MARIJANA STANIĆ – SLATKI ŽIVOT

“Djevojaštvo zapravo razumijevamo kao prostor užitka i mogućnosti jednako koliko i mjesto prinude. I ne znam zašto to ne možemo prigrliti i prihvatiti, pronaći način da progovorimo o negativnim aspektima ovog iskustva, a ujedno uživati u njegovim pozitivnim stranama”, rekla je svojedobno feministička teoretičarka kulture Catherine Driscoll u razgovoru s Barbarom Gregov za Vox Feminne.[1] Ova rečenica kojom Driscoll poziva na razumijevanje djevojaštva, širokog i kompleksnog polja kulturnih i društvenih implikacija koje obilježavaju život mladih djevojaka, s jedne strane izloženog brutalnoj komodifikaciji i manipulaciji, a s druge, društvenoj minorizaciji, sažima, precizno, kao da se radi o autorskom statementu, ključne aspekte izložbe Marijane Stanić Slatki život. Sastavljena od tri, značenjski isprepletena, a donekle istovjetna, poglavlja djevojačkih sanjarija o ljubavi, koje se zaokružuju predstavom o idealnom braku – svadbena torta, figura mladenke i vječna ljubav – ova izložba naglašava konstitutivna čvorišta diskursa o djevojaštvu, razglobljenog u prijeporima između intimnih očekivanja, popularne kulture, legislative, ekonomije, društvenih normi, seksualnosti, političkih subjektivacija te, na kraju, generacijskih podjela.

Savršen život iz djevojačkih maštarija reprezentiran je na izložbi kružnim beskonačnim bijelim prostorom galerije Bačva, u loopu ponavljanim audio zapisima sretnih završetaka iz bajki, nizanjem beskonačnih prizora raskošnih svadbenih torti, okićenih girlandama cvijeća i voća te multipliciranjem figura mladenki u prostoru. No ne radi se tu o jednostranom ili doslovnom transponiranju djevojačkih fantazija. Svaki je segment rada, naime, pretrpio određenu intervenciju kojom autorica subvertira početnu zavodljivost. U beskonačnom nabrajanju, primjerice, torte poprimaju apsurdne razmjere kićenosti, a kreme i šećerni ukrasi izazivaju mučninu. Sretne završetke bajki zamuckujući čitaju djeca koja su tek naučila čitati, a u tom teškom prolasku kroz tekst životna kulminacija princeza i ljepotica (koje su tijekom bajke uglavnom aktivne i djelotvorne) razotkriva se kao definitivno fiksiranje nove pasivne pozicije: one su izabrane, odvedene, poljubljene, uzete i sretne do kraja života. Mladenke su, međutim, žive. Dotjerane i gotovo nepomične, s diskretnom koreografijom koju izvode u trosatnom performansu, zatvorenih očiju, one su lijepe i krhke u svojoj izloženosti. U takvoj konstelaciji, u kojoj ne postoji granica između gledateljskog i performerskog prostora, dodatno opterećenog odnosom onoga koji gleda i koji je gledan, gedatelji, uvučeni u intimni prostor djevojaka, postaju voajeri, sudjelujući time, makar i nenamjerno, u njihovoj objektivizaciji.”

Iz predgovora, Irena Bekić

[1] „Catherine Driscoll: Djevojaštvo je prostor užitka i mogućnosti jednako koliko i mjesto prinude“// https://voxfeminae.net/kultura/catherine-driscoll-djevojastvo-je-prostor-uzitka-i-mogucnosti-jednako-koliko-i-mjesto-prinude/ (pristupljeno 21.2.2019.)

U četvrtak, 28.2.2019. u 19.00 sati u Galeriji Bačva, Doma HDLU (Trg žrtava fašizma 16) otvorit će se izložba Marijane Stanić, Slatki život, koju, između ostaloga, čini i istoimeni performans. Performans ćete moći vidjeti 3 dana: 28.2. (19h) / 01.03. (17h) / 02.03. (11h). Nakon toga, performans ćete moći pogledati kao video dokumentaciju u Galeriji Bačva.