“Bijela kuga” nije od jučer

photo Mabel Amber, Pixabay

Kad biva sustavno izložen negativnostima, pojedinac se sumornom ambijentu najprije s nelagodom prilagođava, zatim ga prihvaća kao normalnog, da bi naposljetku zapao u stanje gotovo narkomanske ovisnosti o crnilu. Zacijelo najveći uspjeh, istinski zločinački pothvat medijske matice u Hrvatskoj leži upravo u tome što je pesimizmom uspjela zaraziti ne samo one ravnodušne, podatne da ih se mijesi kao tijesto, nego i mnoge koji medijske istine ne uzimaju zdravo za gotovo.

Prekomjerno granatirana jadikovanjem, naricanjem, katastrofama i propašću sve i svuda, ozračjem u kojem svaka bolest na TV dnevnicima ima svoj dan u godini, a bolesti je 365, žrtva počinje već i s nadom iščekivati loše vijesti, kao da njima napaja svoje biće. A na svaki tračak sunca se natmuri videći u njemu prijetnju stanju na koje je navikla.

Takav će i jučerašnju objavu Državnog zavoda za statistiku o porastu broja rođenih u 2018. godini za 1% u odnosu na godinu ranije, a prema podacima iz rodilišta porast je veći i od 2%, dočekati smrknuta lica. Ako to uopće sazna, jer tu, s obzirom na izrazito nepovoljne opće okolnosti (naglo smanjivanje broja žena u dobi za rađanje, još pojačano iseljavanjem mlađih naraštaja), neočekivano dobru vijest niti jedan tzv. domoljubni medij ne će prenijeti. Ako i hoće, onda zasigurno ne će bez onog neizbježnog “ali …”, popraćenog pojašnjenjem nekog stručnog mrguda kako je više zapravo manje.

Demografske zvijezde na medijskom nebu

Kad je u srpnju objavljeno da je u prvom polugodištu lani rođeno više djece nego u istom razdoblju prethodne godine, Hrvatski katolički radio, medij inače osjetljiv na demografsko propadanje, nije se tomu odveć razveselio. Kao da kreatore njegove uredničke politike od kritične demografske situacije više žalosti jedino ako se stanje makar blago popravi za vladavine onih koji im nisu po volji. Dobrom viješću vidno uznemireni “radio za dobre ljude” panično je pozvao jednog od vodećih demografa da smiri slušateljstvo i objasni mu kako i dalje ništa nije dobro. Lakonski je ustvrdio kako je to, ako je i istina, tek kap u moru koja ne znači ništa. Jer Hrvatskoj treba godišnje barem 20 tisuća rođenih više (a zadnjih nekoliko godina ne rađa ih se ni 40 tisuća).

Ima pravo maštati stručnjak kojeg više od 20 godina nitko nije slušao, još manje za probleme na koje je ukazivao, mario. A sad su odjednom, eto baš za ove vlade, svjetla medijskih, ne samo domoljubnih, reflektora svečano uprta u njega i kolege mu,… samo što ne iskaču iz fruteka.

Demografi, ti pedantni kroničari propadanja, postali su iznimno cijenjeni nadasve zbog kataklizmičnog tona kojim njihova obraćanja odišu, a koji se savršeno uklapa u opću negativnu sliku koju mediji serviraju Hrvatima o njima samima. Usput, i kritika vlade od strane tzv. struke uvijek im dobro dođe. No, ne rogobore te nove zvijezde na medijskom nebu samo kako ništa ne valja. Nude oni i spasonosna, doduše ne odveć originalna, ali zato basnoslovno skupa rješenja. Tako na tragu genijalnosti sindikalnog vođe Vilima Ribića koji zahtijeva plaće kao u Njemačkoj, i oni rješenje vide u njemačkom standardu za rodilje. E sad, što čak i u stalnim infuzijama svježe krvi pomlađivanoj zapadnoj Europi financijski poticaji rezultiraju tek blagim i kratkotrajnim pomacima nabolje, ni blizu normi povećanja broja rođenih za 50% koju zadaje gost u programu HKR-a, koga briga.

