Andreja Hojnik Fišić i Meridi Kordić-Gružić – Šum(a) misli

Sanda Stanaćev Bajzek, Andreja Hojnik Fišić, Meridi Kordić-Gružić

Izložba Šum(a) misli Andreje Hojnik Fišić i Meridi Kordić-Gružić vizualno je promišljanje, to jest slikanje na temu slikarstva Dine Trtovca. Otvorena je u subotu 16. veljače u Galeriji Hrvatskog društva likovnih umjetnika Juraj Klović u Rijeci.

Cjelokupni Trtovčev opus determiniran je bojom. Bojom kojom koncipira, stvara i rastvara, gradi i razgrađuje. Bojom koja je i jedini gradbeni element ovoga slikarstva, po boji slikarstvo jest. Bojom usustavljenom u liniji i znakovitoj vertikali, u nizu. Njegovo slikarstvo percipiramo kao izraz naglašene pikturalne senzibilnosti i zavidnoga slikarskog umijeća, umjetnost u kojoj se zrcali snažna koloristička izražajnost i autorska posebnost po kojoj je Trtovac prepoznat i apostrofiran u suvremenoj hrvatskoj likovnoj umjetnosti kao zasebna dionica i u sinkronijskom čitanju nezaobilazna likovna činjenica.  To i takovo slikarstvo uzeti za primjer, pokazati ga u vlastitom izričaju kao imput, uzor i utjecaj učinile su dvije Trtovčeve učenice Andreja Hojnik Fišić i Meridi Kordić-Gružić. Svaka sa svojim iskazom prikazuju dva različita pristupa. Može li se od te šume vidjeti drvo / srž? Pitaju se svojom slikom umjetnice.

Reinterpretirati djelo slikara Dine Trtovca vlastitim recentnim slikarskim opusom u Andreje Hojnik Fišić nije potreba za stilskim ili problemskim ponavljanjem, za novom interpretacijom prepoznatljive teme ili motiva, već je svojevrsno „hvala“ umjetniku koji je kao učitelj inspirirao i potaknuo autoricu  „gledati“ i promišljati svijet očima slikara. Novi opus novo je vizualno promišljanje tek bazirano na tematiziranju Trtovčevog slikarskog opusa. To i takvo slikarstvo uzeti za primjer, izazovno je i odgovorno, no ono što je važnije, do ove prezentacije Andreje Hojnik Fišić, još neviđeno i potpuno oslobođeno dosadne reinterpretacije. U Andrejinim slikama nalaze se sve značajke Trtovčeva slikarstva, no one se ne čitaju „na prvu“. To je specifičan i samosvojan likovni izraz čija je kompozicijske koherentnost potencirana izrazitim strukturalnim površinama i  tek dotaknuta njegovim prepoznatljivim kolorom. Jer o čistoći i dosljednosti Andrejine interpretacije ni ovaj put ne postoji dvojba. U nje sve počinje „bijelom“ – ona je njeno ishodište i dolazište. Suvereno vladajući u polju „bijele slike“, posjedujući perceptivnu tankoćutnost za svjetlost i senzibilitet za materiju, Andreja ponavlja vertikale (i horizontale)strukturalnih nizova bijelog platna gdje je boja tek naznaka, tajna skrivena u svjetlosnom spektru ili pod slojevima nabrana platna kao žitka, magmatična masa koja pronalazi pukotine – namjerne strukturalne greške kako bi eruptirala i tako pokazala autoričin senzibilitet za boju skriven duboko u slojevima ispod njene epiderme, približavajući je Trtovcu upravo u tim diskretnim prosijavanjima kolora.  No, temelj Andrejina novog izraza ostaje i dalje bjelina i struktura te je predstavljeni ciklus svojevrstan nastavak istraživanja i promišljanja unutar polja bijele slike. U njemu iskazuje zaokupljenost vlastitom likovnom misli i raznolikim mogućnostima vizualnog predstavljanja doživljenog svijeta i njegovih zakonitosti koji sami po sebi asociraju i navode na učitelja kao trenutni poticaj koji se simbolički i doslovno zrcali ( u imputiranim komadima zrcala) u deset recentnih slika. Andreja Hojnik Fišić se u procesu gradnje svoje slike koristi sredstvima enformelističke provenijencije pažljivo ih birajući i kombinirajući. To su, sasvim izvjesno, strukturalno složene kompozicije poništene granice između slike kao dvodimenzionalnog medija i njezinog očitovanja u trodimenzionalnoj formi. Ona reorganizira strukturu slike nepikturalnim sredstvima i zahvatima na njima – bijelim platnom koje fiksira cementnim vezivom i umetnutim zrcalima rezanima u uske vertikalne trake.  Adiranjem različitih materijala stvara osnovni gradivni sloj djela postižući preplitanje stvarnog i sugestivnog prostora, tj. prostora koji se reflektira u zrcalima koja postaju glavna sadržajna komponenta djela. Andreja novim ciklusom propituje i mogućnosti vlastite imaginacije i semantike i njihovog prijenosa u polje slike, preispituje subjektivne spoznaje, ideju i dinamiku stvaranja, hvata šum(u) vlastitih misli kojom nastoji oblikovati likovno polje kao mjesto sublimirane energije. Sliku tako prestajemo percipirati tek kao istraživački i eksperimentalni poligon, već nam ona postaje mjestom misaonog procesa, konstantnog analitičkog razmišljanja o njenim mogućnostima kao vizualnog medija. Tematiziranje Trtovčeve boje i njezine ukomponiranosti u ponavljajući vertikalni niz, namjera je i proširivanja obzorja duha, poniranje u šumu vlastitih misli i imaginacije kako bi pronašla slobodu u zadanom i ograničavajućem. Andrejina „Šum(a) misli“ stvorena je kao sublimirana, transcendentalna projekcija koja naglašava prikrivenu vezu između smisla stvaranja, umjetničke namjere i materije u kojoj se ostvaruje. To je slikanje na višoj potenciji svijesti ostvareno repetiranjem boja i morfologije kojima poput rituala učenica interpretira učitelja, no prateći vlastite unutarnje ritmove i psihičku energiju koja pokreče sam čin umjetničkog stvaranja kao jedinstven i posve individualan .

