U sjeni veličanstvenog dočeka Vatrenih, u Zagreb se, gotovo istovremeno s njima, iz Južne Afrike vratila Čarobna frula

Isto sa Svjetskog prvenstva – ali u zborskom pjevanju, iz Tshwanea (bivša Pretoria); i opet – ne praznih ruku: s dvije srebrne i jednom brončanom medaljom!

Ukupno su hrvatski zborovi na jubilarnim, 10. Svjetskim zborskim igrama u Tshwaneu (Južnoafrička Republika) osvojili 6 medalja: 1 zlatnu (Jane iz Velike Gorice, dirigentica Ana Jaklinović, u folklorna kategorija s instrumentalnom pratnjom), 4 srebrne (Čarobna frula, dirigent Marijan Milić (u kategorijama folklor s pratnjom i popularna zborska glazba; Ženska i muška klapa “Kastav”, dirigent Saša Matovina, u kategoriji folklor a cappella) i jednu brončanu (Čarobna frula, jazz).

Tijekom puta i boravka u Africi, noseći hrvatska obilježja, doživjeli smo mnoštvo čestitki i pohvala zahvaljujući planetarnoj popularnosti naših nogometaša. Njihove utakmice smo, koliko se to moglo, gledali na putu u aerodromskim kafićima, putem mobilnih uređaja, i tijekom boravka u Tshwaneu, gdje smo polufinale gledali u dvorani za probe na projiciranom platnu, u međunarodnom društvu, s Južnoafrikancima, Rusima, Indonežanima i Nijemcima, uz žestoko obostrano navijanje, a svoj doprinos proslavi i sveopćem veselju Hrvata dali smo u Hrvatskoj katoličkoj misiji u Johannesburgu, pjevajući na misi i koncertu, te poslije toga i na proslavi kakvu mogu samo Hrvati napraviti, fešti priređenoj za finale Svjetskog nogometnog prvenstva.

Et, si licet parva componere magnis, kao što su Vatreni nogometaši svjetsko nogometno čudo, tako su i Čarobnofrulaši sa svoje nove 3 medalje osvojene na 10. Svjetskim zborskim igrama (ukupno ih sada imamo već 48!), te (čak i više od toga), sposobnošću da svojim pjevanjem oduševe ljude širom svijeta, isto jedno malo svjetsko čudo.

Putovanje je bilo dugo i naporno, pripreme isto tako, problemi s odlaskom, vizama, financiranjem… ali kad smo, nakon održanog koncerta za hrvatsku zajednicu u Johannesburgu, vidjeli oduševljenje i osjetili zahvalnost naših sunarodnjaka, od kojih neki već pedesetak godina žive u Južnoj Africi, osjećali smo se ispunjeno, privilegirano, blagoslovljeno, i sretno, jer nema veće satisfakcije i dokaza smislenosti naših umjetničkih napora od sposobnosti da duboko ganemo, i izmamimo suze radosnice na licima naših slušatelja.

I tako smo, puni lijepih dojmova, vrativši se u Zagreb, s osmijehom na usnama, ne prestajući pjevati, posve prirodno i glatko uronili u sveopće hrvatsko slavlje.

Marijan Milić