Širenje pogleda i poneka objeda
Odmak od nedvojbene i izravne pripadnosti obrtničkom, odnosno industrijskom sklopu oblikovanja, koji je 20. stoljeće, napose u svojoj drugoj polovici, uradilo s tekstilom, analogan je istovjetnim pomacima statusa svih ostalih grana primijenjenih umjetnosti. Po uporabnom kriteriju situaciju je moguće definirati na sljedeći način: više nije riječ samo o oblikovanju tekstila, uključujući i dekorativnu primjenu, ili o odijevanju, odnosno o njegovu najistaknutijem izrazu – modi (koja sama po sebi također posjeduje imanentne umjetničke pretenzije), nego o pomaku prema umjetničkom shvaćanju samoga materijala. Potencijal koji se u tekstilu nalazi je kategorijalno onaj isti kao u svakom drugom materijalu – to je sad materija poput pigmenta ili gline koja je tretirana kao osobiti medij za individualni izraz.
U hrvatskom jeziku – barem zasada – nemamo dva razlikovna termina kojima bismo imenovanjem jasno razdvojili uporabnu od estetsko-sadržajne komponente vrednovanja kao što je to slučaj s engleskim izrazima textile art i fibre art (potonji u uporabu ulazi nakon 2. svjetskog rata). Zbog njihova izostanka moramo se poslužiti opisima poput ovoga u kojemu se izdvaja kako tekstilna umjetnost „gradi okosnicu svojeg identiteta oko pojmova koji se odnose na strukturu tekstila“[1]. Zasigurno će teorijska i definicijska razmatranja još uslijediti, no nedvojbeno se može lako ukazati kako je i u nas postupno provedeno odvajanje tekstilne umjetnosti od obrade tekstila u užem smislu. Od naglaska na ‘obradi’ koja se spominje u Pravilniku udruge iz 1950., preko poziva da se „tekstilna umjetnost integrira s masovnom proizvodnjom“, do aktualne usmjerenosti na umjetnost[2] – dakle, od sužavanja na svrhovitost do umjetničke unikatnosti i sublimiranosti – obavljen je emancipacijski luk i te materijalno-formalne discipline.
Upravo zbog specifičnosti koju sa sobom donosi tekstil kao i zbog predodžbe koju taj pojam stvara, pored klasične opozicije: značenje umjetničkih djela nasuprot njihovoj formi[3], valja se pozabaviti onom koja joj prethodi: manje problematizirana, ali na svoj način isto tako bitna opozicija forme i materije. Nedvojbeno je to jedan od temeljnih međusobno uvjetovanih odnosa kroz čitavu povijest čovjekove kreativnosti. Jednostavno rečeno, svojstva materijala uvjetuju istodobno njegovo oblikovanje i primjenu. U slučaju tekstila – jednog od najraširenijih materijala na svijetu, točnije rečeno: skupa velikog broja međusobno vrlo različitih materijala – ta je relacija poprimila iznimno širok raspon pojavnosti (dakako, naš je interes u oblasti umjetnosti u užem smislu te primijenjene umjetnosti i dizajna).
Ponajprije se postavlja set pitanja s obzirom na stalno rastući broj novih, sintetskih materijala (artificijelnih) te se nameće ne samo dvojba što sve može biti tekstil (to je ponajprije tehnološko pitanje i tiče se pojma i definicije tekstila), nego što je sve moguće postići uporabom takvih materijala. Već smo se navikli na odjeću od plastike – po tome i ona pripada barem predodžbi o tekstilu. Kako se sve mogu oblikovati i dizajnirati novi materijali? Pružaju li otpor stvaralačkoj ideji ili se kreativni postupak podvrgava odabranom materijalu? Ukratko, vrijedi li još uvijek konstatacija koja kaže da materijal utječe na formu? Nadalje, kao specifičan aspekt pojavljuje se i mimikrija; riječ je o svim onim slučajevima kada jedan materijal oponaša drugi. Budući da je fleksibilnost jedna od primarnih odlika tekstila, svojedobno su iznenađenje predstavljale velike instalacije od teškoga tkanja koje doživljavamo poput zidova ili stupova. Obje, u kratkim crtama elaborirane cjeline intrigantan su izazov umjetnicima. Rezultati njihova promišljanja i rada iskazani su na izložbi u različitim proizvodima primijenjene umjetnosti; kako na objektima za dekoraciju interijera, ali i na onima koji bez okolišanja posežu za umjetničkom aurom. Zato je umjesto pitanja je li nešto umjetnost daleko zanimljivije – kako na to ukazuje Lars Svendsen[4] – ono o kvaliteti i karakteristikama umjetničkih djela. Upravo s takvim ciljem upoznajmo se s odlikama izloženih eksponata.
