Matokovićeva produkcija medijski je raznovrsna i pozamašna, a njegov umjetnički svjetonazor nije aktivistički intoniran nego kritički nastrojen

NEPODNOŠLJIVA LAKOĆA INERCIJE
SALON GALIĆ, od 23. kolovoza

U mnoštvu umjetničkih poetika kritički usmjerenih prema društveno nepovoljnim odlukama i nepravdama koje se gotovo svakodnevno proizvode od strane vlasti u zemljama diljem svijeta, Mario Matoković preko svojih radova zauzima izravan stav prema onome što smatra nezadovoljavajućom situacijom u vlastitoj domovini i postavlja suštinska pitanja o uvjetima života u Hrvatskoj i o tome što to uopće znači biti Hrvatom ili Hrvaticom u trenutnim okolnostima. Njegovi radovi vizualna su artikulacija razmišljanja o odnosu države i njenih stanovnika, a sazdani su na uvjerenju prema kojem se država prije svega smatra društvenim konstruktom koji ne bi trebao biti imun na preispitivanja i promjene.

Matokovićeva produkcija medijski je raznovrsna i pozamašna, a njegov umjetnički svjetonazor nije aktivistički intoniran nego kritički nastrojen. Razlog leži u tome što, prema autorovom razmišljanju, umjetnosti samoj po sebi nedostaje snage za direktnu promjenu neke postojeće društvene ili političke paradigme, no s druge strane to nipošto ne znači da njegovi radovi komuniciraju isključivo apatiju ili rezignaciju. Iako svaki rad na izložbi u Salonu Galić na svoj način problematizira neke od negativnih obilježja života u Hrvatskoj i tako neizbježno podsjeća promatrača na aktualni koloplet turobnih tema poput nezaposlenosti, iseljavanja, loše demografske slike ili korupcije, to opetovano načinjanje „otvorenih rana“ strategija je usmjerena prema izložbenoj publici koja se može protumačiti kao vapaj za njenom reakcijom. To je neka vrst poziva na savjest gdje se Matoković kao autor (nevidljiv i pasivan sugovornik) ili akter (vidljiv i aktivan sugovornik) u svojim radovima („dokumentima“ koji ilustriraju hrvatsku sadašnjost referirajući se na njenu nedavnu prošlost) nastoji obratiti posjetiteljima galerije kako bi od njih isprovocirao bilo kakav glas o problematici zastupljenoj na izložbi. Matokovićeva umjetnost istodobno je i subverzivna i duboko anarhična upravo zbog toga što joj je početna zadaća ta da potakne izložbenu publiku na izricanje vlastita stava u odnosu na ono o čemu njegovi radovi slikovito progovaraju, a o čemu je često najpraktičnije šutjeti. Ona je također prvenstveno usmjerena na pojedinca jer je zajednicu mnogo teže pokrenuti.

Osim što se nadahnjuje mogućnošću bilo kakve konstruktivne promjene koja bi potencijalno mogla proisteći iz iskrenog uvida u našu zbilju, početna točka Matokovićevog stvaralaštva temelji se na prijeziru prema latentnim stanjima, a inspiraciju svakodnevno pronalazi u neposrednoj okolini (on će tako reći da je u Hrvatskoj glupost neuništiva). Jedno od primjera spomenutih stanja za Matokovića upravo je ono koje je posljedica po mnogima trenutno najistaknutijeg obilježja hrvatskog društva: manjka samopouzdanja i osjećaja nemoći da pomogne samo sebi. Kod njega je umjetnost sredstvo kojim on kod pojedinaca želi probuditi odgovornost i potaknuti volju za promjenom stvari koje zahtijevaju kolektivno zalaganje i ustrajnost jedne veće zajednice. Iako se takav pristup može opisati utopijskim, pa i nerealnim, njegova odlučnost ne jenjava i oslikava se u odbijanju alibija i iskaza poput „hajde, nemoj to sada“ ili „pa još si mlad, ima vremena!“ u korist njegovanja specifične etike „ustraj, ne odustaj!“, što je krilatica ne samo njegovog privatnog nego i umjetničkog življenja i djelovanja.

