Kako to zvuči gordo, naročito za uši bez sluha i nos bez njuha

Ili možda i jako humoristički, u pomanjkanju humora koji nam je nakada nudio tjednik Kerempuh ili do nedavno Tanja Torbarina. Eto neko želi od Zagreba napraviti „njurokčić“ ako već ne može New York. Neki su svojevremeno htjeli, od milja, Mimaru nazvati zagrebački Louvre ali, za sada nedosegnut Ante Sorić te je zamisli u začetku sasjekao i otprike kazao: Grad koji ima Ilicu, Bad Blu Boyse, Maksimir, Trnje, Tuškanac, Špicu, Zrinjevac, Vlašku ulicu, Ljubljanicu tj. samo izvorne nazive, imat će samo Mimaru kao još jednu zagrebačku izvornu prepoznatljivost.

Ako su već uspjeli, ali samo napola, nametnuti pojam „Schtrossmartre“ sigurno nam ne treba pojam „Zagrebački Manhattan“.

Sada se „veličanstveno“ piše (bolje reći piša) po medijima o Zagrebačkom Manhattanu kao već gotovoj isprojektiranoj i oblikovanoj urbanoj priči. Pri tome ne „gnjave“ javnost tko je idejni začetnik, koji mozgovi su sve to isprojektirali. Pa zna se, sve je to radila struka, omiljeno je objašnjenje. A kada invenciju, stvaralaštvo, umjetnost, mudrost i sklad zamjeni struka uvijek nastaje bruka.

Preostaje da nagađamo. Možda konzorcij kreativaca koji su projektirali Kvaternikov trg, Trg žrtava fašizma, Costa Concordiu, vodoskokiće ispred NSB-a, Muzičku akademiju i zagrebačke podzemne garaže. Ili oni koji imaju zamisao izmjestiti Glavi koldvor izvan središta grada. I sve je to neka struka.

I onda se takva tvorevina naziva, neslužbeno, ali ipak ponosno, Zagrebački Manhattan.

I sve to pokreće Grad koji nije u stanju u 70 godina srediti Vlašku 5, u 60 godina Paromlin i u 30 godina ulazna vrata u Kožarskoj ulici i još puno toga.

Ne, nekome je stalo da izvrši „urbanu transformaciju“ važnog dijela Zagreba i da onda dobijemo jedan „velebni“ Kvaternikov trg ili je možda rješenje da se sve poruši i posadi trava pa tako dobijemo svjetski najveću poljanu usred grada. To bi bilo u duhu novouređenog Trga žrtava fašizma.

Ima i onih, koji nisu u mogućnosti odlučivati, što misle kako bi jedan europski velegrad poput Zagreba trebao o svojoj oblikovnoj budućnosti promišljati bez arhitektonsko oblikovne ksenofobije. Jer jedna dobra engleska poslovica glasi: „Ukoliko nešto zaslužuje da se napravi to sigurno zaslužuje da se dobro napravi“. Ukoliko ju prihvatimo kao koristan naputak tada bi to što su malomišćaski iskompleksirano nazvali „Zagrebački Manhattan“ sigurno trebalo sadržajno i oblikovno pripremiti uz pomoć svjetski poznatih, inventivnih i priznatih experata, te ga smjestiti barem 3-5 km dalje. Recimo u blizini nedovršene prekosavske bolnice. Ili između Zagreba i Nove Gorice, a možda i Sesvete.

Mora li Zagreb zaista biti skoro jedina europska metropola u kojoj nema niti jednog objekta koji potpisuju imena kao što su Renzo Piano, Zaha Hadid, Norman Foster, Kenzo Tange, Krank Ghary ili neki dobitnik Pritzkerove nagrade.

Ukoliko se osmisli projekt sadržaja koji je i u eksploataciji profitabilan tada bi sigurno i dio štednih uloga hrvatskih građana mogao biti utrošen u profitabilne dionice. Naime štedni ulozi iznose preko 20 milijardi Eura, a za te novce se može puno toga dobroga napraviti. A dobro je samo ono što se vidi da je dobro i da je profitabilno, a to znači zaista kvalitetno.

Hanibal Salvaro