Krmek svojim (ne)povjerenjem u jezik ispisuje novo poglavlje temata domoljubne poezije, u kojemu čak i najprepoznatljiviji, najjasniji simboli, zadobivaju sasvim nova značenja i ulaze u krug beskrajnih leksičkih igara

U sedmoj knjizi poezije Ljube Krmeka Zadom, objavljenoj 2015. godine, pažnju pomnoga čitatelja privući će pjesma naslovljena “Kad jednom napišem pjesmu”, u kojoj sugestivnom snagom kletve srednjovjekovnih epigrafa najavljuje: „Kad jednom napišem pjesmu / O svemu onomu / Što me je gonilo / (…) // Kad jednom napišem pjesmu / Sjetnu do bola / Od isparanih slova / (…) // Kad jednom napišem pjesmu / (…) // A ti u njoj prepoznaš sebe / I naše vrijeme… // Mogu mirne duše / Na povratište“. I zaista, Krmekova nova, osma stihozbirka, Ram, poetsko je ispunjeno obećanje: od početka do kraja, od prologa do epiloga, ispunjena kolektivnom traumom, nemirnim sjećanjima i nepobjedivim prkosom, Ram je, zapravo ta jedna pjesma, sjetna do bola,  o svemu onome što je pjesnika gonilo. Revnome ljubitelju Krmekova stvaralaštva neće promaći da se simptomi „okornih riječi“ i „nadutih slova“ njegova prethodnoga pjesničkog manifesta u Ramu oživotvoruju kao uznapredovala bolest, uzavrela i univerzalna kritika cijeloga spektra društvenih anomalija, kako minulih vremena, tako i suvremenosti.

Ljubo Krmek – RAM – Pročitajte knjigu!

U Krmekov su se pjesnički ram natisnule teme kojima je već godinama, kroz svoje stvaralaštvo, opsesivno posvećen – domovina, narod, vjera, tradicija, osobna sjećanja, povijesna zbivanja. Predmeti pjesnikova promišljanja, dakle, iz zbirke u zbirku ostaju isti, no, i u ovoj, osmoj zbirci, kao i u ostalima, Krmek, uspijeva očuditi čitatelja i potvrditi se, ponovno, ne samo (više) kao pjesnički virtuoz, nego i pjesnički inovator.

Kada je Robert Corrigan, u svojim studijama o modernome teatru pokušao pojasniti specifičnost komunikacije u teatru apsurda, ono što je prepoznao kao temeljnu osobitost u tim dramama jest spoznaja o nedostatnosti, manjkavosti jezika kao sredstva izražavanja. „Kada iznosimo osjećanja da bi ih riječima opisali, riječi ubijaju te iste osjećaje koje bi trebalo opisati…“, piše Corrigan. Ova njegova primjedba sasvim primjereno korespondira s Krmekovim shvaćanjem poetskoga jezika: on iskorištava maksimalnu potenciju jezika kroz izraz koji je zgusnut, oštar, tendenciozno nezgrapan, ali istodobno iskazuje nepovjerenje prema obilatim mogućnostima postojećeg leksika. Upravo zato on poseže izvan rama, on sâm kreira odgovarajući jezični fundus koji neće, Corriganovim riječima, osjećanja ubiti, nego ih izložiti u prvi plan, dramatizirati, naglasiti, upućujući jezik na samoga sebe. To je već i u ranijim zbirkama postao Krmekov prepoznatljiv, ali u ovoj zbirci gotovo do krajnjih granica iskušan, originalan pjesnički potpis. U svome poimanju odnosa riječi i realiteta, kroz propitivanja tananih spona između svijeta umjetnosti i stvarnoga svijeta, Krmek je izrazito (post)moderan – moglo bi se reći da je njegov izraz arhaičan, ali za riznicom zastarjeloga leksika on poseže samo da bi ga mijenjao, doradio, prilagodio; posudio, pa odbacio; povjerovao u njegovu mogućnost, pa ga preinačio. Tumačiti Krmekovu  poeziju zapravo je nemoguće bez razumijevanja načina na koji on tretira jezik i na koji riječi suočava jedne s drugima: za njega je jezik sve i ništa, ili bolje rečeno – sve, pa ništa.

