Gotovo je. Što je gotovo? Odbijena su oba zahtjeva za održavanje referenduma što su ih na izmaku proljeća prošle godine pripremile građanske inicijative Narod odlučuje i Istina o Istanbulskoj.

Te su inicijative skupile po četiristotinjak tisuća biračkih potpisa kojima su poduprle svoje „populističke“ zamisli. Građanska inicijativa Narod odlučuje predložila je promjenu izbornoga sustava, a Građanska inicijativa Istina o Istanbulskoj opoziv saborske ratifikacije Istanbulske konvencije. Tako su dva referenduma kao dva „ričuća lava“ sedam mjeseci uznemirivala vlast i oporbu u Hrvatskoj.

Protivnici „populizma“ (HDZ, SDP, HNS i SDSS) odmah su shvatili da bi „narodni“ referendumi ugrozili njihovu „političku stabilnost“, pa su, čim su čuli riku, složno – uz pomoć Ministarstva uprave, Apisa i Ustavnoga suda – stali suzbijati „populističke“ zvijeri. I neumorno su ih suzbijali sve dok im Hrvatski [državni] sabor nije zadao smrtni udarac prihvativši u petak, 15. veljače 2019., izvješće svoga Odbora za Ustav, Poslovnik i politički sustav, koje se sažimlje u tvrdnju Ministarstva uprave da ni jedna ni druga inicijativa nije prikupila dostatan broj valjanih potpisa.

Nazočna su bila 123 narodna zastupnika; 105 ih je glasovalo „za“ brojidbu Lovre Kuščevića i Apisa, 16 je glasovalo „protiv“ prihvaćanja izvješća, a 2 su bila „suzdržana“.

Dobro, reći će ljubitelj „političke stabilnosti“, to treba što prije zaboraviti. Trebalo ili ne trebalo, nema sumnje da će se i to, kao i mnogo drugih stvari, prije ili poslije zaboraviti. Ali zaborav, bio poželjan ili nepoželjan, nije razlog da ne zapišem ovih nekoliko opazaka.

Potpisao sam oba zahtjeva za održavanje referenduma, premda nisam gajio nadu u njihovo raspisivanje. Znao sam od kakvih je elemenata složen Hrvatski [državni] sabor, a svakomu je tko to zna jasno da takvi [narodni] zastupnici, budu li morali birati između svoje Vlade i građanskih inicijativa, nikada ne će Vladi okrenuti leđa.

Zašto sam onda potpisao te zahtjeve? Vjerujem da je i izgubljena bitka za pravu stvar – pobjeda, a i dobivena bitka za krivu stvar – poraz. Sumnjate? Svrnite pogled već danas, a kamoli za koju godinu, na gospodina Hrvoja Pendea, glasnogovornika Građanske inicijative Narod odlučuje, i na gospođu Kristinu Pavlović, glasnogovornicu Građanske inicijative Istina o Istanbulskoj, pa pogledajte ministra uprave Lovru Kuščevića, junačkoga branitelja „političke stabilnosti“ Andreja Plenkovića. Možda vam odmah sine.

Što se pak tiče prijedloga referendumskih inicijativa, nisam imao prigovora zahtjevu za opoziv ratifikacije Istanbulske konvencije, a prijedlogom za promjenu izbornoga sustava nisam bio posve zadovoljan. Zašto? Prilike su odavno sazrjele za korjenitu promjenu. Trebalo je zahtijevati izjednačenje svih državljana u političkim pravima, zamjenu dosadašnjeg proporcionalnog izbornog sustava jednostavnim većinskim sustavom, smanjenje broja narodnih zastupnika u Saboru sa 151 na 100 do120 i ustanovljenje toliko podjednakih izbornih jedinica koliko bude zastupnika. Zahtjev Građanske inicijative Narod odlučuje ipak sam potpisao jer sam ga smatrao prvim korakom prema republikanstvu Republike Hrvatske.

Što bi se dobilo korjenitom promjenom izbornoga sustava? Dokinula bi se „pozitivna“ politička diskriminacija; zastupnički se mandati više ne bi stjecali na osnovi nehrvatske etničke pripadnosti, protivljenja političkomu hrvatstvu i nepoštenog D’Hondtova načina pretvaranja biračkih glasova u zastupničke mandate; Hrvatska više ne bi bila jedna republika u kojoj su na snazi dva izborna sustava – jedan za etničke Hrvate, a drugi za etničke nehrvate; ograničila bi se svemoć stranačkih vođa; „saborskim“ bi se zastupnicima vratilo dostojanstvo narodnih zastupnika jer se od njih ne bi iziskivala samo odanost političkoj stranci (što se obično svodi na odanost stranačkomu vođi), nego bi se podjednako tražila i odanost probitcima izborne jedinice i cijele države; smanjili bi se izborni troškovi i prostor za političku korupciju; uljudio bi se javni govor, barem toliko da nitko, pa ni srpski knez Milorad Pupovac, više ne bi mogao u Hrvatskomu [državnom] saboru nekažnjeno vrijeđati hrvatske suvereniste nazivajući ih neiživljenim pederima i huljama.

Zar ja, pitate se, doista vjerujem u sve to što sam ovdje nadrobio? To su ideali. Možda se ne će ostvariti. No puno mi je teže povjerovati da će itko, gaseći proplamsaje narodne volje kao Lovro Kuščević ona dva referenduma, moći zadugo očuvati Plenkovićevu „političku stabilnost“ sazdanu na plećima divova hrvatske državne politike: Ivana Vrdoljaka, Milorada Pupovca, Tomislava Sauche, Branimira Glavaša i Milana Bandića.

Autor: Benjamin Tolić