S Neretve i Save – ogledi i zapisi o likovnosti

Neki se dan ponovno otputih na Bliski istok (čitaj istočnu Hercegovinu), u kraj koji katkad nazivam Nedođijom zbog bajkovitih, ali pustih predjela jer mi se pružila prigoda da se djelnem još dalje, još dublje u tu tako blizu, ali nepoznatu zemlju. Zahvaljujući susretljivosti Općine Ravno (od načelnika Andrije Šimunovića, časnice za vezu Stane Burić i kolege nam „nadcestara“ Srećka Kriste do svih ostalih) i mjesne policijske postaje (poglavito njezina djelatnika Marka Dubelja koji nas je vozio) s dugogodišnjim suradnikom Stanislavom Vukorepom i novopečenom suradnicom Vesnom Slobođan terenskim kolima prijeđoh granice dotad poznata svijeta koji je završavao na zajedničkome groblju Belenića i Kijeva Dola. Vidjevši me kako se smijuljim u kolima, suputnik me upita što mi je. „Motrim lica čeljadi iz kola koja nam idu ususret. Većinu poznajem. Sad kad me vide u policijskome vozilu, vjerojatno misle da sam napokon dolijao, a i vidi se da smo Stanislav i ja cestari – izlazimo na teren nakon prve kiše.“ Već su vrleti kojima su okružena poznata mjesta strahovite, na jednoj od njih počiva usnuli Popovski grad nepoznate starosti i gospodara, no bezdna su još dublja istočnije, u Bobanima, krš je kršniji, naselja su manja i nepristupačnija iako katkad iznenade zdanjima poput imanja Šoša na Baljivcu ili stijenama koje se doimaju poput kumira s Uskrsnoga otoka. U središtu Bobana, u Šćenici, uza pravoslavnu je crkvu Male Gospojine na stećcima najčešći prizor kako sveti Juraj/Đurađ ubija zmaja, toliko upečatljiv da se prenio i na novije grobove plemena koja i danas časte toga svetca možda poput bivših stanovnika Šćenice, katolika i plemića Vukosavića koji su sreću potražili u Dubljanima, na suprotnoj strani Popovskoga polja.

Iako je istočni dio ravanjske općine posljednji potpao pod osmanlijsku vlast, jedino je selo u Bobanima u kojemu su katolici ostali većinom rubno selo Grepci, koje je kao katoličko selo bilo pridruženo dominikanskoj misiji Žurovići (a i osobno se ime Žuro dovodi u vezu s kršćanskim imenom Juraj) u kojoj je 1644. živjelo oko 150 katolika. Misiji su tada pripadale crkve svetoga Petra na Zaplaniku (danas su očuvani njezini temelji uza današnju pravoslavnu crkvu svetih Petra i Pavla) i svete Tekle u Orahu, čiji su ostatci i danas vidljivi. Na groblju na Zaplaniku stoji križ očito pogođen tijekom Domovinskoga rata i nanovo sastavljen. Stari je dio križa ispisan hrvatskom ćirilicom, a u novi je netko uklesao slova srpske ćirilice. Nije li i to vjerna slika naše povijesti tijekom koje smo se uglavnom povlačili i svoju baštinu ostavljali došljacima? Vozeći se Žurovićima (od Slavogostića, prozvanih po rodu čiji je jedan pripadnik nosio ime Hrvatin, do Kalađurđevića, lijepih Đurđevića) katkad vam se čini da se vozite prašumom, krovovi i strehe tek proviruju iz gorica, a onda negdje između tih zazelenjenih visova promoli odlomak mora (postadoše mi tako jasnije rečenice vrloga pisca nekog: „Eno, onaj tamo pripovijeda o moru. Trčite i slušajte.“). Kad se napokon dočepate Ivanice (u kojoj se snimao Winnetou, u kojoj konobari i dalje nose mašne, crne prsluke i bijele pregače, a saluni imaju drvene ograde), na tankoj ste stazi koja vas vodi rubom stvarnoga i izmaštanoga svijeta. Dolje vidite odraze Grada u zrcalu, opije vas modrina, a gore gledate u goletne vrhove i nepreglednu Trebinjsku šumu.

