Tri bune

izvor foto kzz.hr

Gdje ja to, zaboga – čudi se čitatelj – na ovoj „Baltičko-jadranskoj uspravnici“ vidim nekakva Matiju Ivanića, Gyögya Dózsu, Matiju Gubca?! Radnici su i seljaci na prijelazu iz „atlantskoga“ u „globalno doba“ uglavnom odumrli. S njima su poumirale i njihove bune.

Istina, nije odumrla radničko-seljačka avangarda. Ali ona se je uglavnom pripitomila. Udobno živi u nišama slobode što ih osigurava demokratska vlast u blizini europskih fondova, visokoškolska nastava u autonomiji sveučilišta i globalno civilno društvo u vodstvima tzv. nevladinih organizacija. U početku općega – nacionalnog, društvenog, državnog – prevrata ta je avangarda bila tiha kao bubica. Danas – što jest, jest – ona sa spomenutih mjesta povremeno poziva u ljut klasni i nacionalni boj. Ali nije to nikakvo zlo! Dapače, da im nije Milorada Pupovca, Mate Kapovića, Tvrtka Jakovine, Hrvoja Klasića i Ive Goldsteina, svi bi Hrvati prije ili poslije svisnuli od nesnosne dosade koju oko sebe širi Plenkovićev sluganski suverenizam.

– Ej – korim sebe sama – možda čitatelja zanima kamo sam to naperio s tako blesavim naslovom?

Dobro, nisu to baš tri bune, to su zapravo – pobune! Tko se u njima buni? Krivo pitanje. Ne tko, nego što. Instinkti, instinkti se bune! Takvih je pobuna mnogo, ali ovdje ću dotaknuti samo one tri s kojima je nacija ušla u ovo proljeće: „fertutmu“ oko dviju kuma, zagrebački „trijumf“ Jelene Veljača u ožujku i akademsku „frku“ oko časti i počasti za Milana Bandića, gradonačelnika Grada Zagreba i predsjednika političke stranke „Bandić Milan – stranka rada i solidarnosti“.

Kume Marijana Obradović i Gabrijela Žalac vozile su automobil svaka u svom zavičaju, ona u Zlatnoj dolini, ova u Slavoniji. Gđa je Obradović vozila u prosincu prošle godine, a gđa Žalac u ožujku ove godine. U vožnji su – gđa Obradović „pod utjecajem alkohola“, a gđa Žalac bez vozačke dopusnice – nesretnim slučajem ozlijedile pješakinju. Gđa je Obradović svoju žrtvu unesrećila na nogostupu, a gđa Žalac svoju na kolniku. Gđa je Obradović pobjegla s mjesta nesreće, a gđa je Žalac postupila ispravno. Obje su žrtve hospitalizirane.

I tu bi vjerojatno priči bio kraj da gđa Žalac nije u Plenkovićevoj Vladi ministrca europskih fondova i regionalnog razvoja. Nagađalo se i da ju Plenković kani poslati kao „perspektivan kadar“ u Bruselj.

U takvim su se okolnostima, naravno, odmah pobunili pravednički instinkti političke oporbe, pa je nacija – zahvaljujući „istraživačkom novinarstvu“ – doznala sve ono što je i prije znala o dužnosničkim zlorabama službenoga položaja, o utjecanju na rad represijskoga aparata, o obiteljskim vezama, o imovnom stanju. Doznala je i sve ono što se ikako moglo nalijepiti na ministricu Žalac. Pod pritiskom takvoga „javnog znanja“ policija je pokrenula reviziju svoga postupanja i u slučaju prometne nesreće ministričine kume gđe Obradović.

Drugu pobunu povela je glumica Jelena Veljača. Ona je preko Facebooka pozvala Zagrepčane na javni prosvjed protiv „rodno uvjetovanog nasilja“ u obitelji. Prosvjed je održan kao prekrasan homagij Istanbulskoj konvenciji, pod naslovom „Spasi me!“ Tu se vrlo lijepo uslikao Andrej Plenković. Kolinde Grabar-Kitarović nije bilo ni blizu. Stoga je zaradila javni prijekor gđe Veljače. Ali to je već sutradan izglađeno. Gđa je Veljača lijepo primljena i na Griču i na Pantovčaku. Silazeći s brdā, nagađaju zlobnici, vjerojatno se kao lisica osmjehivala onoj svotici novca što ju je predsjednik Vlade za Stambolku osigurao u Državnom proračunu. A jamačno se može nadati i čvrstoj državnoj potpori bude li se natjecala za kakvo mjesto u Stambolskoj hijerarhiji.

Podrugljivci se šale. Plenković je naš postmoderni Montesquieu. Subalternu hrvatsku vlast on će, ako dobije i sljedeći mandat, umjesto dosadašnje trodiobe podijeliti na četiri dijela: na zakonodavnu, izvršnu, sudbenu i – Jelenu Veljaču.

A sad će, očekujete, Bendžo poći stopama Slobodana Prosperova Novaka i agitirati za dodjelu počasnoga doktorata Sveučilišta u Zagrebu Milanu Bandiću, predsjedniku Bandića Milana – stranke rada i solidarnosti?

Nemojte me nasmijavati. Nisam pametniji od prof. dr. Novaka, ali u takvim stvarima nerado idem utrtim stazama. Ni u najluđem snu ne bi mi palo na pamet predložiti da se Milanu Bandiću dodijeli počasni doktorat. No ne protivim se dodjeli. Čast je ćudoredan odnos prema ljudima i društvu, a počast znak da ljudi i društvo takav odnos cijene. Nema dvojbe da i u akademskoj zajednici ima ljudi koji štuju lik i djelo Milana Bandića. Pa neka ga časte. Similis simili gaudeat.

Autor: Benjamin Tolić