IVANA PULJIĆ – Glazba u slici

Svojim djelima umjetnica nam govori da je kretanje kao takvo osnovni univerzumski zakon, te je stoga ples, kao estetski najprihvatljivija ljudska kretnja, učestali motiv Ivaninih djela. Svojim malim, rasplasanim, levitirajućim ili muzicirajućim figurama poručuje nam koliko smo u univerzumskom prostranstvu maleni.

Zatvaram oči. Prepuštam se dubokoj, mističnoj i uravnoteženoj tišini. Moja je svijest usmjerena na zrak koji udišem. Ne vidim ništa, ne čujem ništa, osjećam samo bezvremenski mir. U to more mira i tišine, odjednom počinje prodirati tanašni nemir u obliku jedva čujnoga zvuka. Polagano i nježno uvlači se u tišinu bivajući jači. Zvuk postaje sve bliži i koherentniji. Naposljetku me potpuno obavija. Dodiruje moje srce, pred još uvijek zatvorenim očima rasplamsava intenzivnu paletu žute, narančaste i crvene, od njega mi vibrira svaka stanica tijela. Ustajem i prepuštam se čarobnom ritmu koji me u potpunosti obuzima. Plešem zatvorenih očiju osjećajući se u potpunom suglasju i ekvilibriju sa svijetom oko mene. Ritam postaje sve jači, čini mi se da me uzdiže te da levitiram. Prkoseći gravitaciji uznosi me u univerzumska prostranstva. Osjećam potpunu radost življenja, na mom licu titra smiješak, a u srcu ljubav. U nepreglednom svemirskom prostranstvu znam da sam samo nevidljivo, gotovo neopipljivo zrnce pijeska, no u srcu se osjećam izabranom, neponovljivom i jedinstvenom. Moj svemirski ples u noći prepunoj zvijezda vodi me do svjetova poznatih samo u virtualnoj stvarnosti. Odjednom osjećam kako ritam slabi, gubi na intenzitetu. Znam da će moja priča u jednom trenutku završiti, da ću se vratiti pod zaštitničko zemaljsko stakleno okrilje. Vratit ću se u labirint ljudskih sudbina kojima upravlja pet osjetila.

Ovako bi se ukratko mogla ispričati interiorizirana likovna priča Ivane Puljić.

Na fizikalnoj razini muzika je vibracija s kojom mi, kao biće, možemo se naći u suglasju. S određenim vibracijama nalazimo se na istim frekvencijama. Kada se to dogodi, ta muzika nam je lijepa, rado ju i učestalo slušamo.

Djela Ivane Puljić pokušavaju ispričati upravo tu bezvremensku, univerzumsku, vibracijsku priču vizualnim elementima. Čini se da je umjetnica očarana činjenicom da notni zapisi na papiru, kao vizualni podražaj, nerazumljivi muzički neškolovanom oku, u rukama se poznavatelja pretvaraju u nešto što nas može prebaciti u neslućene svjetove. Onaj koji poznaje note pomoću svog instrumenta pretvara ih u vibracije koje nas, ako smo s njima u suglasju, potiču na kretanje, odnosno ples. Svojim djelima umjetnica nam govori da je kretanje kao takvo osnovni univerzumski zakon, te je stoga ples, kao estetski najprihvatljivija ljudska kretnja, učestali motiv Ivaninih djela. Svojim malim, rasplasanim, levitirajućim ili muzicirajućim figurama poručuje nam koliko smo u univerzumskom prostranstvu maleni. No, bez obzira na našu fizički nerelavantnu veličinu u svemirskim razmjerima, u stanju smo proizvesti nešto što ima božanskoga u sebi, muziku.

Riječi likovnoga govora kojim se autorica služi pomalo odudaraju od onoga na koji je publika navikla. Svoje priča Ivana ispisuje na platna rastegnita na drvenu dasku. Ona postaju pozornice na kojima se gradi kolažna kompozicija od isječaka partitura te raznih elemenata i malih ljudskih figura izrađenih od voska. Monokromatski kontrast između uglavnom tamne pozadine i svijetlih isječaka patritura obogaćen je upravo tim malim, vibrantnim figurama živih boja. Tehnika voska neuobičajena je za naše prostore. Međutim, činjenica je da ova tehnika u sebi sadrži određenu mekoću te bogatu konzistenciju koja gledatelja potiče na sanjarenje. Ovom se tehnikom dokida oštra granica između elemenata od voska i njihove okoline, čime autorica potvrđuje tvrdnju istočnjačkih mistika da smo mi, kao bića, jedno s okolinom i univerzumom koji nas okružuju.

Usudila bih se reći da je poruka ove Ivanine izložbe kako muzika može biti univerzalni odgovor na raznovrsne tegobe koje nas mogu snaći u životu. Muzika je ta koja nas vraća našem izvoru budeći u nama onu radost življenja bez koje mi, kao ljudska bića, ne možemo stvarati ni biti kreativni. Poručuje nam da se hrabro bacimo u more nota (Neopipljivi zrak) u kojem ćemo se osvježiti i obnoviti snagu. Ili, kad nam je najteže, da zaplešemo pod kišom nota (Čarobni ples) koja će isprati sve naše probleme te nas ostaviti radosna srca.

Gordana Remussini, prof.

Otvorenje izložbe u petak 28. rujna 2018. u 19 sati

Galerija Prica izlaže u Centru za mlade Bunker

Ulica Savke Dabčević Kučar 8, Samobor

Izložba ostaje otvorena do 28. listopada 2018.

Radno vrijeme Bunkera

utorak – četvrtak 13 – 21h / petak 13 – 22h

subota 10 – 22 / nedjelja 13 – 21h

ponedjeljkom, praznicima i blagdanima zatvoreno