Sun. May 19th, 2019

TRI PIJETLOVA KUKURIKA

9 min read

Vlakolomno je vrijeme! Crnina, koju sam predosjećao prije nekoliko godina, ispunja neretvansku paletu! Moram priznati sramotu! Ukinuli su sve putničke vlakove! Pločama, Rogotinu, Kominu, Opuzenu, Krvavcu, Kuli Norinskoj i Metkoviću ne trebaju vlakovi! Što će hrvatskom jugu putnički vlak?!

Pa da, mi smo svakako građani drugoga reda! Je li posrijedi neretvanski apartheid?! Sve strahovito podsjeća na ukidanje pruge Čapljina – Dubrovnik 1976.! Ono što nisu uspjeli ratovi, uspijeva politika! Tjera na iseljavanje! Porazno! Što kao željezničar osjećam u sebi i oko sebe?! Tugu i jad! Nemoć i očaj! Iz dana u dan Dolina izgleda sve sablasnije! Netko ju uporno želi uništiti! Priprema teren za nekoga drugoga! Mic po mic! Što učiniti kako bi se oslabili pipci zle nakane?! Pa još i ova priča o gradnji termoelektrane u srcu Doline! Kap koja prelijeva čašu! Ujedi zlica postaju sve pogibeljniji! Još se samo možemo prisjećati kako je u Dolini nekad život bujao! Itekako postadosmo svjesni što smo imali a više nemamo! Prekrupne su suze za moje male oči! Sve veći je pretvor slova u očajne riječi! Krik s tračnica! Eto, tako bih mogao nazvati svoje pjesmuljke koji osviću, rođeni u neprospavanim noćima. Ono što me uz obitelj razveseljuje, svakako je propuhivanje smorca koji slanom vodenom površi igra zaujeno. Uspijevam na tren zatomiti željezničara u sebi kada popijevaju vali pod mojim nogama. To su iznimni trenutci boravka na poluotoku Kleku kada u izvlačenju vrša tražim radost.

Zateče me i razveseli poziv na jednu književnu manifestaciju! Iz Klanjca je! Riječ je o 7. klanječkom književnom susretu! Kakva čast! Duhovne antene odašilju spremnost! Doznajem da je pozvan i kolega književnik Srećko Marijanović. Veselim se putu u Hrvatsko zagorje. Lakše je. Ne ću ići sam. Dogovaram se sa Stjepanom Šešeljem. Naći ćemo se u Zagrebu i idemo skupa. Tamo će nas dočekati BBB (ako netko pomisli na lošeg plavog momka, grdno se prevario, Božidaru Brežinščaku Bagoli bolje bi pristajalo DRČ – dobri rumeni čovjek). Jedva dočekah polazak na put, misleći kako valjda nisam jedini željezničar koji utjehu traži u poeziji. Dan prije, dao sam promijeniti gume, ulje, filtere na automobilu… i dok sam se pripremao pijetao kukuriknu prvi put! Te ovo, te ono, uglavnom Srećko otkazuje put! Moram priznati, ne bi mi svejedno! Osjećao sam se kao da mi je netko podapeo nogu. Sapletoh se, ali ne padoh! Ići ću, odlučujem! Sam! Kiša, vjetar i mokar put pratiše me sve do Zagreba. Ondje mi se priključi Stjepan, te smo krenuli jedan za drugim put Huma na Sutli. U vožnji zamijetih kako mi se upalila upozoravajuća svjetlosna indikacija akumulatora na kontrolnoj ploči. Mahinalno pogledah na temperaturnu kazaljku, ne raste! Dobro je, pomislih, vjerojatno su mi se smočili kablovi.

