ZAVEZENE ŠKERLJEVE JEDRENJAČE

Srpanj je 2016. Iako je dobro ugrijalo, Dolinom pušu mučki hladni vjetrovi. Trnu se hrvatska ognjišta. Svaka treća kuća je zatvorena.

U zraku lebdi krik vlastite nemoći. Nitko se ne usuđuje iznijeti podatke koliko je Hrvata napustilo Dolinu u potrazi za poslom po zapadnoeuropskim zemljama. Doduše, većinom su svi u Europskoj uniji, koja mi sve više sliči na Epsku. Oni sretnici koji su zaposleni na kućnom pragu, moraju revno obavljati svoje zadaće. Kako se približavaju izbori, jedni vrbuju i objašnjavaju razloge zašto se treba glasovati baš za njihovog kandidata; drugi liče sve što im padne pod četke; treći opet ulažu sve što mogu i ne mogu u sadnju smilja, a podosta je i onih koji samo gluhare. Oni su pomična pješadija, tzv. (š)pijuni. Pouzdano se priljepljuju odabranoj skupini te se svim silama trude dokazati da su njihovi. Pri tom iznose svoje programe, razvojne planove, vladaju, vode nogometne reprezentacije, barataju s milijunima… a nemaju ni za kave. Najčešće prate tko s kim pije kavu. Ako ste popili kavu s nekim tko nije trenutno u njihovoj krvnoj grupi, loše ćete proći. Bez ikakvog pitanja odmah su vas svrstali u protivnički tabor, jer vi nemate pravo piti kavu s kim vi hoćete. Ovo je dvadeset i prvo stoljeće. Morate biti opredijeljeni ili vas brišu kao gumicom. Samo oni smiju, gluhari – (š)pijuni. Jer oni su ispitivači. Ispipavaju teren, javno i tajno mišljenje i na temelju njihovih izvješća pečate se ljudske sudbine. Dobro provjerena staropartijska komunistička praksa! Iako nam se ponekad učini kako je to dio prošlosti, nažalost nije. Još je tu. I to u punom zamahu!

U ovakvom ozračju jako je teško kulturno djelovati. Što god učinili i napravili, nekom taboru ne će biti pravo. Nude se dva rješenja: ili prestati s kulturnim djelovanjem i povući se u osamu, ili pokušati nastaviti raditi u svojoj moći koliko to tabori dopuštaju ne stavljajući sebe ni u jedan. Teško izvedivo, ali vrijedi pokušati. Redovita srpanjska izložba u Kleku koju organizira Neretvanska riznica umjetnina i inih vrijednosti i Hrvatsko slovo otvorila je svoje zidove dubrovačkom slikarskom i pjesničkom magu Josipu Škerlju. U krugu ljubitelja likovne umjetnosti, kojemu i sam pripadam, važni su dubrovački koloristi. Uz stari trolist: Dulčić, Masle i Pulitika, nekako se naturio i novi trolist: Trostmann, Škerlj i Peko, naravno uz dužno poštovanje ostalim slikarima kojih nije malo na ovom području. Dakle u galeriju Stećak u Kleku ovog je srpnja vođena vjetrom uplovila cijela Škerljeva flota. Većina mojih prijatelja s kojima rado i često posjećujem izložbe ipak se odlučila za polufinale Europskog nogometnog prvenstva. Na volju im. Ostao sam dosljedan te se sam zaputih u Klek. Kad stigoh pred galeriju, nigdje nikog. Pomolivši na vrata neretvanskog dvora ugledah neobičan prizor. Škerlj spava sjedeći na stolici pod smokvom. Kao pravi stari morski vuk nakon bitke. A još nije ni počela. Uf! Dan mora da je bio naporan. Zazveckao sam ključevima što probudi Josipa, te se izgrlismo prijateljski. „Di je Stipe?“ zapitah. Odgovori mi da se pošao istuširati u Podgradinu. Odnekud se pojavi i Mišo Baričević. Vjerojatno je drijemao u gornjem domu stećkog parlamenta. Počeli su pristizati i drugi revni posjetitelji izložaba: Marija Ključe, Jadranka Popić, Pero Pavlović, Marin Ivanović, časna Marinela sa svojim djevojkama, Provići, Mustapići, Kapovići, Popovići, Cikotić … A Šešelja nema pa nema! I pojavi se napokon: „Upravo sam, prijatelju, zagrljen sa Škerljom šetao po Stradunu… pivali smo…kadli me probudi telefon i Jadranka upita znam li koliko je sati!“ Prespao! Od umora! Obično tako završi kad se susretnu dvije poznate brade! Zabrazde! Vraćam film. Zato je i Josipa prevarilo. Malo im i zavidim. Prijateljski.

Unatoč ‘važnoj ‘ utakmici, okupio se popriličan broj ljubitelja likovne umjetnosti. Nekako smo se svi ukrcali pod raspeta jedra, netko na dvojedrice i trojedrice, netko na višejedrice i zaplovismo vođeni sigurnim kormilarom Marinom. Nadahnuto je govorio o Škerljevom plovidbenom putu, o okolnostima, o vjetrovima što hrane jedra, o nužnosti plovibe, pokretu, životu… Sve je nazočne pozdravio i ponosno izložbu otvorio načenik općine Slivno, Smiljan Mustapić. Stipe se ispričao zbog kašnjenja te  mu je uz pljesak i zahvalu na entuzijazmu i iskrenosti odmah oprošteno. Uz pjesmu djevojačkog zbora župe sv. Stjepana pod vodstvom časne sestre Marinele Delonga, nastavljeno je druženje na molu ispred galerije. Kad se vraćam kući, obično pretresam iz podsvijesti viđene slike. Škerlj je davno shvatio (ono za što je trebalo velikom Pablu četrdesetak godina) da zna slikati kao Škerlj. To je jako bitno u umjetničkom stvaranju. Istraživati, a biti jedinstven; ne biti monoton, a biti prepoznatljiv, biti malen – a biti velik! Vidjeh dvadesetak kombiniranih tehnika (akril i kolaž), raznih dimezija na kojima su u pravilu na koloritnu podlogu ljepljeni novinski isječci s blagim reagiranjima. Sve je u pokretu. I ptice, i jedra, i ljudi, i muke, i luke, i brodovi… sve se uzbibalo, uskolebalo, meškolji se…što bi rekli stari, stoji ga huka!!!

Ljubo Krmek

na fotografiji: č.s. Marinela Delonga, Marin Ivanović, Josip Škerlj i Smiljan Mustapić