Zaštitari kao sakupljači boca

Mark Thomas, foto, zupskiportal.hr

(Pre)poznavanje publike i njenih potreba jedna je od ključnih stvari za organizaciju nekog događanja, ili kako se sada popularno kaže, evenata.

Ako uspijete postići atmosferu i uvjete prema očekivanju publike, tada će vaš event proteći besprijekorno. Ali, s druge strane, ako promašite i ne ispunite očekivanje te iste publike, onda ste na putu prema katastrofi. Jedna takva katastrofa zbila se prije nekoliko tjedana. Klasičan primjer loše organizacije i nepromišljenosti.

To je kao da ste za dječju zabavu angažirali stripera. Sve je u planiranju. “Neuspjelo planiranje je planiranje neuspjeha”, mislim da je to izrekao Benjamin Franklin. Moj londonski šef imao je izraz “pet P” – “proper planning prevents poor performance”, ili “pravilno planiranje sprječava lošu izvedbu”. Prije nekoliko dana u društvu supruge, punice i nekoliko prijateljica otišao sam na koncert “Četiri tenora” u nas u Gradu.

Koncert se održavao u Revelinu, za one mlađe od 25 godina, Culture Clubu. Uvijek sam mislio kako je čudno da se jedan klub zove po gay bendu iz 80-ih, i mnogi me pitaju je li to gej klub. Dakle, koncert se trebao održati u prostoru predviđenom za tu svrhu, sve je uobičajeno, što bi moglo poći po zlu? Hm, skoro pa sve! Tko bi mogli biti posjetitelji koncerta klasične glazbe? Mrzim generalizirati, ali zar nije jasno da to nikako ne mogu biti uobičajeni poklonici techno glazbe koji redovno posjećuju ovaj klub. To bi svaka budala shvatila. Ali, nije.

Na samom ulazu moje je žensko društvo bilo šokirano pregledom torbi nekakvog kvazi osiguranja (bez uniforme i oznake). “Pa bogati, ne letim niđe”, našalila se moja punica. Međutim, pokazalo se da su pravila kao da ipak leti, naime, zaštitar je pokazao na bocu vode u njenoj torbi i rekao: “To ne možete unijeti”. Poprilično šokirana, ne želeći kvariti raspoloženje, moja žena je zaštitaru dobrovoljno predala svoju bocu vode koju je “krijumčarila” u torbi.

Zamislite sve ostale žene, a žene su u većini bile publika te večeri, koje su morale predati svoje boce revnim zaštitarima. I sad zamislite da na koncerte Dubrovačkog simfonijskog orkestra ili bilo koje druge izvedbe na Dubrovačkim ljetnim igrama, ne smijete unijeti vodu sa sobom. Naravno da razumijem da je klub htio zaraditi ekstra novac prodajom pića, ali mislim da klasični koncerti nikako nije bio prilika za to. Pomalo razočarani, a nismo bili jedini, moja grupa ja napokon ušla u klub. Na naš užas, scena s ulaza nije bila jedini horror ove večeri.

Umjesto dvorane pripremljene za praćenje izvedbe klasičnog koncerta, dočekala nas je dvorana za potrebe programa noćnog kluba. “Možda su zaboravili staviti stočiće”, rekla je moja punica. Nisu. Jednostavno, nisu ih ni planirali staviti. Nakon što je ostatak publike, mahom starije, ušao u tvrđavu, bili su šokirani poput nas.

“Pa ne mogu vjerovat da ću stat na nogama cijeli koncert”, komentirala je starija gospođa koja je vjerojatno na ulazu također ostala bez svoje boce vode. Ono nešto malo mjesta na koje se moglo sjesti i odmoriti noge, vrlo brzo je bilo zauzeto, tako da vjerujem da su i izvođači, kada su izašli na pozornicu, bilo zatečeni prizorom pred sobom.

I sad, kako bih došao na poantu cijele priče, ovaj koncert bio je organiziran u sklopu Feste sv. Vlaha, i to baš na njegov dan, i počinjao je u 20 sati. Teško da je itko očekivao da mladi rejveri budu publika. Bilo tko s pola mozga mogao je zaključiti da će publika na ovom koncertu biti lokalna čeljad i to mahom starija. Zašto nisu bile postavljene stolice, jel biste tako i balet gledali “s noga”?

Ne samo da su organizatori podbacili u poštovanju starije publike, podbacili su i u poštovanju lokalnog stanovništva. Vjerujem, da je Sv. Vlaho ovo gledao, i on bi bio šokiran! Par dana kasnije sam čuo, i to ne samo od moje žene, već i od drugih ljudi, kako su pjevači bili izvanredni, ali organizacija je bila čista katastrofa. Na jedini dan u godini kada su ljudi iz Grada ujedinjeni i slave svoga zaštitnika, ovaj je klub pokazao veliko nepoštovanje prema njegovim stanovnicima. Gradonačelnikov projekt “Poštujmo Grad” očigledno još nije povirio iza debelih zidina Revelina.

Mark Thomas, Dubrovački vijesnik