Kada siđosmo s autoceste u Đurmancu, kukuriknu pijetao i drugi put! Izdade me peugeot! Ne će pa ne će! Kao kakav tvrdoglav kenjac! Ukopao se na mjestu i stoji! Uzalud sam pokušavao dodati gas! Moradoh ga gurati do prvog proširenja. I nije lak! Prešao sam k Stjepanu u njegov automobil i put Huma na Sutli. Humili smo dugo, ili mi se bar tako učinilo, sve dok ne ugledasmo raširene ruke prijatelja Bagole. Pogostili smo se u njegovoj obiteljskoj kući, a onda je pozvao brata Vilima s kojim odoh potražiti majstora u Đurmanac. I uspjesmo pronaći meštra ‘kojeg svi poznaju’! Škrlec! Ako ostanete u kvaru na toj dionici, preporučam meštra Škrleca, meštra ‘kojeg svi poznaju’! Pravi je autoartist! Nastupi olakšanje i u mojoj glavi, te se s Vilimom zaputih natrag Bagolinu domu. A tamo je vincek već ishlapio iz bocuna, što li?! Pridružismo se i nas dvojica, te momački navalismo na preostalo. Kad su se već oči počele cakliti, Božo predloži da nas poveze u obilazak zagorskih bregi. Vozili smo se dugo i uživali u prekrasnim zagorskim pejsažima. Hum do huma! Za kratko vrijeme zahumi mi pod kožom. Kako zemlja može brzo zamijeniti kamen. Zlobnici bi kazali: „Lako ti se naviknut’ na bolje!“ No, uz dužno poštovanje majčici zemlji, kamen je moja tkanica i oranica. Između nepregledne zelene površi pogled mi privuče dvorac Veliki tabor. Okupan sunčanim tracima koji su se pokušavali probiti kroz oblake, nekako je djelovao veličanstveno. Stamen, kao usidreni brod na pučini, prava je mamilica za očinji vid. Pohodili smo i Kumrovec. Staro etno selo. Vidjeh i glasovitu školu. Zaraslu u korov i drač. Vidjeh i Augustinčićev Rogač. Zamolih Božu da me škljocne za trač. U Rimu bio, a Pape ne vidio! Tup bi bio mač!

Podno Cesargradske gore na samoj hrvatsko-slovenskoj granici, uz rijeku Sutlu dobismo smještaj. Stara vodenica! Bajka na dlanu! Noću i danju! Kad zakoračih preko praga, pomislih kako sam se našao u bajci o Ivici i Marici. Protrljah s nevjericom oči. Zajedno smo večerali u prelijepom ambijentu uz pucketanje vatrice. Potom nas je Božo napustio, a Stjepan i ja smo ćurlikali sve dok i ova boca nije ishlapjela. Zagorska vina su prave varalice. Okusi su im tako blagi, za nas naviknute na Žilavku i Blatinu, te se polakomimo, a onda nastaje urnebes. Najprije udaraju gdje se najmanje nadaš. Kao ljubav. U koljena. Poslije se još sjećam vrtnje u bajkovitoj sobi, gdje zaspah misleći kako sam na vrtešci. Stjepan me probudi rano. Nije mi bilo pravo iako sam znao da trebamo biti u Venteka na kavici u devet. Stigli smo navrijeme. Zatekli smo Božidara, Snježanu, Paulu… a ubrzo su počeli pristizati i ostali pjesnici. A bilo nas je iz Hrvatske, Slovenije i Bosne i Hercegovine. Ponovna viđenja su uvijek puna emocija, i dok smo raspredali o svemu i svačemu, Božo nam je napomenuo kako je vrijeme poći do spomenika Lijepoj Našoj. Recital domoljubne lirike. Kiša nije prestajala padati. Doduše, više nas je škropila. Božidar je stoički podnio držanje kišobrana svima nama koji smo se izmjenjivali. Najprije nas je pozdravio gospodin Zlatko Brlek, gradonačelnik grada Klanjca, a potom je recital započela Mirjana Mikulec, potpredsjednica HZKD-a. Nastavili su  Stjepan Šešelj, Jože Lipnik, Božidar Mikulan, Enerika Bijač, Marjan Pungartnik, Marko Gregur, Lidija Ulbin, Tea Devin i moja malenkost. Kad je recital bio skoro završen, krajičkom oka spazih dolazak Stjepana Čuića i Ivana Cesareca. Okasnili. Bilo je i onih koji su zalutali. Ljubica Ribić iz Varaždina i Milan Novak iz Maribora, priključiše nam se u dvorani Gradske knjižnice „Antun Mihanović“ u Klanjecu. Ondje smo nazočili Okruglom stolu s temom Stota obljetnica smrti Antuna Gustava Matoša, pjesnika, novelista, feljtonista, esejista i putopisca (1873.-1914.) i devedeseta obljetnica smrti Viktora Kovačića, oca moderne hrvatske arhitekture (1874.-1924.) Predavanje su održali mr. sc. Božidar Petrač, dr. sc. Jože Lipnik i prof. Božidar Brežinščak Bagola.