Nisu demografski gurui zaslužili naklonost medija pod nadzorom struktura proizašlih iz komunističkog totalitarizma samo zbog onog što i kako govore, nego i zbog onoga što ne rade, a u djelokrugu im je struke. Donekle je i razumljivo da im je lakše, obavijenima nedodirljivom koprenom znanstvenika i nošenima hvalom medija, graktati o lošem stanju i nabacivati se čudotvornim ljekarijama, nego zasukati rukave i otkriti istinu o broju žrtava Drugog svjetskog rata. No, dotle, u nedostatku ozbiljnijih istraživanja, mjerodavni ostaju rezultati analiza Srbina Kočovića i Hrvata Žerjavića, temeljenih na istim izvorima i metodama, koji predstavljaju vjetar u leđa srpskoj istini (doduše, umjerenoj, a ne onoj vulgarnoj inačici) o tom povijesnom razdoblju. A bez potpune istine put nametanju kompleksa krivnje Hrvatima, što nije bez utjecaja na demografska zbivanja, ostaje otvoren.

“Bijela kuga” nije od jučer

Demografija je, poput s njom neraskidivo povezanog gospodarstva, područje u kojem do punog izražaja dolazi ona narodna – kako siješ, tako ćeš i žeti! Naime, bliža je, pa i dosta dalja budućnost u znatnoj mjeri određena prošlošću. A prošlost pokazuje kako su Hrvati nerijetko bili podložni destruktivnim demografskim trendovima. Nakon višestoljetne devastacije uzrokovane graničenjem s Otomanskim Carstvom, kad je napokon mir zavladao plodnom slavonskom ravnicom, u povijesnoj epohi dok je još rast pučanstva bio usko vezan uz proizvodnju hrane i kakvoću poljoprivrednog zemljišta, Hrvati nisu iskoristili prigodu razmnožiti se kao neki drugi narodi. Štoviše, u njih se uhvatio razoran oblik “bijele kuge” – obiteljska politika jednog djeteta kako se ne bi dijelilo imanje – regulirana metodama nedostojnim jednog naroda koji se naziva katoličkim.

I u prihvaćanju zasada komunizma Hrvati su premoćnom većinom, ne svi, stajali u prvom redu. Taj je totalitarizam patio od kroničnog viška radne snage kojeg je pokušavao riješiti izmišljajući radna mjesta u i bez toga neučinkovitom gospodarstvu. No, unatoč pokazanoj zavidnoj inventivnosti, to se nije pokazalo dovoljnim pa su stotine tisuća upućivane na tzv. privremeni rad u inozemstvo, uglavnom dojučerašnjem njemačkom okupatoru. Suočena s problemom viška radne snage, Partija je mislila i na budućnost,… da je ne bude previše – ni radne snage, a ni budućnosti. Upravo je zdušno prihvaćanje kontracepcije i duha šezdesetosmaštva utjecalo na rapidan pad stope rodnosti u Hrvatskoj. Manjom od nužne za obnovu generacije postaje već krajem šezdesetih (u Hrvatskoj se već tada rađalo manje od dvoje, a primjerice u Irskoj još uvijek skoro četvero djece po ženi, u čemu leži temelj demografskih i ekonomskih razlika između tih dviju zemalja danas). Za usporedbu, Sloveniji se to dogodilo tek početkom osamdesetih, a Srbiji (bez Kosova) početkom devedesetih godina prošlog stoljeća.

Otada stopa rodnosti u Hrvata bilježi silazan trend čije posljedice neumoljivo pokazuje popis stanovništva proveden 2011. godine. Prema njemu broj žena, tada u starosnoj dobi od 20 do 29 godina, koje rađaju većinu djece danas, je za 16% manji od onih u skupini od 50 do 59 godina, dok je skupina od 10 do 19 godina, koja će rađati u bližoj budućnosti, manja za 27%. Nerealno je očekivati čudesan preokret pa da malobrojnije mlađe generacije žena, k tome i u većoj mjeri pogođene iseljavanjem, rode više djece od osjetno brojnijih starijih, mada čak ni to ne bi dostajalo da broj rođenih premaši broj umrlih. U takvim okolnostima već zaustavljanje, pa i ublažavanje pada broja rođenih predstavlja velik uspjeh, a bilo kakav rast pravo čudo. Stoga ga sa zahvalnošću, a ne grintanjem, treba prihvatiti. Jer i ovakvo loše demografsko stanje Hrvatske još uvijek je na nivou Mađarske, inače zemlje sa zamjetnim udjelom Roma, i to nakon skoro desetljetne Orbanove vladavine.