Premda mimikrija već odavno postoji – prisjetimo se marmoriziranih oslika papirnih i drvenih površina koji se rade još od srednjega vijeka – ona je očito i dalje neodoljiv izazov (samo je sada ljestvica s primijenjene podignuta na višu stepenicu); pogotovo otkada je postmodernizam opušteno, sasvim nehajno odmahnuo na svojedobni modernistički zahtjev[5] po kojemu svaka umjetnička vrsta mora dokazivati svoju osebujnost.
Srećemo se s radovima koji koriste tekstil (sa aplikacijama ili bez njih) kako bi uprizorili nešto drugo – zid, brezu, gljivu – dok drugi biraju ne-tekstilne materijale da glume tekstil. Tako Nataša Knežević nastoji „stvoriti teksturu koja oponaša dekorativne zidne površine nastale slaganjem kamenih ili keramičkih blokova“.* Sanji Šebalj „nađeni je konac za pletenje ribarskih mreža poslužio za stvaranje tekstilne površine koja podsjeća na suhozid“, dok je Tatjana Grgurina Vučetić mimikriju dovela do stupnja iluzionističke obmane. Simulacijom drugoga objekta, prije svega u pogledu taktilnosti, Vesna Kolobarić je svome radu dala suvišak funkcija; riječ je o „multifunkcionalnom oblikovanju kao skulpture ili kutije za odlaganje“. Mekoću vune i drugih tkanja pretvoriti „tehnikom filcanja u kruti okvir“ bio je izazov i za Vesnu Jakić. Nasuprot ovakvim primjerima stoje radovi Smiljke Franjić „koja je – inspiriravši se baroknim ovratnikom – kore banana obradila da teksturom i savitljivošću podsjećaju na kožu“; Ruže Hodak koja koristi reciklirane elemente za dizajn novih tekstilnih materijala; također i autorskoga dvojca Hlupić-Dujmušić/Krpan koji osim što propituju „formu i materijal koji mijenjaju svoju uporabnu i estetsku dimenziju“, prekoračuju u polje transcedencije.
Radovi Zorana Kakše i Dominique Jurić nisu mimikrija, već simbolički ističu temeljna obilježja tkanja – na razini mikrostrukture to su nit i preplet – markirajući ih literarnim nazivima.
Kakvi sve novi tekstilni materijali mogu biti upotrijebljeni pokazuju nam Igor Galaš („koristio sam desetke materijala svih sastava i obrada te (…) stvarao novi dizajn i formu“), Tihana Mikša Perković („tehnikom košaraštva stvara se trodimenzionalna forma“), Vesna Pleše („kombinacija pamuka i najlonskog monofilamenta“), Gordana Špicer Šimić koja ludički i duhovito eksperimentira povezujući „plastičnu foliju s metalom – materijalom oprečnim po čvrstoći“. Slično je ozračje u radu Čizmica Renate Svetić; njime se vraća primordijalnom stanju koje još ne poznaje tkanje, tek oblikovanje pritiskom, gnječenjem. Višnja Iris je, na prvi pogled, izložila ready-made, ali riječ je o izradi s ambivalentnom namjenom – uporabnom i čisto dekorativnom.
Hiperbolička geometrija u odjeći Ivane Bakal nameće svoju formu ljudskoj strukturi; autorica “radom propituje kostim kao instalaciju i alternativne odbačene i reciklirane materijale”. Aspiracija Andreje Deskar beskompromisna je: “prikazati odnos rođenja i smrti (…) život kao vrijeme, smrt kao prostor”. Radovi pak Ljerke Njerš, nesklone ovakvome tipu eksperimenata, kontrastna su pozadina tradicije za novine koje proširuju pogled na ovu umjetničku disciplinu.
Promotrimo li izložene radove kao jednokratnu cjelinu, valja nam zapaziti imanentnost karakteristika koje potvrđuju posebnosti jedne tehnike, ali i prisutnost skupa takvih odlika kojima se nadilaze njena konvencionalna ograničenja.
Nikola Albaneže, predgovor u katalogu povodom izložbe u Vukovaru 2016. godine
*Ovdje i dalje u tekstu citati su preuzeti iz iskaza samih autora.
[1] Maša Štrbac, predgovor u katalogu izložbe „Dekonstrukcija tekstila“, ULUPUH, 2009.
[2] Preuzeto s internetske stranice ULUPUH-a: http://www.ulupuh.hr/hr/sekcije.asp?idsekcije=13 – pristupljeno 13. rujna 2016.
[3] Kako je iznijeto u seminalnom radu Erwina Panofskog, Meaning in the Visual Arts.
[4] Lars Fr. H. Svendsen, Moda i umjetnost, poglavlje u knjizi Moda (Zagreb, 2010.), str. 128 gdje ukazuje na svoju glavnu tvrdnju u knjizi Kunst: „nemoguće je povući neku razliku između umjetnosti i ne-umjetnosti“.
[5] Clement Greenberg: „Purity in art consists in the acceptance, willing acceptance, of the limitations of the medium of the specific art“ u Towards a Newer Laocoon, http://west.slcschools.org/academics/visual-arts/documents/laocoon.pdf – pristupljeno 14. rujna 2016.
