Izložba Roberte Weissman Nagy u MMC galeriji i Muzeju Grada Umaga

Akademija Art

MMC galerija i Muzej Grada Umaga ove subote, 9. 3. 2019., započinju godišnju galerijsku djelatnost otvorenjem samostalne izložbe pulske umjetnice Roberte Weissman Nagy. Otvorenje prvog djela izložbe bit će upriličeno u 19:00 sati u Muzeju Grada Umaga, a drugi dio izložbe predstavit će se publici u MMC galeriji Grada Umaga s početkom 19:30.

Roberta Weissman Nagy u Umagu će se predstaviti samostalnim projektom naziva There is no there, there, a autoricu će predstaviti kustos izložbe Eugen Borkovsky.

  Roberta Weissman Nagy, godinama sve hrabrija i manje kompromisna, slijedi svoju imaginaciju na tragu osobnih doživljaja svijeta u kojem i mi živimo zajedno s njome. Ona nerijetko koristi mnoge ne klasične likovne materijale kako bi iskazala svoj stav koji je najčešće blizak uprizorenju upozorenja. To je često upiranje prstom u uobičajeno, ustaljeno; vizualizirani „napadi“ na pristajanje uz prosječnost.

   U ovom nastupu, unutar dvaju aktivnih prostora umaškog likovnog koridora, bit će potreban napor gledanja. Naravno, ne samo zbog promjene prostora već i zbog ujedinjavanja doživljaja iz obaju. Odušak će biti moguć napuštanjem prvog prostora i fizičko kretanje ka drugom kroz, ranim proljećem, obilježeni grad. Ali, nakon ulaska u drugi prostor, opet ćemo ostati osupnuti ponuđenim. Naime, ni u jednom od njih umjetnica nas ne prepušta „lijepim slikama“, uobičajenom iskazu interpretacije oblika. U obje situacije, a koje su smisleno povezane, nećemo biti pošteđeni dojmova izazvanih materijalizacijom propitivanja: načinima dvodimenzionalne i trodimenzionalne scene.   Dogodit će nam se prelamanje viđenog. Nakon kadrova video rada, nude nam se predmeti koje, nezgrapne ali upozoravajuće, možemo čak i dodirnuti. Ili, ako idemo obrnutim redom, nakon opredmećenih propitivanja, naći ćemo se usred asocijativnih kadrova u kojima direktno sudjeluje umjetnica. U oba slučaja naći ćemo se na „mjestima bez oslonca“. Roberta Weissman Nagy uvodi nas u poziciju promatrača koji se mora odlučiti što doživljava postajući sudionikom projekta. Doživljava li predmete ili događaj.

  Suvremenost boluje od mnogih bolesti: konzumerizma, nasilja, korupcije, neimaštine, ovisnosti, loše edukacije… Čini se da je uzrok nedostatak odgovornosti. Obično se pojam “odgovornost” upotrebljava na tri načina: na način opisivanja, kao uzročno-posljedični odnos činitelja i posljedice, bez etičkih kvalifikacija. Drugi način je propisivanje: izricanje obveze da se nešto učini ili izbjegne učiniti. Treći oblik pronalazimo u pripisivanju: pojam se prosuđuje prema normama. U tom smislu možemo reći da odgovornost ima važnost socijalne relacije/reakcije. Većina ljudi ne vidi uzrok problema jer postoji uvjerenje kako vanjske okolnosti kreiraju naš život. Ali, to je zamka.

  Nesigurnost postojanja kompenzira se fiksacijom na prostor kojeg uzimamo kao osobni. Odgovornost se pokazuje i pojmovima identitet i lokacija, koji se brkaju. Često lokacija preuzima oznaku identiteta. Postoji i pojam nemjesta (Marc Augé) kao prostor s kojim ne možemo poistovjetiti svoj identitet. Mnogi centri gradova pretvoreni su u cityje u kojima, poslije radnog vremena, nitko ne živi. Tako su od mjesta postali nemjesta. Primjer su prodajni centri, usredotočeni na ponudu i prodaju, prilagođeni ukidanju komunikacija osoba koje kupuju. Zanimljiva su i groblja. Iako ona izazivaju pojačan emocionalni pristup, na velikim grobnim područjima ponašamo se slično kao na aerodromu. Nekada smo odgovornost za osobni ili život naših bližnjih iskazivali odlaskom na rad u udaljene krajeve. No, danas više ne postoji američki san, a sve više odumire ideja boljitka odlaskom na rad npr, u Njemačku. Pojedinac rijetko postiže identifikaciju s takvim mjestom. Paradoksalno, čini se da budućnost društva ide prema sve većoj akumulaciji nemjesta, u kojima se, najvećom koncentracijom ljudi, realiziraju minimalni socijalni odnosi. Fenomen nemjesta postao je problem i naše uobičajene sredine. Bit nemjesta jest da stvaraju samotnjačku obvezatnost, umjesto odgovorne društvenosti, koja je proizvod mjesta. Time jača nesigurnost pojedinca.  

