Istaknuti suvremeni hrvatski likovni umjetnik, akademski slikar i profesor na ALU, Zoltan Novak, nedavno se predstavio s novom samostalnom izložbom SVIJET BEZ MJERE u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti (MSU)

Riječ je izložbi radova nastalih u protekle tri godine. Idemo najprije od naslova – SVIJET BEZ MJERE. Upozoravajući naslov izložbe.

I ova izložba svojevrsni je nastavak i realizacija teme koja me zaokuplja od samih početaka, to je čovjek, figura, ljudi i njihovi međusobni odnosi unutar određenog konteksta ako baš želite unutar okolnosti koje ih određuju. Ovaj put to su okolnosti koje su definirane duhovnim i fizičkim prostorom koji ja zovem „svijet bez mjere“. Inače smatram da je općenito naš prostor slobode i odlučivanja o samima sebi jako mali i da naše postupke i odnose uglavnom definiraju okolnosti bivanja u određenom vremenu i prostoru.to je isto tako razlog zašto sam ljude sveo na šablone jer uglavnom funkcioniramo po principu oponašanja ili imitiranja drugih oko sebe i jako smo slični i unutar života jako malo se mijenjamo, a te promjene su na mojim slikama uvjetovane ponekad i slučajno malim pomacima matrice ili šablone. Promatrao sam ljude kako se ponašaju unutar tog svijeta kojem nedostaje središte, koji ne pruža jasno uporište. Pokušao sam prikazati grupe ljudi puitajući se da li su one odraz pojedinca ili je pojedinac odraz skupine.svijet bez mjere upućuje na probleme umreženog društva, na hiperrealnost, višak informacija, na činjenicu hiperregulacije u svim segmentima ljudskog djelovanja na kraju krajeva dovoljno je otvoriti novine i pogledati naslove, to je svijet bez mjere i još puno toga, ali kažem nisam slikao taj svijet nego mi je osnvna tema i cilj bio slikati žitelje tog svijeta koji sam zamislio i koji možda nije stvaran ovisi kako tko na to gleda, a onaj koji gleda sudionik je u stvaranju umjetničkog djela .

Jedina stvarna mjera svijeta je osjećaj straha, nesigurna budućnost?

Ne bih se složio, svijet je višeslojan, kompleksan, svijet je realnost ali i snovi su njegov ravnopravan dio, racionalan i iracionalan istovremeno, a na toj dihotomiji ja gradim svoje slike. Postoje ljudi koji u svemu traže crnilo ili tragediju, takvima se moje slike čine mračnima ali oni pažljiviji vidjet će još puno toga. Slikarstvo zahtjeva pažljivog, strpljivog i skoncentriranog gledatelja koji je spreman žrtvovati jedan dio svog vremena, a poželjna je i određena naobrazba da bi se stekla određena pravila koja olakšavaju iščitavanje likovnog teksta. Ja nisam pesimist, zanimljivi su mi svi aspekti svijeta i života koji imam, ne bježim od ničega, nitko ne može biti siguran, to ne postoji ali to nikako ne može biti jedina stvarna mjera svijeta, sami smo dužni stvoriti svoju mjeru svijeta, a ona ne smije biti zasnovana na strahu i nesigurnosti koja nas paralizira i umrtvljuje.

Može li se Vaše slikarstvo nazvati angažiranim?

Rekao sam već ljudi kod percepcije slika često puta traže ono što žele vidjeti, nisu dovoljno otvoreni ni slobodni prepustiti se igri kroz koju je sazdana slika, a to onda rezultira uskim gledanjem. Pa sloboda je moguća samo kroz umjetnost, u realnom životu sloboda je tek iluzija, a u umjetnosti je stvarnost ali ako se ne znamo prepustiti toj slobodi nika ne ćemo osjetiti ni razumjeti umjetničko dijelo. Ali da se vratim na pitanje, ja svjesno ne provodim neki određeni politički ili moralni princip niti želim ikoga uvjeriti u nešto ili ukazati na neku pojavu, dakle. ja nisam angažirani slikar niti to želim biti ali, naravno, sve ono što me prati kroz život i dobro i loše, svi ti događaji i ljudi, životne situacije ja prilično emotivno proživljavam i upravo zbog toga sve to se neumitno projicira u mojim slikama. Ponekad se neki aspekti toga nekome mogu ućiniti angažiranim ali to mi nije bila svjesna namjera ja samo slikam ono što vidim i osjećam u određenom trenutku ali već sutra sve mi to može postati nevažno. Sve te povijesne nepravde i ljudski bijesovi su mi razumljivi ali moje buntovništvo se odnosi na nešto drugo, naime da mogu ja bi mijenjao čitav taj ritam života i smrti .to bi bio stvarni angažman koji me zanima.

Izložbu čine vrlo veliki formati. Što je tako privlačni u njima?

Nemam pravi odgovor, mogu reći samo da se najbolje osjećami pred velikim formatom, to je izazov, motivacija. Osim toga smatram da tema kojom se bavim može uvjerljivije komunicirati kroz veliki format ili se možda nesvjesno borim sa onim ogromnim plakatima na ulici, možda su ti formati odraz nekakvog kompleksa manje vrijednisti ili očajnički pokušaj da budete vidljivi, ne znam, to je odraz mog karaktera i temperamenta. Isto tako svjestan sam da vrhunska minijatura u svojoj umjetničkoj snazi može biti veća i snažnija od najvećeg platna na svijetu,kvaliteta nema veze sa formatom.

Što je novo u atelijeru?

Zapravo ništa, sve su nove slike na izložbi. Neizmjerna praznina, to je novo u atelijeru.

Gdje je ŠETAČ danas?

Prisutan je, ali ne u onom obliku od prije dvadeset godina. Sve ono što se može povezati sa idejom šetača na simboličkoj razini, promjena mjesta i rakursa gledanja, stalno kretanje, nemir i znatiželja, sve to je prisutno i na ovoj izložbi.

Miroslav Pelikan