Budućnost, izložba Vlatke Horvat u mediju billboarda

Rad Vlatke Horvat pod nazivom Budućnost proizašao je iz osjećaja beznadežnosti i jada u pogledu na sadašnjost i na perspektive budućnosti, koja je – kao što riječ na plakatu pisana „naopačke“ sugerira – naopaka i nazadna

Pitanje budućnosti je vezano uz pitanje povijesti: kad revizicionizam i iskrivljenje povijesti postanu uobičajena i normalizirana praksa, onda i vizija budućnosti može biti samo „iščašena“. Da bi se riječ pročitala „normalno“, implikacija je da bi trebalo biti pozicioniran s druge strane natpisa – s druge strane svega; ili pak da bi natpis trebalo čitati reflektiran u ogledalu – a to bi značilo da je za pogled prema nekoj normalnoj budućnosti potrebno suočavanje i sa sobom samim(a). Također, budućnost koja je teško čitljiva (teško spoznatljiva kao tekst) upućuje na budućnost koja je nejasna (zbunjujuća, nesuvisla, nesigurna; koja je pod upitnikom kao pojam). Budućnost natraške je budućnost koja nazaduje – sugerirajući da je cijeli modernistički koncept napretka pod upitnikom, ideja progresa kao i etos koji kao jedini smjer određuje “samo naprijed“.

Motiv na plakatu asocira na znakove propalih tvornica sa sličnim imenima – iz vremena kad je postojala nada u „svijetlu“ budućnost. Neonski natpis „Budućnost“ fotografirali su Darko Bavoljak (1994. – 2011. u ciklusu crno-bijelih fotografija) – fokusirajući tekst-natpis na ruini pakračko-lipičkoga trgovačkog poduzeća; dok je arhitektonsko-urbanistički kontekst zatvorenih samoposluga „Budućnosti“, perpetuirano u stanju ruina, Bojan Mrđenović (2008. – 2012.) godinama kaptirao na fotografijama u boji reduciranog spektra boja uslijed „sivila“ motiva. Davor Konjikušić u Novostima 14. siječnja 2019. objavljuje pak noćnu fotografiju bosanskoga grada Olova, gdje je masovna emigracija stanovništva aktualna stvarnost grada – ulazne ceste u grad nad kojom stoji svjetlosni natpis „Dobrodošli u grad budućnosti“. U javnom prostoru Zagreba, Vlatka Horvat natpisom “Budućnost“ naizgled „infantilnog“ rukopisa postulira pitanja: Kako je moguće razmišljati o budućnosti iz perspektive onih koji moraju brinuti samo za svakodnevno preživljavanje? Kako govoriti o (zamišljati) budućnosti jedne zemlje u kojoj je ekonomija uništena, iz koje se masovno odlazi, zemlje u kojoj se podižu tužbe protiv novinara kako bi ih se ušutkalo, u kojoj se krade od radnika koji su sami na rubu opstanka, kojima presuđuje korumpirano sudstvo, u kojoj su stranci – stranci iz određene zemlje – napadani metalnim šipkama u javnom prostoru prepunom prolaznika koji nedjelovanjem moralno pristaju uz taj čin?
Ukratko: kad budućnost ide natraške, krećemo se u krivom smjeru… Da bismo mogli pročitati ovaj natpis, izgleda da moramo stajati negdje gdje je nemoguće stajati – s druge strane natpisa – pri čemu se radi o širem problemu našeg pozicioniranja u prostoru i vremenu (što možda otvara novi problem, suštinske izgubljenosti i dezorijentiranosti). Odlaganje za budućnost, “zajednička nada u bolju budućnost” kao i otvoreno trajanje prošlosti navode nas na prihvaćanje fakata sadašnjosti, neutraliziraju naš otpor. No, nije budućnost uvijek ono što dolazi, u simboličkom smislu koji se može usporediti s cikličnim karakterom sila koje upravljaju prirodom, lišavajući vrijeme njegovog smjera kao neobrtljivog slijeda točaka „sada“, u smislu prošlosti i budućnosti, razvoja i napretka. Ispravno djelovanje u sadašnjosti donosi u budućnosti sreću (utilitarizam), užitak (hedonizam), ili nepomućeni spokoj (eudaimonizam), ili kako navodi Ranko Marinković u Kiklopu, budućnost se zasniva na obećanjima, obećava se sreća; što je sreća nitko ne zna, ali svi je žele. Ultimativna budućnost za sve je, međutim, smrt; nije pitanje hoće li čovjek umrijeti, već hoće li umrijeti prije ili kasnije…