Zlobne igrice sa statistikom

Kao što je trenutna demografska situacija posljedica nataloženog ponašanja u prošlosti, tako je i val iseljavanja uvjetovan desetljećima akumuliranim, gospodarskim stanjem RH, zatečenim pri ulasku u svijet bez granica – Europsku Uniju. Ipak, uzroci iseljavanja ne mogu se objasniti samo već viđenim u povijesti, nego se dobrim dijelom odražavaju u kulturi mobilnosti koju diktira dominantni globalizam. Primjerice, dobrih 3 milijuna Nijemaca (i onih mlađih, a ne samo umirovljenika nastanjenih u toploj Španjolskoj) živi izvan uređene i gospodarski moćne Njemačke, a čak i iz mitske Irske godišnje odlazi preko 30 tisuća autohtonih Iraca, k tome i još toliko nedavno useljenih došljaka, koji se ili vraćaju kući ili idu tamo kamo i rođeni Irci.

U dinamičnim svjetskim geopolitičkim trvenjima, praćenim turbulentnim promjenama tehnologije, posljedično i načina življenja, odgovor na pitanje što to tjera Hrvate na odlazak i kakvi su im planovi za budućnost ne može biti jednoznačan. Neki idu kako bi stekli ili usavršili znanja i vještine, pritom nešto i uštedjeli, te se vratili pokrenuti posao u domovini. Takvi, dobro nam otišli i još bolje se vratili. Ima i onih koji će ostati uživati blagodati nove sredine koja pruža bolje mogućnosti života, ma koliko Hrvatsku voljeli. U uvjetima nikad dostupnije prometne povezanosti mnogi među njima će zadržati vezu s Hrvatskom, pri čemu ni život na dva mjesta po načelu “zarađuj vani, troši u Hrvatskoj” više nije nemoguć. Za onima, pak, koji odlaze zato jer su im razni rašete i babići kroz Index.hr, 24 sata i ostale pljuvačnice Hrvata uspjeli ogaditi Hrvatsku, učinivši tako ono što njihovim prezimenjacima nije uspjelo devedesetih topovima, baš kao ni za prolivenim mlijekom, ne treba suze liti. Oni su na hrvatsku žalost i sramotu već izgubljeni i prije nego što su otišli.

Kao da problem sam po sebi nije dovoljno velik, razmjeri iseljavanja tendenciozno se uvećavaju netočnim i zlonamjernim tumačenjima statističkih podataka. Tako se ukupan broj hrvatskih državljana registriranih u Njemačkoj prikazuje kao da su svi oni otišli u zadnjih 5 godina, nakon ulaska Hrvatske u EU, iako ih je već dotad tamo bilo više od 250 tisuća. Kako im je otad broj narastao za približno 40%, tako se broj nedavno iseljenih više nego udvostručuje, samo kako bi se proširila panika i potaknulo neraspoloženje prema EU. S druge strane, nesklad između broja iseljenih Državnog zavoda za statistiku RH i broja useljenih hrvatskih državljana u evidencijama zapadnoeuropskih zemalja pristrani tumači olako pripisuju nesposobnosti hrvatskih službi. Pritom zanemaruju kako je među iseljenima i nemali broj državljana Republike Hrvatske s prebivalištem u susjednim zemljama sa životnim standardom poprilično gorim od hrvatskog, pri čemu se taj jaz nakon ulaska Hrvatske u EU samo još povećava. Osim Hrvata u BiH, za koje statistike tamošnje Katoličke crkve pokazuju kako im se od 2013. godine broj smanjuje brže nego sunarodnjaka im u Hrvatskoj, tu su i Srbi, pobjegli iz Hrvatske pa nastanjeni u Srbiji i Republici Srpskoj, te Muslimani, ponajviše oni iz Bosanske krajine koja bilježi nezapamćeni egzodus. Svima njima hrvatska putovnica, za razliku od domicilne, omogućava zapošljavanje u Europi. Napokon, ako mediji i zucnu štogod neizvitopereno na ovu temu, onda je riječ o samorazumljivim istinama poput nedavnog epohalnog otkrića kako se u Njemačkoj rađa sve više Hrvata, što ih je više tamo. A to opet dušu daje da se uz bombastičan naslov napumpa atmosfera beznađa.

