Maja Šiprak: Četiri pjesme

Akademija Art

sunset 17

 

Maja Šiprak

 

VATRA JASNOG PRIPADANJA

Što bi bilo kad bi bio
iskupljenje mojih snova
a ne zbilje

razmišljam tipično ženski
teritorij neprohodan pozerima bez iskustva
za izborane misli ne postoji kozmetička krema
htjela bih da se možeš zanijeti
kao i ja
poput davnog utorka u botaničkom vrtu
u neko davno proljeće kad su se mladi listovi gizdavili
iznad latinskih imena

zagazio si u jezero i spasio leptira na lopoču
poslije smo se satima smijali
tad smo spleli strasti u koloplet
i dali mu ime – poput biljke u vrtu
jabuka samonikla na početku divljine
čuvarica ognjišta za vlažnih monsuna
srca smo izdjelali u dvije posude
koje uvijek pronalaze način
da se preliju jedna u drugu

iznova putujemo istom stazom
i latinski nazivi su isti
usput stružemo blato s potplata
treba nam za opeke
da sagradimo dom i ognjište
u kojem gori
vatra jasnog pripadanj

 

NE ZABORAVI ŠTO TI BOJAMA ŽELIM REĆI

Ne trebam ništa
tek gvaš akvamarina
da lažni proljetni pljusak
pretvorim u svoje boje sna
i prstohvat jesenjeg okera
za zrelost i mudru riječ

zelena je
ravnoteža mog života
stisnuta u sigurnosti
plave i žute
da mi ocrtava put

ne zaboravi što ti bojama želim reći
boje su dio nas
samo loš život je proziran

odrekni se slatke želje
ocijedi purpur
i oživi slikarsko platno
ohrabri kist da putuje po njemu
jer jedino tamo pripada
san
ti
ja
i budućnost
za koju ne postoji boja

 

GLINENO NEBO

Ona sam koja želi tvoju pjesmu
poeziju o očima boje šumskog meda
koja se voli ljubiti u pospana jutra
gledati u nebo od pečene gline

ona sam koja traži sebi sličnog
koji sluša i čuje
bez želje da me mijenja

ona sam koja ljubav iz romana živi
koja ljubavne pjesme odašilje na nepoznate adrese
živi u oblaku užarene tišine
i u ponoć pleše na kiši

ona sam kojoj sreća ne dolazi često
kad dođe ne otvaram joj vrata
njoj u inat oblačim tvoju majicu
i udišem mirise noći

danas je dobar dan
za herojski život običnog tempa
na stolu origami spremljen za tebe
nosi ga golub pismonoša
veteran tajnih ljubavnih poruka

ona sam u čijim očima miruju vulkani
osjeti njihov pepeo na usnama – ako se usudiš
i kistom na mom glinenom nebu
iscrtaj minijature ljubavi

 

LADICA BUDUĆNOSTI

Kiša izvana
ugasila je plam uljanice u mojim očima
i isprala tuge iza kapaka
poderani kišobran nije poslužio svrsi

pospremila sam želje i očekivanja
u ladice budućnosti
za vrijeme u kojem ćemo biti mi
da od našeg kruga načinimo osmicu

osam – volim taj broj
kažu predstavlja beskonačnost
a ja te želim baš tamo- u beskonačnosti

sačuvaj ključ od ladice
i drži ga uvijek
na dohvatnom i nevidljivom mjestu

 

Maja Šiprak rođena je u Sisku, živi i stvara u Zagrebu. Amaterski se bavi fotografijom i astrologijom. Pjesme su joj uvrštene u brojne hrvatske i međunarodne zbornike. Dobitnica je brojnih priznanja, na području susjednih zemalja i zemalja EU.
Autorica je šest zbirki poezije:
Žena u Meni – 2012.
Kapi Života – 2012.
Usana Pečat – 2013.
Boje tvojih dodira – 2014.
Nebo je granica – 2014.
Vatra jasnog pripadanja – 2016.

Leave a Reply

Your email address will not be published.

Next Post

EK vijesti 22. ožujka 2017.

Izjava predsjednika Junckera povodom prve godišnjice napada 22. ožujka 2016. Godinu dana nakon strašnih napada 22. ožujka 2016., koji su u žalost zavili cijelu Europu, i dalje se prisjećamo žrtava koje ćemo […]
European Commission