Fond radova na ovoj izložbi obilježen je sugestivnim i prijemljivim umjetničkim izrazom, što je i razumljivo s obzirom da je jedno od spomenutih obilježja Matokovićeve produkcije upućenost na posjetioce galerijskog prostora. Kod dijela radova prepoznatljiv je i autorov cinizam, koji je ponegdje i eksplicitan (u nazivima radova poput To All of Those People Who Destroyed my City). Matokovićevi radovi temelje se na interpretacijama i referencijama na događaje iz recentne hrvatske prošlosti, kao i na preispitivanju državnog ustroja koji deklarativno garantira vrijednosti koje su danas prisutne tek u tragovima. Tako Matoković u radu Zastava (2011.) kao predložak koristi prepoznatljivi motiv hrvatske trobojnice s grbom, samo što je njegova izvedenica načinjena od raznobojne plastike, postajući parodija originalnog dizajna državnog amblema. Umjesto zastave tkane od svile pred nama je „lažnjak“; iako se može razabrati da se radi o vizualnom identitetu Republike Hrvatske, jasno je kako ta „plastična“ zastava nema značaj one službene. Ovaj čin nesumnjivo je podrugljiv i humoran, no iza njega stoji sud koji uspoređuje odnos između izvornika i manjkave kopije zastave s Hrvatskom kao državom zavidnih mogućnosti koja zakazuje u ostvarenju svog velikog potencijala. Materijal izvedbe rada slikovito govori o jednom od mogućih razloga za to: plastika kao jedan od najvećih zagađivača na planeti simbolizira velike korporacije i njihov značajan utjecaj na državnu politiku, a Matokovića u tom obzoru najviše frustrira pogodovanje vanjskim interesima u smislu rasprodaje Slavonije, obale i otoka.

Untitled (2015.) predstavlja uokvireni hrvatski grb kakav bi po zakonu Republike Hrvatske trebao biti postavljen u prostor svake državne institucije. Radi se o readymadeu,o „šahovnici“ pronađenoj u podrumu jedne osječke osnovne škole, no nakon pomnijeg promatranja utvrđeno je da je grb tek naljepnica na fotografiji Josipa Broza Tita. Untitled je palimpsest koji ukazuje na ustaljeni običaj zamjene prepoznatljivih simbola prethodnih vlasti onima aktualnih. Ove transformacije događaju se munjevito, s jedne strane izazvane nečim što graniči sa sramom i gađenjem, a s druge strane pod okriljem novih obećanja i novopronađenog narodnog jedinstva. Na kraju se ljudi obično pitaju u kojem sustavu im je bilo gore. Iako dijeli sličnost sa Zastavom u smislu prikaza prepoznatljivog motiva jedne zemlje, Untitled prvenstveno ukazuje na veliku mjeru privlačnosti simbola masama i na sklonost prema „sakralizaciji“ svjetovnoga, a postavlja se i pitanje o kakvom se to statusu radi i koja je uopće vrijednost ovakvih obilježja koji u jednom trenutku bivaju obožavani, a u drugom odbačeni.

Triptih 8.9.10.2000. (2015.) nastao je iz prisjećanja na smanjeni obiteljski budžet u jednom razdoblju umjetnikovog studiranja i otjelovljenje je osobnog iskustva preživljavanja sa dvadeset kuna dnevno (u razdoblju od 3 mjeseca). Šesnaest godina kasnije, Matokovićevih dvadeset kuna izuzeto je iz svog uobičajenog diskursa, to jest uklonjeno iz optjecaja i kroz izlaganje dovedeno gotovo do statusa kakve ikone, nesumnjivo oponašajući značaj koje su tada za njega imale. Bez obzira na to što nadahnuće za nastanak ovog rada očito dolazi iz osobnog iskustva, improvizacije ovog tipa svakodnevna su pojava za mnoge obitelji diljem Hrvatske. Ovaj rad je i posveta roditeljima koji nastoje svojoj djeci pružiti što više unutar sustava koji daje sve manje.

Homeland (2015.) je serija od deset analognih fotografija koje prikazuju neke od lokacija pogođene ratnom devastacijom devedesetih godina. Jučer živa središta života i rada, danas su to (još uvijek) devastirani i neugledni prostori koji izazivaju nelagodu, izuzev obnovljene osnovne škole Nikole Andrića u Vukovaru. Ipak, ona je zbog neuvažavanja etničke raznovrsnosti i danas mjestom jedne druge vrste traume koja se manifestira u psihičkom zlostavljanju djece od strane svojih vršnjaka. Crno bijele fotografije stvaraju dojam retrospektivnosti, no istina je da je to i dalje slika današnjice u nekim dijelovima Hrvatske. Matoković se u radu pojavljuje kao osamljeni akter, u statičnoj pozi, s rukom na mjestu srca i sklopljenih očiju. Brojne su interpretacije ovih ikonografskih elemenata, no sigurno se prvenstveno radi o izrazu pijeteta žrtvama Domovinskog rata i o apelu za brigom o devastiranim područjima ljudskog tijela i duha općenito.

