Koliko god se opirali, malo tko od nas može odoljeti svom tom šarenom blještavilu i uzbuđenoj užurbanosti priprema za doček Nove godine. Svi nekuda žurimo i jurimo u potrazi za uzbuđenjima koje će nas učiniti sretnima u tom trenutku da bi čovjek lako mogao pomisliti kako nam nedostaje samo malo za potpunu sreću u inače smislenim i ispunjenim životima.

Nitko od nas ionako neće poslušati savjet nesretnog ruskog pjesnika koji je tvrdio da je najbolje otići do bolnice, ludnice ili na groblje i provjeriti jesmo li tamo, kako bismo se uvjerili da nam i ne ide tako loše u životu.

Svi od života želimo nešto više, pa se uvijek nekako priklanjamo velikim željama i krupnim odlukama, nerijetko samo zato da bismo potvrdili istinitost one kako nema ništa trajnije od novogodišnjih odluka. U iščekivanju velikih stvari zanemarujemo one male, a ako griješimo u malima nikada ni ne stižemo do onih velikih.

Promjene ne dolaze odjednom, već se put od jedne milje prevaljuje s tisuću malih koraka. A to je ono što je teško oko odluka. Jer teže je pokupiti tisuću malih kamenčića s puta, nego pokrenuti veliku stijenu. A kada to i pokušamo, vidimo da je ona prevelik teret za nas, jer nismo prešli put koji bi nas za to pripremio.

Kako god bilo, čudno je to uzbuđenje ako znamo kako su nove godine jedne od onih nekoliko potpuno izvjesnih stvari u našim životima koje će sigurno doći. Čovjek može čekati vlak, nesiguran hoće li on stići na vrijeme, ostavljeni mladić može gorjeti od želje da mu se vrati voljena, zabrinuta majka može nespokojno čekati povratak sina iz daleke zemlje. Sve njih na ovaj ili onaj način muči neizvjesnost.

Ali čekati Novu godinu, za koju pouzdano znamo da će stići, čekali je mi ili ne, i to točno na vrijeme – toliko točno da po njoj ravnamo vrijeme – sve to uzbuđenje i veselje mora djelovati pomalo neobično, pa čak i glumljeno. Osim ako joj se ne veselimo upravo zato što je, u moru neispunjenih očekivanja u našoj svakodnevici, tako neobična i izuzetna baš zbog svoje pouzdanosti i točnosti? Metafora je to svih naših čekanja, kojima ovom prilikom unaprijed možemo prikačiti jedan happy end.

Netko je rekao kako bismo, kada bi nam sve stvari uvijek bile nove, svijet vidjeli onakvim kakav doista jest – beskrajan. Mnogim je filozofima taj “trenutak” i to “novo” u monotonom vremenskom tijeku zadavao strašne glavobolje, a zadnji u nizu velikih filozofa je o tome napisao podeblju knjigu oko čijeg smisla se još uvijek vode polemike. Svi su oni slutili da pored fizičkog vremena mi sudjelujemo i u jednom drugom vremenu, koje nije sklopljeno od niza “sada”, već predstavlja polje “ekstatičnih” trenutaka unutar kojega sve dobiva neki drugi, viši smisao.

Nova nam godina otkriva da vrijeme ima dva smisla, onaj fizički i materijalni i onaj viši, duhovni. Ako se pitamo što bi to moglo biti novo u Novoj godini, možda bi se odgovor mogao kriti u tome da nam ona daruje novo vrijeme. A darovati vrijeme je nešto najvrjednije što možemo pokloniti drugima. Jer, kada nekome poklonimo vrijeme, poklanjamo mu i dio svoga života, koji se nikada neće vratiti.

Zato Nova godina nije samo stvar računanja vremena, već i naše svijesti o tome da je vrijeme najskupocjeniji poklon. To poklonjeno vrijeme je ono vječno “sada” oko kojeg su filozofi razbijali glavu, a koje znači nadu u nešto novo. S tim poklonjenim vremenom treba znati i s njime se mora postupati pažljivo. Nije bez vraga Thomas Mann nečastivome navukao ruho kolotečine i tuposti, jer je to način s kojim ono poklonjeno vrijeme pretvaramo u gubljenje vremena, u puku materiju i inerciju. To je vrijeme očaja i izgovora, kada ne možemo pomaknuti ni mali kamenčić dok govorimo o pomicanju čitavih planina. Kažu da svaki čovjek ima dva života, a da drugi počinje onog trenutka kada shvatimo da imamo samo jedan. Kada shvatimo da vrijeme nije teret, nego dar koji se poklanja svijetu. Ono je nada s kojom kucamo na vrata istine, koja možda nikada nećemo ni otvoriti, ali će ta istina davati smisao našim težnjama da pokupimo kamenčiće s puta našega života. Zato kao pobjednika slavimo ne onoga koji bez prepreka stiže na cilj, već onoga koji je ustajao kada je padao, i unatoč preprekama išao ka svome cilju.

Nada je prozor u svijet kojim na njega gledamo punoga srca i nestrpljivog očekivanja da primimo i darujemo ono najvrjednije. Tada svijet postaje ogledalo naše istine i naše nade. Nova je godina tu da nas podsjeti da nije sve izgubljeno i da uvijek postoji šansa za novi početak, da je vrijeme dar koji nam nosi nadu kako će na kraju sve bilo dobro. I da, ako nije dobro, onda nije kraj.

Borislav Ristić/VečernjiList