Tko bi rekao da će Ježurka Ježić u Hrvatskoj 21. stoljeća postati maskota otvorenog društva

Ježurka Ježić, foto Kamenjar

Tko bi rekao da će Ježurka Ježić u Hrvatskoj 21. stoljeća postati maskota otvorenog društva, ali evo, pojedinci izvode performanse čitajući stihove Branka Ćopića na Trgu svetog Marka, književnici dižu glas protiv dijabolične vlasti koja istjeruje njegova besmrtnog junaka iz obvezne školske lektire.

Jedan ide čak tako daleko da tvrdi da “hadezeovčad” istjeruje Ježurku jer on promovira vrijednosti koje nisu u skladu s grabežnim kapitalizmom, a sve u strahu da bi djeca pod njegovim pogubnim utjecajem mogla steći naviku kritičkog mišljenja, piše Ivan Hrstić/Večernji List

Ako postoje neki “volšebni” ideološki motivi, njih bi prije trebalo tražiti u činjenici da je Ćopić bio srpski pisac iz BiH, član u Hrvatskoj zloglasne SANU, autor koji je opjevao ne samo partizanske heroje nego i poslijeratno nedemokratsko društvo.

Početkom 90-ih, u vrijeme što nekritičkog što prekritičkog progona nepoćudnih sadržaja, lako moguće da se i njegovih knjiga našlo među onima koje su završile u reciklaži, pogotovu ako su bile tiskane ćirilicom. No, evo, četvrt stoljeća kasnije, Ćopićev Ježurka kao da osvećuje ne samo sebe već i Kočićeva Jazavca te sve ostale beštije kojima nema više mjesta u modernoj hrvatskoj basni.

No, Ježurka sam nije baš tako jednoznačna zvjerka kao što bi se moglo u prvi mah pretpostaviti, baš kao što to nije bio ni Ćopić, koji je imao dosta problema u onoj državi, a život je još 1984. sam okončao skokom u Savu u Beogradu.

Ljevičarima Ježurka sasvim dobro dođe kao idealni protagonist “antifašističkih” (pod navodnicima jer ne mora nužno imati veze s povijesnim značenjem pojma!) vrijednosti kojima nam zaglušuju komunikacijske kanale, kao da u 2019. ponovno proživljavamo 1939.: Ježurka Ježić, heroj i antiheroj, borac za pravdu i demokraciju, koji jede lije i medvjede za doručak, jest ćemo i travu ako treba, a gdje nećemo ljute ustaške guje!

Naravno, pri tome te lijeve aktiviste ne zamaraju previše fakti, počevši od toga da Ježurka uopće nije izbačen iz obvezne lektire, jer u njoj – nije ni bio.

Nekima ni to nije dosta, pa će naznačiti da su i Ježurka i svi oni silni kultni naslovi iz svjetske književnosti izbačeni samo zato da se sakrije da je iz lektire izbačen i “Dnevnik Anne Frank”, mašući time kao krucijalnim dokazom uznapredovalog stadija fašizacije hrvatskog društva. S takvom krivotvorinom spremni su bez okolišanja povesti masovne prosvjede, “zaboravljajući” da ni Anne Frank nije bila u obveznoj lektiri – što ne znači da ne bi trebala biti.

Ne znači ni da Ježeva kućica nema opipljivu ideološku potku. Desnica bi mogla uzvratiti da je izvorno napisana 1949. te da sasvim udobno funkcionira kao alegorija društva nakon rezolucije Informbiroa, netom nakon najmasovnijih komunističkih poslijeratnih zločina i u praskozorje pokreta nesvrstanih.

Jasno je, dakle, koga tu predstavlja Ježurka, u sendviču između ruskog mede i lukave kapitalističke lije, te svekolikog šumskog zvjerinjaka. No, uz malo spina, ignorirajući okolnosti njegova nastanka, mogao bi Ježurka sasvim dobro poslužiti i kao desničarski junak.

Posve suprotno od ljevičarskog internacionalizma koji “za dobar ručak svakom bi dao”, Ježurka gušta svoj na svome, koliko god sirotinjski jadno nekome sa strane izgledao njegov dom, ne sanja raskoš ni jeftine kredite, samo uvijek za svaki slučaj oštri svoje bodlje – jer ništa ga ne smije iznenaditi, čak ni kad u goste nekom ide.

Gledajući tako usko, Ježurka se nameće i kao idealna maskota suverenista, samo kad to ne bi podsjećalo na činjenicu da je zapravo i Tito bio samodostatni suverenist. Nažalost, ne hrvatski.

Mene, moram priznati, sve to zabavlja kao već poslovični hrvatski teatar apsurda. Još imam fotografiju iz one države s vrećicom koju sam upravo primio od Djeda Mraza, s hrpicom jeftinih slatkiša i slikovnicom “Ježeva kućica”. Kad se pojavilo reizdanje, bez oklijevanja kupio sam ga svojem sinu, danas tinejdžeru koji je zasuzio kad je čuo da je iz lektire izbačen Salingerov “Lovac u raži”.

Na stranu sva ideološka, da prostite, sranja, jedino što je bitno su vrhunski Ćopićevi stihovi napisani gotovo pa hrvatskim jezikom te fantastične Selanove ilustracije. Kao što ne gledam “Casablancu” kao propagandno djelo, ni Ježurku ne vidim kao junaka agitpropa. Na stranu sve ostalo, u njemu jest sadržana bezvremenska poruka koju od najranijih dana valja ucijepiti djeci – o samopouzdanju, vjeri u samog sebe i svoje te bezgraničnoj ljubavi prema vlastitom domu i rodu.

Oni koji su bez obzira na činjenice koje govore suprotno spremni na sve kako bi oživjeli hipoteke totalitarnih režima i nametnuli takvu percepciju Hrvatske iznutra i izvana, samo kako bi na tome osobno profitirali, očito takvu poruku nisu čuli ni vidjeli, a kamoli shvatili.

Ivan Hrstić / Večernji List