Kad zamaknete za brijeg, ponovno ste u Nedođiji, a tako blizu stvarnosti. „Godine smo 1900. imali telefon, a sad nemamo ni struju“, zborio je ravnodušno čuvar velebnoga zdanja sedmorice braće Amerikanaca u Glavskoj, najistočnijemu selu Federacije BiH. „Što ćemo se lagati, najljepše sam godine proveo u Dubrovniku, radio sam i dolazio ovdje, na starinu. Sad sam tako blizu, a tako daleko“, pravilnim će jezikom, kakav danas čujete samo u TV kalendaru, dok nam je vođa puta pokazivao Timor, brdo s kojega se tijekom Domovinskoga rata nadziralo Trebinje. I sve bješe u tih nekoliko desetaka kilometara. Prvo, nepredvidiva priroda, od beznadnih vrleti preko šuma i visova s kojih se vide more do prerije i nestalih gradova (poput Huma koji se doima poput opustjela rudnika na Divljemu zapadu) i na povratku rijeke koja predodređuje krajobraz, koja masti (da ne rečem turski boji) krš te koja se ne vidi u Lugu od raslinja, a koja blaži pogled u Popovu, rijeke koja je mrtva i beznadna kad je ne vidiš, a čije korito ipak budi nadu kad se napokon otkrije. Drugo, stećci i stare crkve (odreda okrenute zapadu) biljezi su jednoga sretnijeg vremena kad je u tim krajevima bilo i pisara, i umjetnika, i graditelja, i vrijednih domaćih vlastelina koji se utvrđivahu, i stranih koji u dokolici loviše ribu i ptice. Bijaše i nade i beznađa, i svetih gradova, i staza na međi jave i sna. Potecite stoga i pogledajte!

Dragi čitatelji, vjerojatno držite da je pisac ovih redaka promašio temu jer je teško povezati uvodne putositnice s knjigom koja je predmetom ovoga prikaza, no nije posvema tako. Krajevi su koje pohodih bili gotovo posve izvan domašaja hrvatskih kulturnih trudbenika iako je Trebinjska biskupija stotinjak godina starija od Zagrebačke nadbiskupije, iako je nekoć u tome kraju cvala humska redakcija crkvenoslavenskoga jezika čija je jedna od odrednica bila ikavizam, bilježito hrvatska jezična crta, a i danas je istočna Hercegovina terra incognita za hrvatsku kulturu. Malo je nedostajalo da se slično dogodi i s Neretvanskom krajinom, koja je također stoljećima tavorila na rubu hrvatskoga povijesnog prostora, zanimljivija našim istočnim i sjevernim susjedima nego hrvatskim kulturnim središtima uključujući i ono najbliže – Dubrovnik. Zaludu bi bili svi daroviti, ali neznani pojedinci (čitajući knjigu Radoslava Tomića doznadoh da je za proučavanja splitske likovne baštine važna i privatna zbirka opuzenske obitelji Oman), građevine i prirodne ljepote da ih ljudi poput Stjepana Šešelja nisu prepoznali, predstavili široj javnosti i Neretvansku krajinu konačno ucrtali u hrvatski kulturni zemljovid.

Osobno, već to jednom rekoh, ne znam naslikati ni zdjelu te su mi se u mnogim razgovorima koje vodih sa Stjepanom počeli otvarati svjetovi. „Htio sam i našima u Neretvi prenijeti spoznaje koje stekoh još kao tajnik Akademije likovnih umjetnost, zapažao sam kako i u našim stranama ima talenata, ali ih nema tko voditi i nemaju od koga učiti. Zašto da im nešto od svojega iskustva ne prenesem i zašto ne bi dobili prigodu da vide vrhunska djela i upoznaju vrhunske umjetnike?“ zborio je. Spominjem se osobnoga oduševljenja grafičkom mapom Dražena Trogrlića „Predavanje o dimovima“ obogaćene tekstovima Nikole Šopa, a poslije se i sam odvažih na čitanje tekstova Branka Fučića i Grge Gamulina. Napomenuti valja da su u posljednjih nekoliko godina barem dvije izložbe priređene u Galeriji Az zavrijedile nezapamćenu medijsku pozornost. To su izložbe Drage Trumbetaša „A. G. Matošu u čast“ te Siniše Reberskoga „Mapiranje: Druga lica elegantnog svemira“. Novinari su intervjuirali autore, divili se umjetninama namjerno zaboravivši navesti ime osobe koja je umjetnike ugostila i galerijski prostor u kojemu su umjetnine izložene. Iako je stanje danas nešto bolje (pa se i s Prisavlja katkad skoči doHrvatskoga slova), i dalje nije sjajno jer kad se izvješćuje o posljednjim djelima Zvonimira Balog i spominju njegovi satirički tekstovi, ponovno se „slučajno“ ispusti da ih je do smrti objavljivao uHrvatskome slovu, najdugovječnijemu i jedinomu hrvatskom kulturnom tjedniku, čiji je glavni urednik junak ove priče. Ne govori li i to dostatno o stanju na hrvatskoj kulturnoj pozornici čijega smo ladičarenja često svjedocima, a katkad i žrtvama?

