Spomenik Ruđeru Boškoviću otkriven je 13. veljače 2017. u Milanu na lokaciji Javni vrtovi Indro Montannelli (Giardini Pubblici Indro Montanelli). Malo pismenija čeljad, tj. oni koje žele nešto znati i o našim prvim susjedima, znaju barem nešto o Indru Montanelliju, legendarnom talijanskom novinaru, piscu i komediografu, rođenom 1909. a koji je kao novinar bio aktivan do kraja svog života 2001, tj. do navršene 92. godine
Četri dana prije smrti, koja je nastupila u nedjelju 22. srpnja 2001, napisao slijedeći svoj nekrolog:
„Srijeda, 18. srpnja 2001, sati 01:40 ujutro. Stigavši do kraja svojeg dugog i nemirnog postojanja – Indro Montanelli – novinar – Fucecchio 1909, Milano 2001. – napušta svoje čitatelje zahvaljući im na ljubavi i vjernosti kojom su ga slijedili. Njegov kremirani pepeo je sakupljen u urnu koja je pričvršćena na bazu, ali ne i zazidana te je smještena iznad groba njegove majke Maddalene u skromnoj kapeli Fucecchio. Nisu poželjni religiozni obredi, niti građanske komemoracije.“
Dan nakon njegove smrti , 23. srpnja 2001, na naslovnici dnevnika Coriere della sera, ispod naslova koji je glasio: „Umro je jedan veliki Talijan“ objavljen je njegov zadnji tekst.
Kako su Talijani prvi susjedi to gore spomenuto potiće na neke usporedbe. Kao prvo koristili su njegovo znanje, mudrost, invenciju i pamet do zadnjeg daha. Valjda nemaju zakona po kojem stvaralaštvo mora u mirovinu. Mi takve zakone imamo, pa slijedom njih otjeramo u mirovinu Marinu Baričević i Zdravka Zimu (Novi list) i Danijela Dragojevića (HRT) te još mnoge druge. Usput se koristi krilatica „Niko nije nezamjenjiv“, koja je notorna glupost. Ali ako je svako zamjenjljiv zanima me tko je uspio zamjeniti Michelagella, Teslu, Edisona, Einsteina, Bacha, Šukera, Dražena Petrovića, Mariju Callas, Tita, Reagana, Tolstoja, Krležu, Murtića, Tuđmana, Cervantesa, Lecha Walesu, Picassa, Dalia, majku Terezu i tako bi mogli u nedogled.
No ako je krivnja do glupih zakona što ih ne izmjenimo. Sada smo u svojoj državi i više nema tuđina da nam nameće glupe zakone. A možda sam u svojoj ocjeni takvih naših zakona preoštar. Možda Talijani i Italija griješe što dozvoljavaju, pa čak i potiću, dugotrajno umjetničko i stvaralačko djelovanje. Baš me zanima dali će me neko argumentirano uvjeriti kako sam u krivu.
No usput se nameće još jedna usporedba. Po Indru Montanelliu je nazvan javni park u Milanu, veličine preko 17 hektara i baš me zanima dali je u nas po novinskim velikanima, kao što su bili Ive Mihovilovic (Spectator), Boris Janković (Argus), Marino Curl, Miljenko Smoje, Ico voljevica, Otto Reisinger i još neki, nazvali neku ulicu, trg, park ili instituciju.
