Sun. May 19th, 2019

U dvorcu Pejačević izložena tri Bilosnićeva likovna ciklusa

12 min read
1. Naslovnica kataloga izložbe

Gradski muzej Virovitica s Bilosnićevom izložbom za duži period zbog renoviranja zatvara svoja vrata

1. Naslovnica kataloga izložbePoslije Szigetvara u Mađarskoj izložba Bilosnićevih likovnih ciklusa Lica i maske (monotipije) i Metamorfoze (crteži) preselila su se u Viroviticu, gdje im se pridružilo i ciklus slika u tehnici ulja Duhovi sa zadarskog foruma. Naime, u Gradskom muzeju Virovitice, u Dvorcu Pejačević, 4. studenoga 2016. godine otvorena je svojevrsna retrospektiva slikarstva hrvatskog književnika i slikara Tomislava Marijana Bilosnića. U tri zasebne izložbene sale postavljena su već spomenuta tri likovna ciklusa ovog svestranog i izuzetno plodnog autora.

Pred mnogobrojnom virovitičkom publikom izložbu je biranim riječima otvorila ravnateljica Gradskog muzeja Virovitice, gđa. Mihaela Kulej. Svaki od izloženih ciklusa svojim prikazima popratili su akademik Tonko Maroević, doc. dr. sc. Sanja Knežević i prof. dr. sc. Ive Šimat Banov, a izložbu prati i zasebni katalog. O slikarskom i umjetničkom djelu Tomislava Marijana Bilosnića govorili su i izložbu otvorili Mihaela Kulej, ravnateljica Gradskog muzeja Virovitica i Miran Hajoš, ravnatelj Kazališta Virovitica. Na izložbi su predstavljene i Bilosnićeve likovne monografije “Metamorfoze”, “Cvijeće ravnokotarskih vila”, “33”, “Pllockova svjetlost”, “Maske i lica”, “Mediteranski pastel”, ”Duhovi sa zadarskog Foruma”, te fotomonografiju “Skriveno kameno blago”, kao i pjesničke monografije s A. Stamaćem i Z. Tomičićem.

Bilosnićeva izložba u Virovitici će biti otvorena do 4. prosinca 2016. godine kada se na duži period poradi kompletne obnove zatvara Dvorac Pejačević, odnosno Gradski muzej Virovitice.

Boraveći u Virovitici, a u prigodi Mjeseca hrvatske knjige, Bilosnić je posjetio i Gradsku knjiženicu i čitaonicu Virovitica, kojom je prigodom donirao više svojih izdanja za fundus ove knjižnice.

tmb

CRTOPLETI I SLIKOSLOVLJA TOMISLAVA MARIJANA BILOSNIĆA
Piše: Akademik Tonko Maroević

U zadarskom kulturnom krugu sasvim iznimnom agilnošću izdvaja se Tomislav Marijan Bilosnić. Njegova radna plodnost i izdavačko-izlagačka javna nazočnost zadobija povremeno upravo frenetične razmjere: desetci i desetci knjiga i izložaba, stotine i tisuće članaka, pjesama, fotografija, pastela, feljtona, putopisa, ulja, pripovijedaka, monotipija, kritika, eseja, haiku, pa i poneka duža poema, poneki roman (za odrasle i za djecu)… Ima godina kada se Bilosnićeve raznovrsne manifestacije nižu jedna za drugom, međusobno sustižu i preskakuju, pokazujući gotovo suprotstavljene sklonosti i sasvim disparatne mogućnosti autorova izraza.