Sa Stjepanom kao suzavičajnik imam mnoge sličnosti. Dičimo se obojica popovskim podrijetlom (on se naziva i pjesnikom Muhareve Ljuti iznad koje je upravo gore spomenuti Popovski grad, a ja se dičim Rupnim Dolom, Veljom Međom i vrtlom kod Brestice) i neretvanskom domovinom (on ponajprije rodnom Podgradinom i Opuzenom, a ja rodnim Metkovićem i zavičajnim Zažabljem). S njim dijelim i zadivljenost Dubrovnikom kao negdašnjim (jer je Posrednica bila dubrovačko trgovište) i danas mogućim neretvanskim središtem i uzorom, pa iako su nam pobude za odlazak u Grad bile različite, obojici su nam draži visoki, a samim time katkad i nedohvatni ciljevi od niskih, samim time i prizemnih. Obojica se od rođenja borimo s bogohulnom uzrečicom Neretva od Boga prokleta, bogohulnom jer tako bogatu krajinu upropastiti mogu tek nemarni gospodari (a imamo takvih na izvoz, nažalost) kad su već i austrougarski uznici svoju kaznu pretvorili u stvaralački čin (upornim je radom pojedinca nastao metkovski gradski park) te je učinili utočištem grešnika. Iako ima razumijevanja za amatere, Stjepan se svesrdno bori protiv „profesionalnoga amaterizma“, tj. ljudi nespremnih na učenje i prihvaćanje novih spoznaja do kojih se ne dolazi stavljanjem prsta u uho, nego za koje je ipak potrebno školovanje i trud. Stjepan u čitavoj knjizi traži odgovornost vladajućih u kojima su ključevi riznica te koji najčešće nisu sposobni uvidjeti čak ni priliku za zaradu pored živih primjera Dubrovnika (koji je nemoguće dostići) i Stona (koji Neretvanska krajina pedeseterostruko nadmašuje veličinom). Čak kad se nude zamisli, priredbe i nadnevci koji se poklapaju sa zlatnim teletom zvanim turistička sezona, obično se namjeri na zid šutnje ili kimanje glave koje ničim ne rezultira. Nerazumijevanje je pak kulturnih trudbenika i njihova sklonost ladičarenju posebna priča. To što pojedini vrli kulturni trudbenici s dubrovačkoga područja mogu o svojemu živom štitu iznad Golubova kamena govoriti kao o „Vlasima bez obzira na vjeru“ koji „valjda govore hrvatsko-srpskim“ mogu protumačiti samo uskogrudnošću nedostojnom slavne prošlosti kraja iz kojega potječu.

Dakako da između Stjepana Šešelja i mene postoje razlike. Mene je moja dvozavičajnost ipak učinila djelomično odmaknutim promatračem, donekle čak i Stjepanovim učenikom u razumijevanju neretvanske zbilje koja meni ipak nije samorazumljiva od najmlađih dana.

Na koncu bih rekao da je Stjepan najbolji kad sanjari i prepoznaje. (Možda i stoga što i njega i nas zbilja katkad previše opterećuje, a u sudaru sa zbiljom nije uvijek lako razumno prosuđivati, no o manje lijepome ovom prigodom nećemo.) Tada niču zamisli poput zavjetne crkve triju starih južnohrvatskih biskupija na otočiću Klještcu ili zamisli o susretima južnohrvatskih književnika od Boke do Mundimitra. Stjepana u Neretvi odmaknuti valja od zavičaja kako bi Neretvani shvatili koga im je sve doveo, a na Savi primaknuti zavičaju, da Zagreb shvati da nema monopol na sve što vrijedi. Stjepan umije prepoznati i dar. Ljudi poput Stjepana učinili su Neretvu živom rijekom, a svojim je djelovanjem osobno naznačio da nam valja i preko rijeke, da nam valja oživjeti i Trebišnjicu u njezinu srednjemu i gornjemu toku, da prestane biti mrtvim rukavcem žive kulture jer ako je u svojemu donjem toku iznjedrila Stojana Vučićevića i Anđelka Vuletića, tko zna što li se u Lugu i Šumi skriva?

Domagoj Vidović