ČUDI SE GRGO

Grgo Tapalović i Mirko Matuško pred crkvom u Gracu

Moj prvi susret s Grgom bijaše na Neretvanskom kulturnom, znanstvenom i književnom susretu posvećenom Stojanu Vučićeviću u Neumu

Otmjen stav, ponosno držanje, oštroumne riječi, Hrvatska u srcu. Da, otprve prepoznam takve Hrvate koji šire domoljuban zanos. Odmah smo se razumjeli. A onda me je iznenadio! Pohvalivši moje zabilješke u Hrvatskom slovu, tutnu mi u književni džep dvije novčanice. Bijaše to prvi put u mom životu da mi netko s pohvalom za pisanje pokloni i novac. Nevjerojatan osjećaj koji odjeknu u meni poput jerihonske trublje. Kao da ugledah čovjeka s neke druge planete. „Samo piši, moj Ljubo!“ dodao je namještajući leptir mašnu.

Malo po malo, uz druženje i razgovor zapečatismo prijateljstvo. Pomogao mi je tiskati brojne knjige, stao uz mene kad mi bi teško, a i ja se upletoh u njegove ideje koje me zaokupiše do ushita. Naime, imao je dvije velike ideje koje je sebi obećao realizirati za svoga ovozemaljskog života. Obadvije bijahu monumentalne. Nekoliko mi je godina spominjao ideju o gradnji križa na planini Žabi. Najprije mi se ta ideja činila apstraktna, a kako je vrijeme odmicalo, križ na Žabi mi je bio sve bliži očima.

Za vrijeme jednog našeg druženja, Grgo mi izloži ideju o osnivanju udruge u Neumu s kojom bismo započeli naš projekt. Objeručke prihvatih izazov, te nas desetak Neumljana (Stjepan Maslać, Luka Konjevod, Petar Raguž, Zlatko Glavinić, Ivan Mustapić, Josip Glavinić, Josip Njavro, Ivica Karačić, Mario Lovrić i Ljubo Krmek) osnovasmo udrugu  koju krstismo u Yabsco (latinski naziv srednjovjekovne župe Žaba – Žapsko; Žaba je bila župa na području Huma koja je obuhvaćala planinu Žabu s njenim proširenim podnožjem koje dopire do mora – uglavnom područje općine Neum).

Na redu su bila potrebna dopuštenja od županijskih, općinskih i crkvenih vlasti. I ishodismo ih! Na sam spomen križa na Žabi od sunarodnjaka, koji žive na spomenutom prostoru, zapažao sam oduševljenje. Osobito kod onih koji potječu iz ovoga kraja, a žive u udaljenijim mjestima. Počeše i neminovne priče podapinjača, te na Žabi će se graditi planinarski dom, te repetitori, te netko će zaraditi novac…Čudi se Grgo… Nismo puno bendali takva ogovaranja jer smo znali da imamo najbolje namjere, napraviti nešto velebno za nas i našu djecu.

Grgo nije bio sam u ovom naumu. Još dvojica ljudi su stajali iza ove hvalevrijedne ideje. Dođe vrijeme da i njih upoznamo. Zajedno s Grgom, Stjepan Maslać i ja poletjeli smo s dubrovačkog aerodroma u Zagreb.  U Zagrebu u hotelu Westin, dočekaše nas dvojica harnih domoljuba, hrvatoljuba – Vide Maslać i Mirko Matuško. Zajedno smo proveli dva nezaboravna dana u razgovoru i planiranju. U jednom trenutku nam se priključio i Stjepan Šešelj, koji je svojski podržao naša nastojanja. Stjepan Maslać i ja dobismo smjernice i potporu od stare garde. Križ na najvećem vrhu Žabe visine 33 metra!