A slikarski proces Meridi Kordić – Gružić  svojevrsni je dijalog s Trtovcem kroz izazov hvatanja u koštac sa zahtjevnošću ovakvog slikarstva. Pritom ostati „svoja“, iznijeti  osobnu koncentraciju misli i emocije, uosobiti platno pred kojim stoji, odnosno učiniti likovno pismo prepoznatljivo svojim. Meridi je to učinila razgradnjom i nadograđivanjem Trtovčeve estetske premise u vlastiti slikarski diskurs, postavljajući u kadar slike svoju kolorističku harmoniju, inspiriranu dakako vrijednostima likovnog jezika učitelja Trtovca. Stoga ona i svoju sliku pretvara u jedinstveni znak prepoznatljivog kolorističkog spektra naglašenog odnosa vertikalno – horizontalno te principa ponavljanja poteza, odnosno forme. To je slika oblikovana  koncentriranom gestom i bogatom kromatskom paletom zbijenom u gusto postavljane vertikalne forme koje čine skup jednakih dijelova. To je svođenje višestrukog na jedno, to je integracija elemenata u nedjeljivu cjelinu čija snaga proizlazi iz sjedinjavanja i jedinstva. I u Meridi je kao i u Trtovca težište na morfološkom redukcionizmu međusobno stopljenih, prožetih okomica boje, na zbijenim poljima energije bez pretenzije pribjegavanja asocijativnoj čitljivosti. Ipak, ako već predstavljamo njen uzor, vrijedi otkriti i drugi potencijalni izvor. Jer u njezinim novim slikama egzistiraju asocijativne forme koje prizivaju neke ranije teme poput stiliziranih prikaza šume, tj. stabala. Ona su i bila Meridin okidač i inspirativna činjenica nove slike.  Stoga njezinu motivaciju nalazimo znatno dalje od tematiziranja učiteljeva stvaralaštva. Dolazi dakle kao poticaj realnog svijeta, kao inspiracija segmentima prirode – stablima kao njenim elementarnim iskazom, kao njenom najprepoznatljivijom vertikalom. A u recentnom opusu autorice ona poprimaju iracionalnu strukturu, prelaze s razine prepoznatljivog na razinu apstraktnog. Postaju okomice, znakovi, u formi usustavljeni tonovi kojima ona sklada i bilježi vlastito postojanje. Postaju čudesni koloristički nizovi u svakoj slici drugačije tonski posloženi. Sada stojimo pred slikom posve oslobođenog strukturalnog ritmiziranja širokim okomitim potezima, oslobađajućih i stilski i formalno, ali i u smislu osobnog autoričinog oslobođenja i prepuštanja mediju. Tako se njen proces slikanja od suzdržanog i pomalo bojažljivog transponirao u spontani ritual oslobođenih gesti i sigurnih poteza ruke.  On se sada jasno dokazuje kao uvjetovana nužnost, kao koloristička senzacija koja je pohranjena u dubini autoričinih unutarnjih svjetova. Život ovih koloristički bogatih slika uporište nalazi u intuitivnom osjećaju za boju i urođenom znalačkom balansiranju koji emaniraju prirodnost i skladnost. Meridi dokazuje da boja jest strast. Strast koja može postati adutom i dominantom u komponiranju slike. U recentnom opusu Meridi Kordić Gružić utjecaji su jasni i eksplicitni. U nje nema sumnje tko je mentor, a tko učenik. No, ponavljajući Trtovčevu gradnju slike jasnim nizovima vertikala, a djelomično i njegov kolorit, pokazuje vlastitu snagu i znatiželju da propituje i eksperimentira u mediju slike poput nekoga tko je već iznašao sigurnu smjernicu svog umjetničkog puta.

Pitanje je postavljeno. Što je nastalo od učenice u ovih deset godina od kako je napustila atelje učitelja? Je li ga dostojno opisala? Mišljenja sam da su Andreja Hojnik Fišić i Meridi Kordić – Gružić  učinile i mnogo više.

Sanda Stanaćev Bajzek