaver jednog od stotina tisuća poginulih vojnika skončalih na jednom od europskih stratišta, ujedno je najizravniji i najdirljiviji susret s arhetipskim slikama vlastitog obiteljskog nasljeđa.
Spomenuti primjeri režiranih kadrova malih interijerskih drama a čije priče redom izviru iz fotografovih duboko intimnih memorijskih slojeva, svojevrsni su iskorak iz dosadašnje umjetničke prakse i zasigurno predstavljaju novo poglavlje na čijem tragu počiva i koncept trećeg dijela monografije Grad Interval III – Pregaoci koji obrađuju poslijeratnu socijalističku arhitekturu. Otuda konačno i naslov izložbe: Čuvari kao zbirna oznaka svih onih arhetipa koje autor nosi pohranjene duboko u svojoj memoriji. Rekreirajući ih i svjesno evocirajući s vremenske distance, Zirojevićevi Čuvari memorije tako stoje kao svojevrsna osobna posveta kontinuitetu i uzajamnosti prostora i vremena grada koji ga oblikuje.
Taj isti grad, u raznim se značenjskim poljima poklapa s gradom i svih onih drugih koji u njemu obitavaju i koji ga čine pa građevine koje autor bira iz drugog dijela trilogije Grad Interval, redom prepoznajemo kao lijepa i kvalitetna građevinska ostvarenja iznimno nadahnute generacije arhitekata koji u Puli djeluju tijekom 20ih i 30ih godina.
Zgrade poput Pulske pošte Angiola Mazzonija, Higijenskog zavoda Lina Moschenija, Kupališta Stoja Enrica Trolisa, Case Balila Guida Brassa, Elektromlina Alberta Turine, Autobusnog kolodvora Bernardina Fabra, Banco d’Italia Vincenza Munarija neosporno svjedoče da je turbulentnim vremenima usprkos, Pula baš tih godina neosporno zadobila obrise novog modernog grada.
Bila je to doista, ona Pula kojom su osim strojeva brodogradilišta sve više odzvanjali zvukovi brujanja automobila i polijetanja aviona- sve ono, čime se za razliku od Mussolinija koji je Pulu zauvijek zapamtio po reskoj pljusci koju je 1920. kao suvenir iz nje ponio, pak gorljivo oduševljavao otac talijanskog futurizma Tomaso Marinetti.

Paola Orlić

Igor Zirojević
Fotograf, grafički dizajner i arhitekt rođen u Puli 1967.
Diplomirao je arhitekturu na Arhitektonskom fakultetu u Ljubljani.osniva Stožer, vlastiti studio za grafički dizajn, fotografiju i vizualne komunikacije.
Od 2012. proširuje djelatnost na izdavaštvo kada u vlastitoj nakladničkoj kući Studiolab
izdaje prve umjetničke (foto)monografije. Od 2019. član HZSU-a kao umjetnički fotograf.