Simptomatični naslov Ram, dakle, na prvoj se razini čitanja može i mora dovesti u vezu s jednom od najznačajnijih pjesama ove zbirke, „Okvir“, gdje se, istodobno rezignantno i nostalgično pjesnik pita: „Jesmo li mogli // Uza sliku / Promijeniti i okvir…“ No, na drugoj razini čitanja, izvan tematskoga i simboličkoga polja, ukoliko se stihovi shvate samo kao koprena umjetnikova poimanja procesa stvaranja, Krmek zapravo gotovo manifestno izlazi izvan zadanoga okvira, sugerirajući da je suština pjesničkoga zanata u stalnome traganju, iznalasku, pa potom anuliranju zadanih granica. To objašnjava njegova „zagobinjavanja“, „mirboženja“, „izmijuljavanja“, „mrakoljube“, „izsanjavanja…“ Između, primjerice, „klasičnoga“ oblika „sanjati“ i Krmekovoga domišljaja „izsanjati“ stoji težina trpljenja, odnosno pjesnik time obogaćuje, proširuje zadani semantički krug. „Mirboženje“ je istodobno i mir, i pomirba, i smiraj, i upućivanje na tradiciju, na identitet, na gotovo ritualnu potrebu – sve to zajedno, ali i mnogo više od toga. Sintagmama poput „urazumljivači bezumlja“ odnosi među semantički redefiniranim riječima postaju još kompleksniji i semiotički potentniji, čime Krmek biografiju jednoga kulturnoga kruga, toliko puta opjevanu, toliko puta pjesnički predočenu, ispisuje na sasvim novi, patosa oslobođen, način. Nezgrapnošću pojedinih leksema, proizašloj iz namjernoga protivljenja svakome fonetskom skladu, pjesnik svjesno podcrtava grubost, oštrinu i težinu svega onoga što ga je gonilo.

Krmek svojim (ne)povjerenjem u jezik ispisuje novo poglavlje temata domoljubne poezije, u kojemu čak i  najprepoznatljiviji, najjasniji simboli, zadobivaju sasvim nova značenja i ulaze u krug beskrajnih leksičkih igara. Stoga, Ram, dakako, jeste i knjiga o domovini, i obračun s prošlošću, i iskaz trpnje, i manifest slobode, i tvrdoglava apologija – ali, ispod površine, to je zbirka o pjesničkoj umjetnosti kao o vječnome nemiru i o besciljnome traganju, o stvaranju kojemu je uvijek, s prizvukom matoševske lamentacije, u podtekstu trpnja. I jezik, kao i svijet, kao i prošlost, kao i umjetnost, treba prigrliti, i pustiti, priznati i ništiti, stvarati i zamišljati – i (is)trpiti.

Istodobno, Ram je svojevrsni hommage i intuitivni dijalog s velikanima pjesničke riječi: nisu li Krmekovi „zabijači prijateljskih noževa“ isti oni davni Vuletićevi „tajnici“, „kljove od morževa“ iste su one „mrlje i bodeži“ Vuletićeve „Tajne večere?“ Ne zamišlja li se, toliko razvidno, Krmekovo pjesničko janad svojim rukama i svojim mukama, onako kako je Dizdar u Radimlji govorio o ruci koja naređuje i rukama nad kojima se zamisliti treba…? Imao je sigurno Krmek, barem intuitivno, na pameti Vignja Miloševića kada je kujući „Nakamenice“ zaključio: „Za ovozemnog života / prođoh cijeloga svijeta šir / tek na svojoj plemenitoj / poželjeh vječni mir.“ Kroz pjesmu „Provratak“ iz „izdajničkoga ciklusa“ gotovo da prisilno ironizira Šimićev „Povratak“, tako da ideju altruistične ljubavi mijenja stihovima o grabljivcu čiju otrovnu blizinu nije ni slutio. Pišući „Slovobol“, ne čini li se kao da se odlučio poigrati književnom potencijom starih ljekaruša? Probudnice su  pak, u samoj svojoj nominalnosti, podsjećanje na preporodne budnice, ali vještom leksičkom doskočicom Krmek im je oduzeo dozu nacionalnog lamenta, a podario kritički angažman. Kroz Krmekovu se ideju o neraskidivome dijalogu prošlosti i sadašnjosti, konkretnoga i apstraktnoga,  tijela i duha, osjetilnoga i metafizičkoga, onoga što je bilo i onoga koje upravlja onime što sada jest provlači sinergija Paljetkove „Daorske“: „Sve curi kroz prste kao zrnje proje, a nju smo jeli (…)“

Krmek se poigrava različitim stilovima, različitim izražajnim modusima: joyceovskom razigranošću dozira, prilagođava i dinamično barata arhaičnim, filozofskim, ironijskim, pa i naivno-dječjim diskursima, puštajući da, povlačeći paralelu s Corriganom koji tvrdi da je u teatru apsurda „gesta ravnatelj jezika“, jezik bude ravnatelj pjesme. Osobito je to uočljivo u ciklusu „Kose se slova“, u  kojemu pjesnik inzistira na (neslučajnim, po njegovoj sugestiji) leksičkim i semantičkim sponama između pojedinih simboličkih fenomena („Uhvaćen u raskoraku“, „(B)rat“, „Upisani“, „Maleni“…)

Osim toga, Krmekova poezija predstavlja splet, čvor, mjesto susreta lirskoga, epskoga i dramskoga, naravno, ne po svojim formalnim karakteristikama, nego po, mada već prevaziđenim, ali iskoristivim Staigerovim odrednicama – lirskoga kao sjećanja, epskoga kao predočavanja i dramskoga kao napetosti. Uvodni ciklusi, „U iščekivanju Spasitelja“ i „Okvir“ mogu se čitati kao svojevrsnopredočavanje tradicije minulih vremena, običaja, sjećanja, kroz nostalgične slike koje Krmek opisuje proustovskom toplinom. Napetost je, pak, zajednički nazivnik svih ciklusa jer u pozadini svake pjesme stoji tragedija idile prekinute traumom. Sjećanja su, opet, počelo svih pjesama jer na osnovu nizanja tih nemirnih slika i mučnih događanja pjesnik uramljuje pojedine epizode iz prošlosti, izvlačeći ih zatim postupno iz njihova vremenskog konteksta, apokaliptično upozoravajući na njihove reperkusije u suvremenosti.

