Hrvatski špijuni – gomila nesposobnih beskorisnika

succo (CC0), Pixabay

Hrvatski su mediji kao mali pas kojemu baciš gumenu kost – zgrabi je i trči naokolo, promuklo reži, glođe je, a zatim negdje zametne pa važno laje…

Prošlog tjedna, medijska je igračka bila obavještajna farsa u kojoj su nastupili Mate Radeljić i u beskarakternoj epizodnoj ulozi neki Davor Franić. Franić me, kaže Mate, pozvao u slastičarnu i ondje, u četiri oka, navijestio da će dobiti kopito s mjesta predsjedničkog savjetnika na Pantovčaku.

Zatim je dodao da će Sigurnosno-obavještajna agencija, SOA, gdje Franić radi, učiniti sve što je potrebno da predsjednicu zaštiti od osvete ogorčenog bivšeg namještenika. Ne treba isključiti mogućnost da na nj naleti auto… Toga u posljednje vrijeme nije bilo. Jedan Šarinićev sin poginuo je u neobjašnjenoj, sumnjivoj saobraćajnoj nesreći upravo u trenutku dok se između njegova oca i pripadnika hercegovačkog klana vodio Rat Tronova na Pantovčaku, a na drugoga, dok je sjedio u autu, naletio je kamion, kojemu su otkazale kočnice…

Kad je dobio otkaz, Radeljić je taj nedolični susret odmah opisao novinarima. Mjera osiguranja, da se slični pikzibneri ubuduće drže podalje. Malo straha dobro će im doći i vratiti ih na mjesto, budući da ova poluafera ne može naškoditi starom nosorogu, ali može itekako nižem policijskom pristavu, inače ”šefu kabineta” predsjednika SOA-e.

Lik je u razgovoru spomenuo da Radeljić mora otići jer smeta predsjednici u uspostavljanju povjerenja s premijerom. Ako je to zbilja izgovorio, a vjerojatno jest jer Mate nema koristi od laži, ali istinama može nanijeti priličnu štetu ovima koji su ga sad zaokupili, onda doista ne znaš tko je gluplji – šef SOA-e koji je slao Franića kao glasnika, nesvjestan da taj brblja kao baba na placu, ili sam Franić koja svoja dovijanja, ono što čuje na poslu i pročita u novinama pretvara u političku analitiku i spremno dijeli s drugim državnim namještenikom u kavani gdje mu je, blizu kuće u kojoj stanuje, došao priopćiti tu važnu vijest…

Da su hrvatski špijuni klipani i bezveznjaci nije nikakva novost – gomila državnih činovnika koji svoju beskorisnost prikrivaju koprenom tajnosti i prave se važni kao da pripadaju ”ljudima u crnom”, dok se pred njima širi legenda, što ih čini slavnima u cijelom njihovu pasivnom zavičaju. Kroz SOA prošla je cijela bulumenta pritimitavaca, konja i blesana, povezanih s gangsterskim podzemljem, no posljednjeg desetljeća, činilo se da će napokon prerasti u anonimnu, manje važnu državnu službu, koja bi zapravo trebala obavljati izvide za policiju i držati se što dalje od politike.

No, s oživljavanjem frakcijskog rata u HDZ-u, te pogotovo otkako je stao kadrovirati ”Vaso” Brkić, a zatim i vojni obavještajci, nesumnjivo povezani sa savjetnikom ministra obrane, famoznim lovcem na tune iz Bibinja, opet je na toj skrivenoj estradnoj sceni oživjelo kao u najbolja tuđmanovska vremena.

Kad je ova aferica izronila u javnosti, svi su pokušali objasniti njen skandalozni podtekst. Zaključili su: Sila se budi! Ali, kako ne razumiju odnose, u novinama su, prepisujući jedni od drugih, započeli potragu za skrivenim značenjem i mogućim dalekosežnim reperkusijama, analizirajući kršenje proceduralnosti. Predsjednica koristi SOA-u za osobne obračune, zaključili su.