Po pitanju medija, umjesto sugeriranog (u doba LED tehnologije) neona tu je znak ručno nacrtan vodenim bojama koji kao da se „trudi“ biti svijetleći znak; on je neadekvatni “neon”, “jadni” medij. Radi li se o nedostatku resursa, neadekvatnim sredstvima (ili ljudskoj inventivnosti? Ili pak gluposti? pokušaju prevare?), zapitat ćete se. Neon realiziran vodenim bojama funkcionira kao prečac, mjera štednje (“ma to ti je isto kao neon, samo jeftinije”). Natpis koji je očigledno izveden prostoručno utjelovljuje geste improvizacije te svjedoči gerilskoj inventivnosti koja je obilježje preživljavanja u okolnostima u kojima se teško spaja kraj s krajem i u kojima caruje oskudnost resursa. Slika na plakatu doima se ludički – netko je mislio da je ovo primjerena zamjena za neon? (Tko se ovdje pravi lud…?) Sa simulacijom svijetlećih žaruljica oko teksta, natpis izgleda kao rekvizit (propalog) luna-parka, postmodernoga cirkusa, nečega što nam se, iako nezgrapno i patetično, prodaje kao atrakcija, kao nešto uzbudljivo. Ne samo da nema sredstava za „normalni“ ili očekivani svijetleći natpis – i ono što se njime nudi i oglašava također nije sjajno, već je jadno i patetično – kao i svako uzaludno ili jalovo obećanje.

Razmatrana u širim okvirima – budućnost, na koju se ovaj natpis referira – je neizvjesna na brojnim poljima: mogli bismo govoriti o budućnosti planete, o budućnosti raznoraznih saveza, alijansa i država u kojima su demokratske strukture u krizi ili u raspadu, i koje u ovom trenu manje ili više izgledaju osuđene na propast. Strukture i koncepti koje smo nekad uzimali zdravo za gotovo sad se čine neizvjesnima.

U svojoj umjetnickoj praksi uopće, Vlatka Horvat redovito upotrebljava geste, strategije i vizualni jezik koji nalazimo u radu Budućnost. Njezini radovi – realizirani kroz brojne medije koji uključuju skulpturu, instalaciju, radove na papiru, kolaž, fotografiju i performans – teže gestama „pogrešnosti“, koje se baziraju na korištenju patetičnih, jadnih materijala, na namjernoj upotrebi krivog alata za određeni posao te na privrženom oslanjanju na očigledno neadekvatne metode. Projekti Vlatke Horvat su često usmjereni na neizvjesne situacije ili nedorečene slike, na proturječja, ponavljanja ili uporne pokušaje i u njima nerijetko nalazimo na izvjesno inzisiranje na preuređenju prostornih i društvenih veza, odnosa i relacija. Problematika prisutnosti tijela te pitanje inhabitacije i pozicioniranja u prostoru i vremenu prokupacije su kojima se umjetnica opetovano vraća, reprezentirajući jezik, tijelo, predmete i elemente arhitektonskog prostora kao mjesta potencijalnog kolapsa, sloma, pada, neuspjeha, fragmentacije – ali i kao mjesta nekog (obično neuspjelog ili neadekvatnog) popravljanja, obnavljanja, fantazije, novih mogućnosti i igre.

Krleža daje metaforu Zagreba kao „dvokatnoga grada“, što podrazumijeva određen način života, mentalitet, model, formu socijalne organizacije i (usporen) ritam svakodnevice. Krležinog grada budućnost je sada. Crtež-slika riječi Vlatke Horvat sugerira tehniku grafita ili, u povijesti suvremene umjetnosti, način rada Keitha Haringa koji „emanirajuće“ ili radijalne linije koristi kao komunikacijsku alatku, sugestiju zvuka ili osjećaja (npr. straha), izvedenu iz komercijalnih reklama i imaginarija popularne kulture, prije svega stripa i crtanog filma. U slučaju „budućnosti“ na billboard plakatu, ona će biti euforična.

