Ne, ne treba idealizirati narod. Pogledajte taj narod kako se gura i u redovima kod liječnika, kako u kontejnere namijenjene papiru ubacuje otpatke od hrane. Ali, što ćemo kad živimo u doba proklamirane demokracije, koja ima i svojih loših i, još više, dobrih strana. Međutim, na globalnom planu odvija se subverzivno ograničavanje, zaobilaženja ili čak rušenja volje naroda.

O tome u nas najrječitije govori slučaj različitih referenduma kao oblika izravne, što će reći najpotpunije demokracije. Do sada je bilo više referendumskih inicijativa, ali su uspjele samo dvije: ona o nezavisnosti države i ona o definiciji braka.

Ova druga je, međutim, relativizirana zakonom o životnom partnerstvu. Svi su ostali referendumi, iz različitih razloga i na različite načine, propali.

Kad se odlučivalo o ulasku u Europsku uniju Vladimir Šeks je smislio model po kojemu je, ako referendum pokreće Vlada, dovoljno da većina izišlih na birališta, neovisno o broju izišlih, budu „za“ pa da odluka bude donesena, što je značilo teoretsku mogućnost da glasuju trojica, a da dvojica zaokruže sudbonosno „da“ pa da referendum prođe.

Sudbina dviju referendumskih inicijativa (o izbornom zakonu i o Istanbulskoj konvenciji) koje su pokrenuli građani više je nego porazna za demokratski poredak zemlje. Vlasti su sve činile kako bi opstruirale spomenute referendume pod koje je svoje potpise stavilo ukupno blizu milijun ljudi.

Nakon dugog i minucioznog pregladavanja ustanovljeno je, sasvim očekivano, kako među potpisima ima dovoljan broj nevažećih kako se onda referendum ne bi mogao raspisati.

Sada je na dnevnom redu novi zakon o referendumu, mada bi prethodno trebalo mijenjati ustavne odredbe o njemu. U raspravi se spominju manje važna pitanja, kao vrijeme i mjesta za prikupljanje potpisa, način provjere potpisa i slično, ali se ne dovodi u pitanje postotak birača i njihovih potpisa potrebnih da bi došlo do referenduma. I dalje će ostati onih deset posto, najviše u Europi.

Vlada je upravo izišla i s prijedlogom zakona o financiranju političkih aktivnosti koji izjednačuje aktivnosti političkih stranaka i referendumske inicijative u smislu da i jedni i drugi moraju objaviti ovjerena imena donatora, što je namjerno miješanje krušaka i jabuka.

Naime, donatori stranaka imaju uvijek svoj specifični, partikularni interes, dok oni koji s malim novcima podupiru određenu referendumsku inicijativu nemaju nikakav osobni interes.

Zanimljivo, u tom je otporu referendumskim slobodama jednako stajalište dviju vodećih stranaka, kao i onih u trenutačnoj koaliciji, radi, dakako, obrane vlastitih pozicija, a u ime borbe protiv ozloglašenog „populizma“, koji bi te elitističke pozicije i stavove mogao pomesti.

Autor: Josip Jović