Ustvari, predsjednica se riješila jednog lika iz svog ”chorus linea”, koji sačinjavaju cure i dečki koje ona imenuje i razrješava kako god joj pada na um, jer nemaju nikakav službeni status, a to što se upleo nižerangirani dojavnik u funkciji sekretarice samog prvosvećenika hrvatskog obavještajnog misterija, nije nipošto u vezi s predsjedništvom, nego s Vladom. Predsjednici se samo pomaže da malo počisti svoj Aneks, tako da se spasi omraze rukovodstva vlastite stranke, a što su obavještajci ispali prije smiješno, nego zastrašujuće, nikako ne prionosi serioznom senzacionalizmu i deklamacijama u saborskim interpelacijama. Ipak, zanimljivo je kao indicija o kakvom je zapravo frakcijskom sukobu u HDZ-u riječ.

Tko je uopće Mate Radeljić? Kao neki novinar iz Osijeka, na prvi bi ga pogled potcijenio. U stvari, čovjek je politički operativac koji je odradio gomilu posla po provinciji i u metropoli. Bio je dugogodišnji pomoćnik Branimira Glavaša, dok je ovaj još bio ”gospodar života i smrti” u Slavoniji (navodnici nisu naznaka da je riječ o metafori, nego da je citat preuzet od našeg velikog novinara Drage Hedla). Kad se Glavaš našao pod napadom, jer ga je Sanader odlučio uhititi zbog ratnih zločina nad civilima, glavaševci su poslali Radeljiću ne šefa kabineta u ”Passatu”, nego jednog grubijana, poznatog kriminalca, da ga pritisne da kao tadašnji urednik Slavonske televizije u Osijeku, nasrne na Glavaševe političke protivnike.

Mate je umjesto toga dao otkaz i potražio novi posao. Nije naokolo tražio simpatije i širio tračeve – kod njega vrijedi omerta, a zatim slijedi vendeta. U pravom trenutku, pošto su protekle godine, okupit će sve Glavaševe protivnike u Osijeku i složiti šarenu političku frontu, koja je Glavaša satrla i zauvijek uništila njegovu slavonsku stranku, jaču od IDS-a. U međuvremenu, radio je kod Rončevića u MORH-u, vodio predsjedničku kampanju Jadranke Kosor (kad ju je Sanader istaknuo protiv Mesića), a zatim pomagao Ivici Vrkiću da postane gradonačelnik Osijeka.

Vrhunac karijere ”sile iza trona” bila mu je kampanja Kolinde Grabar-Kitarović, koja je protiv Josipovića bila čisti autsajder, i nije imala pristup mejnstrim-medijima. Kakva su bile njegove zasluge za njenu pobjedu? To je teško kvantificirati, ali kažemo li ”fundamentalne” i ”presudne”, nećemo pogriješiti.

”Kolinda plus Mate” je bila dobitna kombinacija, ali zatim, ono što slijedi, bilo je ”puno Kolinde i malo Mate”, a završilo je na formuli ”Kolinda minus Mate”.

Radeljić je bio njeno sredstvo u vođenju unutrašnje politike. Imao je zadatak da njen kamp poveže s desnicom i Slavonijom, jer je u jednom času povjerovala u svoju misiju i odlučila preuzeti stranku koja ju je lansirala na Pantovčak, potpuno isto što su ranije pokušavali Josipović i Mesić. Josipović je visokointeligentan, a Mesić iskusni ulični agitator, ali su u tome imali otprilike podjednako slab uspjeh kao i ona jer – premijer drži ministre, ministri drže kasu, a ideologija igra neku ulogu samo kad se ide na izbore.

Plenković je ubrzo zaključio da mu je Kolinda sa svojim nekontroliranim ambicijama nepodnošljiva. Radeljić je održavao njenu političku mrežu, a priključio se i Milijan ”Vaso” Brkić koji je, čini se, postao oficir za vezu s plinskim intersima. Ovdje ih zastupa neobični kombinat sastavljen od policajaca, bivših policajaca, kriminalaca i sportaša, pa ti se na moment učini da si se našao ne u Hrvatskoj, nego u Rusiji. Dotle je Mate Granić, vanjskopolitički savjetnik na Pantovčaku, svojim starim vezama osiguravao pristup svjetskim političkim centrima moći, budući da su državnički posjeti postali predsjedničina nova strast, kojima je hranila svoj ego i snažila se za predstojeći okršaj.