Gotovo je, međutim, paradoksalno da je upravo šarolikost ovih, Staigerovom odrednicom, stilova, odnosno već spomenutih diskursa, Krmekovoj knjizi poezije osigurala kompaktnost i cjelovitost. Neksus ovih različitih ciklusa zasigurno je „igrivi samotnik“, uz svu potentnost značenja koje ovaj, gotovo stalno prisutni, levitirajući lik, nosi. On je snažno određen dualitetima koji definiraju cijelu Krmekovu zbirku: jednim je dijelom neraskidivo vezan uz osjećaj kolektivne pripadnosti, za domovinu, domaju, a s druge strane, on je ranjiva sjena vlastitosti, „nestvarna i nadstvarna“, prkosan u borbi, povučen u miru, ponosan i vulnerabilan, poput de Vignyjeva vuka u glasovitoj poemi „Smrt vuka.“

Govoreći o de Vignyju, Ljubo Krmek kao da poetski reinterpretira njegov rezignirani stihovni zaključak spomenute poeme: „Tek šutnja velika je, slabost je sve drugo…“ U pjesmama poput „Djevojački stoplet“ i „Mjesta na kojima se zemlja znoji“ upravo se u šutnji, u pauzama, u međustihovnim prostorima nalazi sva nepodnošljivost vječne tragedije postojanja: „Zatvorenim čeljustima / Zabrtvljena vlastitom nemoći / Ljudi bez lica / Zapečaćena petokrakom // Moja se zemlja sva znoji /“ ili pak „Neki upornici / Izgrebanih lica / I krvavih koljena / Ozidaše kulu vidjelicu // S nje / Nebo se milostivo smiješi // Namjernici broje lobanje // A djevojačke pletenice / Okamenjuju se / U hrvatske pletere.“ U tim stihovima, a ponajviše kroz ciklus „Okvir“, pjesnički ritam dosljedno prati tromost posmrtnih koračnica, a svaka od nanizanih slika predstavlja jednu scenu  – upravo između tih scena Krmek vješto sugerira pauze kao prostore žaljenja, iskupljenja, ne inzistirajući na „obećanju novoga početka“ jer ove su traume zapravo stalne „noći bez jutra.“ Između pojedinih slika mogu stajati trenutci, koliko i godine, jer Krmek stalnim ispreplitanjem vremenskih odrednica, sugestijama prodora prošlosti u sadašnjost angažirano podsjeća na povijest kao učiteljicu života.

Jedan od ključeva čitanja Krmekove poezije nalazi se i u obraćanju pažnje na najčestotnije riječi, na mjesta namjernih, ritmičkih, gotovo mantričnih ponavljanja. Te su riječi obično rasadnici značenja cijele jedne pjesme, što  je osobito podcrtano u ciklusu „Emanuel Emanuel“ (ne slučajno, dvostruki zaziv), koji je, uopće, svojevrsni dramski vrhunac zbirke, njezin podtekst, zagonetka i razrješenje.

Skromno, ali prkosno vjerujući da pjesništvo nema moć, ali posjeduje zavidnu snagu, Ljubo Krmek načinio je Ram po „recepturi“ najavljenoj već u zbirci „Zadom“: to su slova od čuđenja, nalik priči izmišljenici, slova s ugrađenim očima, svirkastoga daha, sjetna do bola, okornih riječi, nadutih slova, laka kao kamen, troma kao mačka, velika kao točka, ali što je najvažnije, to su slova našega vremena. S Krmekovim imenom sintagma „angažirane poezije“ zadobiva novu dimenziju, jer, kao i jezik, pjesnik je, u svojoj borbi, sve, i pjesnik je ništa.

Stoga, budući čitatelji Rama, „pijani od vrtnje“ u začaranom krugu potencijalnih značenja pjesnikova specifična, zgusnuta, očuđavajućeg jezika, i u novoj će njegovoj knjizi, kroz već poznate teme i već (toliko puta) opjevanu prošlost, pronaći sasvim novi pristup kojim Ljubo Krmek (ponovno) izlazi izvan zadanoga rama i propituje (vlastiti) odnos prema fenomenima prošlosti i sadašnjosti, stvarnoga svijeta i svijeta umjetnosti.

Tina Laco

Slike – Ernesto Markota: Okvir i Portret Ljube Krmeka