Što Hrvatska može, a Irska ne može

Osim besramnog iskrivljavanja statistike, u nalaženju uzroka iseljavanja poslovično se ističu vazda glasni politikanti, kako oni slijeva, tako i desne im rupe na istoj svirali. Ono što njihovoj političkoj poziciji najviše smeta takvi podmeću u usta drugima, onima koji su pokleknuli i otišli, dok se oni sami ne daju, nadljudskom voljom ostajući na braniku domovine. Zanimljivo, takvima, i lijevima i desnima, Hrvatska uspijeva učiniti ono što ni Irska ne bi – naći im posao! Lijevi društveno-politički radnici, mahom oni stacionirani u medijima i kulturi, uzroke iseljavanja silom žele vidjeti u zasićenosti mladih pričama o ratu. Naravno, nije ovdje riječ o NOB epopeji s tragičnim epilogom za hrvatski narod, nego ih žulja za Hrvatsku pobjednički Domovinski rat, donedavno gotovo izopćen iz javnosti i školskih udžbenika.

S druge strane, navodno desni im parnjaci, zaklonjeni aureolom znanstvene bezgrješnosti, ključni motiv iseljavanja nalaze, štoviše dokazuju ga, u osveti političarima i kažnjavanju istih. Ne, nema to veze što u uvjetima slobode kretanja i zapošljavanja, ljudi mogu ostvariti bitno veću zaradu i bolje životne uvjete na Zapadu (ma, tko bi samo zato odlazio kad se može osvetiti političarima?). A niti s tim što za razliku od većine Europljana iz drugih bivših socijalističkih zemalja, Hrvati već imaju tradiciju emigracije u zemlje zapadne Europe, tako i tamo već uhodane poslove pa po naravi stvari, sad kad su uklonjene barijere, zapošljavaju ljude iz rodnog kraja i domovine. No, jedna od draži suvremenih društvenih znanosti je da se upitnik uvijek može sastaviti tako da se rezultati mogu protumačiti sukladno unaprijed zacrtanoj tezi. Tako i politikantske koještarije onkraj zdrava razuma nađu prođu, nažalost i na sveučilištu s katoličkim predznakom. I nije ovo jedina naznaka da se tamo ugnijezdio duh “prosvjetiteljskog” prevratništva i s njim povezanog političkog aktivizma kojeg se odjeci čuju i na katoličkom radiju.

Gle, tko nam to dolazi!

A taj isti duh je poodavno zagospodario i hrvatskim državnim školstvom čiji agregirani rezultat se dobrim dijelom odražava i u trenutnoj demografskoj slici. Hrvatskoj danas, što je novost u odnosu na prošla vremena, manjka radne snage za poslove od kojih je šuvarizirano školstvo Hrvate sustavno odvraćalo izmišljajući tržištu nepotrebna zanimanja, ili ih naši ljudi jednostavno ne žele obavljati jer ih se uvjerilo kako im to treba ispod časti. Kako li se samo svisoka Hrvatima prijeteći poručivalo da će postati nacija kuhara i konobara. A još do jučer su im djedovi i roditelji rintali po raznim jugovinilima, dugim ratovima (tvornici azbesta, ne vojnim kampanjama), industrijama vunenih tkanina i ostalim trovačnicama prema kojima se rad u uslužnim djelatnostima doimlje zdravo i dostojanstveno, čak i gospodski. Osim poslova u turizmu, Hrvatska vapi i za radnicima u građevinarstvu, transportu, kvalificiranim majstorima, a sve više i zaposlenima u zdravstvenoj i palijativnoj skrbi, listom sve bolje plaćenim poslovima. Netko i njih mora obavljati kad već Hrvati ne će!