Prvi, kirurški udar na Pantovačak izvršen je izolacijom ”Vase” i ekipe i to tako što je iz arhive izvađena jedna stara afera, koja se čini beznačajnom, ali je, za birače, pristojnu javnost i obične ljude, upravo najkompromitiraniji ”kompromat”. Najgore je, naime, kad birači naslute da je riječ o nekakvoj sitnijoj korupciji u koju su upleteni beznačajni kriminalci, zavičajna mafija, ”kumovi” i kurve.

Priče o milijardama i geostrateškim intersima, to nitko ne razumije, a osim toga, bolje je ne dirati komercijalne interese. Dok se ”Gazprom” i njegovi distributeri bave biznisom, sve im je prosto – ali tako je i kod njih kod kuće, gdje se oligarsi jedino ne smiju miješati u politiku, jer inače završe u rudniku urana.

Milijan Brkić još nije uklonjen, jer on u svojoj sadašnjoj kondiciji ne može naštetiti – naprotiv. Aktivisti stranačke baze koju je ranije organizirao, sad od njega bježe kao da je kužan, ali ostaje kao simbolična prijetnja zdesna što omogućava Plenkoviću da očuva parlamentarnu podršku svih onih koji svojim biračima objašnjavaju da je vlada umjerenog desnog centra jedina zaštita od Hase i Vase, otkako je opozicija razbijena i prekupljena, a SDP neutraliziran kampanjom propalih funkcionera stranke u saborskim klupama, koji po medijima ogovaraju svoga šefa, nadajući se da će se naposlijetku sam povući… Lateralno, afera je zahvatila i Predsjedničke dvore, jer su se pojavile informacije o povezanosti dvosrkog savjetnika za sigurnost s uhićenim osumnjičenicima i to je za predsjednicu odmah postalo duboko neugodno.

Pokušala je odgovoriti jednim kontraofenzivnim intervjuom, napavši vladu da ništa ne poduzima oko iseljavanja i demografije, ukratko, da je sebična i nesposobna, ali to joj se vratilo u lice – njeno biračko tijelo ne želi slušati o nedostatcima hadezeovske vlade pa je i bez rezultata potonjih anketa javnog mišljenja mogla osjetiti da joj se reputacija u stranačkim redovima urušava.

Osim toga, njena sujeta ne može izdržati medijske napade – a samo vlada može stvoriti sanitarni kordon koji će to prigušiti. I odmah se predala, te poslušala dobar savjet, maknula Radeljića i na njegovo mjesto postavila bezazlenu Mirjanu Hrgu, koja je prije godinu i pol otjerana s RTL-a, gdje je trebala biti ”desni Šprajc”, pa je u tome čak bila i donekle uspješna…

Milijan joj se više ni ne približava, a Hasanbegović i njegovi ”nedovišnjaci” izvisili su jer je političkim inženjeringom produžena Bandićeva samovlast u Zagrebu, što znači da su sve predsjedničine potencijalne političke baze likvidirane. Jedino Mate Granić i dalje sjedi u Aneksu, ali on nikome ne smeta ako predsjednica ne pokušava preuzeti inicijativu u vanjskoj politici, nego sjedi kod kuće, kuha za Jakova, i sluša Vladu.

Bila bi, uostalom, sramota da ga izbace, budući da je bio razrednik i mentor cijeloj toj skupini ljudi koji su se okušali u diplomaciji, gdje ništa nisu postigli, a zatim se posvetili domaćoj politici i u njoj ostvarili vrhunsku karijeru – praktično u istoj sobi u Ministarstvu vanjskih poslova sjedili su za njegova ministrovanja i Sanader, i Milanović, i Kolinda, i Plenković, i Jandroković… Doista, čovjek se ne može oteti dojmu da bi puno bolje za zemlju bilo da je cijela ta elita izrasla u korporaciji ”Rade Končar”, u INA-i ili barem u ”Zagrebačkoj banci”.

Negdje, gdje se ljudi bave nečim konkretnim i po tome mjere svoje rezultate, umjesto što godinama sjede u tom birtokratskom leglu na Zrinjevcu gdje je jedini sport uzajmano poturanje kajli, otimanje ljubavnica i borba za diplomatski prestiž na sasvim beznačajnim sinekurama…

Velika prošlotjedna afera ”što je Franić rekao Mati na kavi” zagušila je u medijima sva druga manje važna pitanja. Jedva je pobudila pažnju informacija da američka vlada procjenjuje vrijednost aviona Barak koje je MORH ugovorio za 500 milijuna dolara – 130 milijuna dolara, pa se doista pokazalo da su te stare kante kupljene po cijeni koja nema veze s mozgom.