Vlatka Horvat rođena je 1974. u Čakovcu. Radi u širokom spektru formi i medija – od skulpture i instalacije, do kolaža, radova na papiru, videa, fotografije i performansa, a projekte realizira u različitim kontekstima: u galerijsko-muzejskim prostorima, kazališnim i plesnim festivalima, te u javnom prostoru. Izlaže intenzivno u samostalnim i skupnim izložbama od 2004. godine. Imala je samostalne izložbe u slijedećim institucijama: Renata Fabbri are contemporanea (Milano), Eastwards Prospectus (Bukurešt), MSU – Muzej suvremene umjetnosti Zagreb, Wilfried Lentz (Rotterdam), CAPRI Raum (Düssel­dorf), Zak|Branicka Gallery (Berlin), Museums Sheffield (UK), Dis­jecta Contemporary Art Center (Portland), MMC Luka (Pula), Galerija SC (Zagreb), annex14 (Zürich), Boston University Art Gallery, Rachel Uffner Gallery (New York), Ber­gen Kunsthall, the Kitchen (New York) i Galerija Nova (Zagreb). Realizirala je niz projekata, koji uključuju kolaborativni rad za Paviljon Republike Hrvatske na 16. Venecijanskom bijenalu arhitekture 2018-te, tromjesečni perfomans za program ‘Umjetnost u javnom prostoru’ grada Züricha, seriju prostornih intervencija za Volt Bergen te instalacije za Bard Center for Curatorial Studies (New York), Galeriju Bunkier Sztuki (Krakov), Kunsthalle Osnabrück, Marta Herford Museum, MGLC Ljubljana, 53. Oktobarski Salon (Beograd), Aichii Trienalle (Nagoya), Stroom (Haag), MoMA PS1 (NYC), Galeriju Škuc (Ljubljana) i 11. Istanbulski Bijenale. Njezini performansi prikazani su na brojnim internacionalnim festivalima i institucijama. Vlatkine radove u kontekstu vizualnih umjetnosti zastupaju galerije Renata Fabbri are contemporanea iz Milana, Eastwards Prospectus iz Bukurešta i annex14 iz Züricha. Završila je studij kazališta na Columbia College-u u Chicagu (1996), magistrirala izvedbene umjetnosti na Northwestern University u Chicagu (1997) te doktorirala na odjelu za vizualnu kulturu i performans na Roehampton University u Londonu (2009). Nakon 20 godina u Americi, kamo je otišla 1991. godine kao srednjoškolka, trenutno živi u Londonu, gdje predaje na odjelu za 3D prakse akademije Central St Martins / University of the Arts London.
………………………..
Medij umjetničkog rada – billboard standardno oglasno mjesto (dimenzija 504 x 238 cm) u javnom prostoru Zagreba je ujedno svojevrsna tema izložbe. Izložba se može promatrati iz vizure pješaka, vozača ili putnika u tramvaju, na lokacijama standardnih, neosvijetljenih oglasnih panoa u Ulici kneza Branimira (preko puta Branimir Centra, na bivšem zidu grafita), Aveniji Marina Držića (kod Vukovarske ulice) i na Strojarskoj cesti (kod Autobusnog kolodvora) na istočnoj granici zagrebačkog središta, omeđujući parcelu na kojoj se intenzivno događa smjena industrijskih pogona, dakle vitalnog, produktivnog sektora, poslovnim i trgovinskim objektima tj. tercijalnim, uglavnom bankarskim i preprodajno-preprodavačkim sektorom. Plakati, billboardi, fotografski narativi obraćaju se mnogo široj publici od galerijske.

Silva Kalčić

Budućnost, izložba Vlatke Horvat u mediju billboarda, Držićeva avenija, Zagreb, do 27. 2. 2019.

Posljednja u okviru serije Ploha/površina//Plane/Surface 4, izložbi u mediju billboarda: Igora Kuduza, Siniše Labrovića, Neli Ružić, Lane Stojićević, Ane Opalić i Vlatke Horvat – tim redoslijedom. Autorica programa je Silva Kalčić.
Projekt Ploha/Površina financiran je sredstvima Grada Zagreba, Gradskog ureda za kulturu, obrazovanje i sport. Oglasni prostor je djelomično ustupio P.I.O. d.o.o., medijska kuća specijalizirana za vanjsko oglašavanje.