Po povratku smo se odmah dali na posao. Veliku pomoć dobismo u Luki Konjevodu, predsjedniku KUD-a Hutovo. On je iskopao iz Sarajeva visine Žabe, te ih poslao u Zagreb u IGH, te dobismo i trasu najlakše izvedivog budućeg puta do najvećeg vrha Sv. Ilije. Lukina supruga Smilja pomože nam iz katastra izvaditi imena vlasnika parcela preko kojih bi trebao ići planirani put. Zajedno s odvjetnikom Petrom Ragužem, Stjepan, Luka i ja organizirasmo sastanak u Prapatnici. Naime, velika većina vlasnika parcela je iz toga mjesta. Već na prvom sastanku pristanak ustupanja svojeg vlasništva za izgradnju puta potpisaše svi Obadi, Matići, i dva Butigana…neki se uskomešaše…a neki nisu ni došli, iako su im uredno poslani pozivi… Čudi se Grgo…

Morasmo ponoviti sastanak. Ovoga puta u Hutovu, točnije u hutovskoj oronuloj školi. Tek tad spoznah da će s nekim ljudima ići jako teško. Ne razumiju, nije im stalo, a neki očigledno očekuju profit od ustupka. Ali toga nema. To smo se u startu dogovorili. Novca za otkup zemljišta nema, jer su potrebna ogromna sredstva za gradnju puta i križa. Ni u Hutovu ne maknusmo s mjesta… Čudi se Grgo…

Pokušasmo još nekoliko puta s razgovorima nasamo – ali bez uspjeha. Potom zbog lošeg zdravstvenog stanja i sam završih u dubrovačkoj bolnici gdje me dokusuriše. Nakon izlaska iz dubrovačke i popravnog u splitskoj bolnici, sastadosmo se mi iz Udruge Yabsco i Grgo. Već je moć glasina učinila svoje. Na sva usta se priča o zakulisnim gradnjama na planini Žabi, a najmanje o stvarnoj ideji gradnje križa. Kao u komunističkim vremenima. Scenarij je isti. Čudi se Grgo…

Odlučismo zajedno odustati od projekta zbog bezizlazne situacije. Kako su Grgo, Vide i Mirko već uplatili pozamašan iznos novca na račun Udruge, obvezah se isto uljudno vratiti. No, kod nas nije lako ni iz banke podići svoj novac… Čude se Grgo, Vide i Mirko… trajalo je to više od mjesec dana, dok u konačnici nisam uspio na zadovoljstvo svih nas.

Udruga građana „YABSCO“, koja je osnovana poradi izgradnje križa na planini Žabi u neumskom zaleđu, nažalost nije uspjela riješiti imovinsko-pravne odnose za izgradnju pristupnog puta do mjesta planirane izgradnje križa. Naime, nismo uspjeli ishoditi dopuštenje od dvojice Butigana za izgradnju pristupnog puta preko njihovih parcela.

Traženju novčane naknade za ustupanje prava prvosluženja planiranog puta jednom nismo bili u prilici udovoljiti, jer se to kosi s temeljnim načelima Udruge koji su doneseni u samom njezinom začetku. Drugi je podržao izgradnju puta, ali pod svojim uvjetima koji su podrazumijevali put kojim ne bi bio omogućen izlazak osobnih vozila do samog križa, čime bi se onemogućila jedna od bitnih vrijednosti ovog projekta, primjerice blagoslov križa, služenje sv. mise i sl.

Poštujući želje vlasnika parcela, ali iznad svega prateći i Statut Udruge, nismo uspjeli pronaći rješenje kojim bi bile zadovoljne obje strane. Zatiranjem ovog hvalevrijednog projekta istinski vjerujemo da smo na gubitku svi, a osobito oni koji dolaze poslije nas, naša djeca. Ostaje nada da će se u skoroj budućnosti pojaviti neki novi entuzijasti, domoljubi, duhovnjaci koji će uspjeti realizirati našu zamisao jer križu na Žabi prirodno je mjesto. Dao Bog da tako i bude!

A onom drugom Grginom naumu – Ljubo jezik za zube! Glasinari jedva čekaju kao lešinari ponad umiruće strvine. O njoj ćemo drugom zgodom… jer bi se opet mogao čuditi Grgo… a i ja s njim…

Ljubo Krmek

Na fotografiji: Grgo Tapalović i Mirko Matuško pred crkvom u Gracu