Nakon podsjećanja na velikane slova i graditeljstva zaputili smo se u Terme Tuhelj. Ručali smo u prekrasnom restoranu hotela Well, koji smo i sa zanimanjem razgledali. Inače za projektiranje ovoga hotela arhitekti Marin Mikelić i Tomislav Vreš dobili su nagradu koja nosi ime gore spomenutog Viktora Kovačića 2012. godine. Potom smo posjetili Spomen park u Klanjcu, gdje smo položili cvijeće na grobove Antuna Mihanovića i Otona Ivekovića. Prigodnu riječ izrekao je Hrvoje Kovačević. Nakon kave u klanječkoj Gradskoj kavani prošetali smo do galerije Antuna Augustinčića. Privilegija je vidjeti uživo radove ovoga vrijednog hrvatskoga kipara. Htijući fotografirati sve izložene eksponate, malo zakasnih na predavanje o likovnim interpretacijama Krležinih Balada Petrice Kerempuha, te ostadoh bez stolice. Premještajući se s noge na nogu, preslušao sam izlaganje mladog povijesničara umjetnosti iz Zagreba. Razgledali smo i izložbu Kerempuhi na hrpi, te se ponovno pješice zaputili ka Gradskoj knjižnici „Antun Mihanović“, gdje je uslijedila promocija četvrtog zbornika Hrvatskozagorskog književnog društva, uz zanimljivi glazbeni program. Zbornik je predstavio Hrvoje Kovačević. Čuli smo mnogo dobrih stihova koje su govorili Vera Grgac, Vladimir Šuk i Vladimir Šenjug.

Potom je voditeljica Snježana Rücjaš pozvala sve one koji nisu uspjeli govoriti svoju poeziju na Recitalu, da to učine ovdje. I prozva me Bagola! Bijah zatečen, bez knjiga. Nekako se snađoh te bacih nekolike koje znadoh napamet. I dobih pljesak krasne publike! Još  su svoje stihove govorili Jože Lipnik i Tea Devin. Svi dobismo novi broj Zbornika i većinu izdanja Hrvatskozagorskog književnog društva. Dugi rastanak je priređen u Klanječkoj pelnici uz domjenak. Još jedno bajkovito mjesto! Podsjeti me svojim lučnim ciglenim svodom na Kutjevački podrum, a ni graševina koju smo grašili ne bi ništa slabija. Čak štoviše! I organizatori su malo odahnuli. Sve je prošlo u najboljem redu. Dobro mi je znan taj osjećaj. I zadovoljština! Dobro je kad sve dobro završi. Ali vraga! Pijetao kukuriknu i treći put! Stjepan me ostavlja u Staroj vodenici i odlazi za Zagreb! Mora povesti prijatelje Stjepana Čuića i Božidara Petrača. Pa dobro, složim se nevoljko. Pozdravismo se i oni odoše svojim zagrebačkim putem, Bagola sa svojim zetom u svoj Hum (uh, umalo zaboravih, zet mi je dovezao popravljen automobil i hvala mu na tome), a ja sam uz drvene stube svom sobičku u Staroj vodenici! Usnih s najjezivijim ljubavnim zovom koji do tad čuh. I u mojoj Humini se glasaju mačke, ali kao ove u Zagorju, ni blizu. Zamišljajući mjaukala u sretnim ljubavnim zanosima, usnih počašćen što imadoh prigodu doživjeti Hrvatsko zagorje u svu svom sjaju i ljepoti!!!

na fotografiji: Ljubo Krmek, Stjepan Šešelj i Božidar Petrač