  Ovakve situacije, osjećajući ih i interpretirajući, Roberta Weissman Nagy provlači kroz ovaj projekt. Osim mahovine i vode, svi drugi elementi projekta od artificijelnih su materijala. Možda materijali i nisu bitni, već su značajniji oblici. Ipak, u ovom oštrom kontrastu, prirodne, fraktalne strukture mahovine kao da objedinjavaju cijeli projekt. Mahovina raste na vlažnim i sjenovitim, zapuštenim prostorima. Čamac, zapravo njegova vitka „silueta“, označuje brzinu, borbu, mladalački duh, želju za pobjedom. Ali, opterećen je punim vrećicama… U video radu vodena površina kao da predstavlja Mjesto, na/u koje ulazi akterka sa oskudnim, simboličnim alatima; to su vesla i svakako – volja. Njeno djelovanje koordinirano je rukama. Te iste ruke, odlivene u zemljanoj tvari, ponovno zatječemo u galeriji. Tako u projektu nalazimo niz punktova, vrhunaca priče koji se nadovezuju.

 Roberta problematiku „evidentira“ materijalom. Oblikovane, zabilježene „makete“ oblika simulakrumi su trenutaka. Elementi projekta imaju iskazano značenje i izvore: to su ljudske ruke, čamac, vrećice, snimljena borba/pomirba s medijem vode te mahovina. Umjetničino signiranje daje im nove konotacije. Autorica poštuje materijale i ne sakriva im bit iako, vođena nakanom davanja novog smisla, drastično mijenja doživljaj. Robertini radovi subverzivni su na tih, nenametljiv i začudan način. Umjetnica koristi umjetnost da istraži tajne svijeta u kojem obitava. Na ovoj izložbi/ama bavi se stanjem u prostoru i vremenu. Robertu zanima ljudska ograničenost, njeno, naše (izgubljeno?) mjesto u univerzumu. Fokusiranje na intimna i na univerzalna iskustva, kroz emocionalna propitivanja, rezultira iznimnom ekspresivnošću predstavljenog.

  Odgovornost nije like na problem koji nalazimo u statusima poznanika na društvenim mrežama. Iskrsava sve više informacija, a sve manje značenja. Sve je više zabrana, tzv. demokratskih odricanja u korist povlaštene grupe. Delegirana vlast moć zasniva na tezi da pojedinac mora biti podređen kolektivu, jer takav, s potisnutom individualnošću, prestaje biti odgovoran. No, svjedočimo krizi: kapitalizam se urušava u svoju pohlepnost. Na žalost, manjina ljudi je osviještena i pokušava biti odgovorna.

  Roberta Weissman Nagy materijalizira ideje kojima pokušava ne samo upozoriti već i popraviti, oplemeniti svijet oko sebe. Tako nalazimo simbol/čovjeka koji pluta u vodi ili ruke raspršene prostorom u pozama koje propituju. Krhku siluetu lađe i plastične vrećice s „izgubljenom“ imovinom. Očito je da autorica problematizira današnjicu u kojoj se mediji, politika i religija jako trude zasjeniti istine, i znanstvene i dnevnopolitičke. Strah nije bezrazložan, jer nam suvremenost, režirana od strane interesnih grupacija, upravo ovakvu, poslušnu, monotonu ujednačenost hoće nametnuti. Umjetnica kao da želi „osvijetliti“ odgovornost: svijet je ovakav jer smo dopustili podivljalom profiterstvu da ga učini takvim. Svi smo krivi. Još davno Voltaire zaključuje: „Nijedna pahulja u lavini nikad se nije osjećala odgovornom.“

Je li došlo vrijeme da nemamo više gdje bježati? Da je prostor izgubio površinu?

Eugen Borkovsky, II. 2019.

Roberta Weissman Nagy rođena je u Puli gdje završava Srednju umjetničku školu. Akademiju likovnih umjetnosti završila je u Beogradu, na Odsjeku za kiparstvo i likovnu pedagogiju, u klasi prof. Jovana Kratohwilla 1988. godine. Kiparstvo je specijalizirala u području skulpture u metalu. Uz iznimno aktivnu umjetničku praksu, bavi se i pedagoškim radom. Za svoj je stručni rad višestruko nagrađivana. Izlagala je na brojnim kolektivnim i samostalnim izložbama u zemlji i svijetu. Članica je HDLU-a Istre. Majka je troje djece.

Sanja Benčić, prof.

Leave a Reply

Your email address will not be published.

Next Post

PJESMA PROTIV ŽENA – stihovi ispisani tijelima

Gostovanje Zadarskog plesnog ansambla u Zagrebačkom plesnom centru 09. ožujka u 20 sati U znaku obilježavanja Dana žena, u subotu 09.03. u 20 sati u Zagrebačkom plesnom centru gostuje Zadarski plesni ansambl […]