Dok u seriji fotografija Homeland njegov lik djeluje kao vrsta markera koji upućuje na prostorne odnose i komunicira gore navedene poruke, u radu To All of Those People Who Destroyed My City (2017.) Matoković je aktivni protagonist svog rada. Ova ironična posveta govori o Osijeku u obzoru „jednokunskih“ privatizacija s početka devedesetih koje su uzrokovale propadanje gospodarskog sektora u cijeloj Hrvatskoj, pa tako i u Matokovićevu gradu. Umjetnik je u stavu klečanja, no uspravan. To je odavanje počasti i poistovjećenje s onima koji su na bilo koji način bili pogođeni ovim razvojem događaja. U mnogim obiteljima posljedice se još osjećaju, stoga ovakav iskaz u 2017. godini. Rad slikovito prikazuje vrćenje u krug, nemogućnost bijega i „križni put“ koji još uvijek traje, što je asocijacija potencirana Matokovićevim klečanjem na štitnicima za koljena u koje je urezano trideset utora s kovanicama od jedne kune. To je mučno, nerazriješeno stanje naglašeno stalnim kretanjem na koljenima koja puštaju krv na bijeli papir. Umjetnik se s jednog kraja kadra vraća na drugi i tako gotovo unedogled, a bijeli papir s krvavim tragovima vrsta je dokumenta, traga patnje koja je još prisutna, ali ne i nepremostiva; nove generacije pamte. I uče.

Jedan od Matokovićevih najrecentnijih radova, Strategija hipokritičnosti (2018.), referira se na državnu politiku koja umjesto rješavanja temeljnih društvenih problema poput nezaposlenosti i nerazvijenosti prioritet daje naručivanju flote rabljenih izraelskih ratnih aviona, opravdavajući to time da se radi o pitanju sigurnosti Republike Hrvatske. Matokovićevi papirnati avioni ironiziraju ovu odluku Vlade RH i smješteni su u derutni prostor koji slikovito označava ropotarnicu vremena gdje bi se i trebali nalaziti.

Matokovićeva umjetnost u ovom tekstu opisana je raznim pridjevima, kao subverzivna, anarhijska, kritička i ponegdje cinična, no konačan sud o njoj glasi da je, unatoč prvom dojmu, iznad svega optimistična i istinski domoljubna jer je temeljena na pronalaženju, oslovljavanju i ponovnom aktualiziranju problema kako bi se zajednica u trenutku postizanja građanske zrelosti uhvatila u koštac s njima. Međutim, mogućnosti promjene prije svega zahtijevaju vrijeme i sposobne pojedince koji će sutra činiti jezgru boljeg društva, a Matokovićevi radovi i odluka da izlaže u Splitu pokazuje da je siguran da će takve pronaći među posjetiocima ove izložbe.

Kustos Božo Kesić, iz predgovora za izložbu

Mario Matoković rođen je u Osijeku 1985. godine. Diplomirao je 2010. na Umjetničkoj akademiji u Osijeku na Odsjeku likovne umjetnosti. Profesionalno se bavi umjetničkom djelatnošću u području suvremene vizualne i likovne prakse kroz medij grafike, videa, instalacije te umjetničke fotografije. Izlagao je na brojnim domaćim i nekoliko međunarodnih izložbi. Sudjelovao na više umjetničkih radionica i projekata u domovini i inozemstvu. Dobitnik je Rektorove nagrade Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku. Finalist nagrade Radoslav Putar, nagrade za mlade umjetnike do 35 godina u organizaciji Instituta za suvremenu umjetnost, a 2017. Nagrađen je 3. nagradom na „5. Biennalu suvremene umjetnosti u Novorossyisku“ u Rusiji za rad „Zastava“. Osnivač prve umjetničke rezidencije u sklopu privatnog MMML Studija koji je zamišljen kao platforma za vizualna istraživanja, trenutno u vidu kratkih umjetničkih rezidencija ali i projekata koji doprinose unaprjeđenju kreativno-kritičkog mišljenja unutar zajednice. Živi i radi u Osijeku.