Pravosudna afera u Zadru pokazala je kako nasilnik može s nekim provincijskim advokatrom lako izmanipulirati sustav tako da izađe iz pritvora bez osude, a ministar pravosuđa objasnio je da se potrebne promjene zakonske procedure ne mogu donijeti na brzinu. Kad su ga upitali – može li za dvije godine, otklonio je: ”Nemojte me tjerati u vremenski tjesnac!” Nije lud da se obaveže da će nešto postići u svom mandatu.

Izuzimanjem sudaca, što se postigne ”višom pravosudnom vezom”, razdvajanjem i spajanjem različitih procesa, može se svaki slučaj beskonačno odgađati, kao što se i odgađaju, a ako novinari o tome nešto pišu, i sugeriraju da je riječ o korupciji, osude ih na teške globe po ekspresnom postupku. Dotle su i Sanader i Ježić i Vidošević i Bandić i svi ostali optuženi za bilo koji veliki političko-korupcijski slučaj u zemlji na slobodi i bit će na slobodi dok se ne promijeni vlast, samo što nitko ne vidi kako bi se to moglo dogoditi… Zato ljudi demonstriraju. Ne vjeruju u političku akciju. Misle da se nešto može postići jedino direktnim pritiskom. Ali, to je iluzija.

U zdravstvu je bilo podjednako burno. Umrlo je dijete zbog neorganiziranosti Hitne službe. To je drugi slučaj. Ministar zdravstva šalje komisije i daje umirujuće izjave. Teško se oteti dojmu da je isto toliko sposoban i spreman da reformira svoj sektor kao i ministar pravosuđa njegov. Nepovjerenje u funkcioniranje zdravstva tjera očajne ljude na demonstracije sa zahtjevom za javnim financiranjem eksperimentalnih lijekova koji nisu pokazali učinkovitost. Za vladu je politički najjeftinije da im popusti – nije njihov novac…

Ministar prometa potpisao je ugovor za gradnju pola milijarde eura vrijednog priključka auto-ceste na riječku luku. Otrprilike tri puta veća cijena po kilometru od prosječne u svijetu. Dionica je, doduše, teška, samo nije jasnu čemu će služiti jer na četiri natječaja za koncesiju nove kontejnerske luke na Zagrebačkoj obali do koje vodi nema interesenata, a stručnjaci upozoravaju da se nikad neće ni pojaviti jer je luka pogrešno projektirana, pa će cijela investicija, uključujući ovu cestu, biti još jedan teški riječki promašaj.

Gradnja brodova pala je u Hrvatskoj praktički na nulu, a oko 7000 ljudi u brdogradnji do jučer su uredno dobivali plaću. Kad se pregleda knjiga narudžbi velikih brodogradilišta, vidi se da nema novih narudžbi, osim u Splitu, gdje vlasnik brodove naručuje sam od sebe. Naručuju ih njegove tvrtke-kćeri osnovane u offshoreu. Iz prošlogodišnjih knjiga narudžbi iščezle su novogradnje koje su ranije bile na popisu, a pojavile se nove. A nikakvi brodovi nisu izgrađeni. Izloženost države u garancijama kredita ne smanjuje se.

Vlasnik još pregovara da postane strateški partner u preuzimanju dva sjevernojadranska brodogradilišta, koja nisu nikome potrebna u sadašnjem stanju, i sve to izgleda kao da je preuzeto iz nekog filma Charlieja Chaplina, samo što se nitko ne smije, nego sve ide dalje, jer nitko ne bi da talasa…

To se sve događalo u pozadini. Nešto je u medijima bilo popraćeno, nešto nije. Svakako nije privlačilo pažnju – nisu to bile udarne vijesti. Glavno je pitanje bilo: što je Franić doista rekao Radeljiću? Što to Radeljić zna, pa ga upozoravaju da šuti? Sigurno baš o tome ovisi budućnost Hrvatske.

Denis Kuljiš / Dnevno.hr
foto Pixabay