Da bi se pokrpale sve veće demografske rupe nastale prirodnim padom stanovništva i iseljavanjem u inozemstvo, nužno je useljavanje mlađeg stanovništva, što je ključni razlog zašto neke razvijene zapadne zemlje imaju više rođenih neko umrlih unatoč nedostatnoj stopi rodnosti. Idealno bi bilo kad bi glavninu useljenika činili Hrvati, povratnici iz iseljeništva, kad god i gdje god otišli i koja god generacija bili. Ipak, oni rijetko i slabo govore hrvatski, tako da je potrebno određeno vrijeme kako bi se uključili na tržište rada, a što, naravno, ne znači da se dugoročno ne isplati ulagati u njih. Stoga ne treba bježati ni od susjeda za koje Hrvate u prošlosti ne vežu tako lijepe uspomene. Riječ je o onima koji hrvatski jezik razumiju, a i govore Hrvatima razumljivim jezikom, žiteljima prostora bivše države koji su, štogod mislili o njima, ipak mila majka u usporedbi s ovima kojima Finci plaćaju 5000 eura po osobi samo da odu. Uopće nije prijeporno da su voljni doći, što zbog blizine, što zbog od ulaska RH u EU sve veće razlike u plaćama između Hrvatske i njihovih zemalja.

Uz to, iskustvo Slovenije, a i ono Hrvatske za vrijeme bivše države, pokazuju kako se oni prilično lako uklapaju i s novom sredinom stapaju. Da sad ne nabrajamo sve pojedince porijeklom iz tih krajeva bez kojih hrvatski sport, glazba, umjetnost, kultura,… sigurno ne bi bili bogatiji. Nije zgoreg primijetiti da sada više ne će dolaziti kao vojnici, policajci, sudci i učitelji kako bi Hrvatima vladali, nego da bi obavljali poslove koje Hrvati ne žele ili ne znaju raditi. Njihova djeca sigurno ne će upisivati filozofske fakultete i političke znanosti, niti će im se obitelji skrasiti u središtima hrvatskih gradova, koje je okupirala crvena buržoazija udarivši im specifičan štih kozaračko-grmečkog kulturnog krajobraza, nego će se, sukladno financijskim mogućnostima, smjestiti na rubovima većih gradova i u okolnim naseljima. A upravo tamo je hrvatski narodni duh i asimilacijski pritisak danas najjači. Konačno, iskustvo pokazuje kako doseljenici s tih strana ne teže grupiranju u kvartove niti stvaranju paralelnih društava poput onih kojih se Finci pošto-poto hoće riješiti (a žele to i Nijemci i ostali zapadni Europljani samo to još izrijekom ne spominju).

Nema nikakve bojazni da bi se novi pridošlice mogli prometnuti u porezne patriote ala Milorad Pupovac, Rada Borić, razni glumci, režiseri, novinari, ljudi neznani i znani, kojima je jedino takav oblik patriotizma prihvatljiv. Kako i ne bi bio, kad sav prihod primaju iz proračuna, iz sredstava koje uplaćuju drugi, a onda samo manji dio u njega vrate. Po prirodi posla, novi će doseljenici biti istinski porezni patrioti koji će u državni proračun uplaćivati više nego što iz njega dobiju, a već njihova djeca i još više unuci postat će u približno istoj mjeri kao i autohtoni Hrvati – pravi hrvatski domoljubi i barem kulturološki katolici. Tako će potomci naših istočnih bližnjih biti pošteđeni napasti koje na njih sada nemilice vrebaju, jedni da se priključe mudžahedinima, a drugi da se nađu pod duhovnim vodstvom pastira ala Irenej (ha, red je već početi imena im prevoditi na hrvatski)… Pa je li uopće moguće za njih učiniti više?

Autor Grgur S. / Kamenjar.com