Upitajmo se jesmo li i mi zaslužni i za nogometaše i za Olivera. Jesmo, i te kako. Jer, u malo čemu smo sudjelovali tako strasno, tako emotivno i tako sudbinski kao u njegovim pjesmama i kao u igrama nogometne reprezentacije

Oliver je, kao i nogomet, bio vertikala kroz cijeli narod. Povijest će upamtiti masovno slavlje nakon uspjeha nogometaša u Rusiji i masovno tugovanje nakon njegove smrti. Takva okupljanja u nacionalnom jedinstvu misli i osjećaja pamtimo, na primjer, iz vremena Hrvatskog proljeća, iz vremena stvaranja države, ona su nalik na okupljanja u povodu nogometnog uspjeha i Oliverove smrti, jer se s istom nevinošću poistovjećujemo s državom u trenucima u kojima s njom dijelimo sudbinu.

U ne baš sretnoj zemlji u kojoj živimo takvi trenuci i države i nogometa i velike pjevačke legende su tako reći jedini u kojima smo isti s Hrvatskom jer smo isti s njezinim najvišim vrijednostima.

Tada dolazimo do izražaja mi, građani, milijuni građana na koje bešćutna politika i ne misli i do kojih ne drži. Mi s Oliverom i njegovim nenadmašnim pjevanjem, mi s nogometašima i njihovim fantastičnim uspjehom upravo smo razlika prema državi koju vode takva politika i političari. I veliki pjevač bio je strasni poklonih nogometa i veliki navijač “Hajduka”.

Sada mediji bilježe njegovu izjavu: “Ja sam jedan od najžešći, teži mi je poraz Ajduka nego kad na nekom festivalu slabije prođem. Da bi svoja tri prva mista za jedno Ajdukovo.”

Nogometaše smo ispratili u Rusiju a da nitko nije očekivao radost koju će nam prirediti. Olivera smo pratili i s njim živjeli desetljećima u kojima je u nas ušao osjećaj njegove besmrtnosti, osjećaj da njegove smrti nikada neće biti. Oliver je umro kad nogometaši više nisu bili glavni izvor sreće, kad su već polako postajali velika prošlost. I Oliverova smrt polako će postajati prošlost, ali kao i nogomet, ostat će veličina ne samo u hrvatskoj glazbenoj povijesti nego u hrvatskoj povijesti uopće.

Na kraju, upitajmo se jesmo li i mi zaslužni i za nogometaše i za Olivera. Jesmo, i te kako. Jer, u malo čemu smo sudjelovali tako strasno, tako emotivno i tako sudbinski kao u njegovim pjesmama i kao u igrama nogometne reprezentacije.

Stoga će srpanj 2018. godine ostati hrvatski povijesni mjesec kojeg su takvim učinili nogometni uspjesi, Oliverova smrt i naša radost i tuga u svom historijskom očitovanju.

Milan Ivkošić, Večernji list

foto HINA/ ŽŽaklina Jurjević