Premda Bilosnić teško može odoljeti zovu aktualnosti i odazivlje se na mnoge prigode (ne samo što mu ih nudi Kairos nego i one što mu ih nameće Ares – da o Erosu zasad ne govorimo), netočno bi bilo kazati kako teži trendovskoj pomodnosti ili nekoj morfološkoj ažurnosti (stilsku uniformnost otprve i zauvijek izbjegava). Temelj njegova osjećanja i doživljanja jest izravnost, direktnost, opuštenost, predanost samim fenomenima, a iskustvo modernizma ga je naučilo relativnosti i razmrvljenosti vizura, disocijaciji i nekoherenciji mogućih polazišta. Tako on s jednakom prirodnošću pristupa i prvotno, nevino, naivno i eruditski, stilizirano, transponirano, služi se znanim i iskušanim tehnikama i oglašava nebrižljivo u odnosu na bilo kakva oblikovna načela. Drugačije kazano: umije se citatno, «metatekstualno», neomaniristički pozvati, primjerice, na Pollocka ili na Majakovskoga, ali se isto tako odlučuje reagirati ex abrupto, sirovo, grubo, kao da nikada nitko niije radio u toj disciplini, žanru ili tehnici. Naravno, danas in artibus više nitko ne ide «po stazi netlačeni», pa je i Tomislav Marijan Bilosnić kako mora svoje djelovanje postaviti u kontekst predaka i suputnika, kako svoje mjesto može naći jedino u znalačkom dijalogu tendencija i ekspresivnih potencijala.

Da barem donekle diferencira razne slojeve i svjetove, neko je vrijeme Bilosnić svoje slikarske radove potpisivao pseudonimom Sebastijan Bit. Međutim, i na području likovnosti bio je već dovoljno razgranat i polimorfan, a na spisateljskom polju ogledao se na parcelama najrazličitijih kultura, tako da nije čudno da je prostor konvergencije potražio u izazovu multimedijalnosti. Takvim nastojanjima možemo približiti i njegovo okušavanje u svojevrsnom ogranku vizualnog pjesništva, na stranicama «oslikovljene riječi», u stihovima praćenima oblicima i znakovima ikoničkog podrijetla, u kadrovima gdje se prepliću grafizmi i releji semantičkih denotacija (katkad i detonacija!).

Ciklus pjesama u slici okršten «Metamorfoze» nastajao je u odužem vremenskom razdoblju, a veliki broj invencija i realizacija potječe još od prije dva desetljeća. Daleki presedani nalaze se u kasnoantiknoj tradiciji «tehnopegnije» ili u baroknoj praksi «carmina figurata», a bliži mogući uzori u Apolinaireovim «kaligramima» ili u futurističkoj diverziji «parole in liberta» (oslobođenje riječi). Naravno, Bilosnićeve «preobrazbe» ne vode čistoći nekih od navedenih usmjerenja, a ponajmanje metodičnosti rješenja zasnovanih na korištenju isključivo tipografskoga repertoara. Dapače, ostentativnim ulaganjem osobnog rukopisa, inzistiranjem na individualnosti i neponovljivosti upisa, naš autor afirmira ekspresivnost postromantičarskog predznaka, a pluralizmom opcija i elekticizmom postupaka ulazi u okrilje postmodernističkoga senzibiliteta.

Nasuprot kaligrafiji istočnjačke (zenbudističke) provenijencije (tako popularnoj u razdoblju enformela), mimo estetizma kaligrama s početka dvadesetoga stoljeća (puristički i minimalistički sažetih) Tomislav Marijan Bilosnić smjelo i jetko znade zagaziti i u zabran «kakograma» (ružnih, rogobatnih, iskrivljenih ili perforsiran slovnih znakova). Grubost mu pritom služi kao protuteža tečnosti zapisa, kao novi izazov protiv ravnodušnosti ukusne skladbe, pitkosti konvencionalne recepcije. Njegov otpor, i napor, žudnja i glad, tjeskoba i strast, krik i bijes zajedno traže i nalaze registre bilježenja i pražnjenja akumuliranih psihičkih energija.

Doista, nije rijedak slučaj da je pjesnicima njihov medij bio preuzak i ograničavajući, pa su svoje emotivne ili imaginativne viškove prelijevali na područje likovnosti. Od Hugoa do Baudelairea, Michauxa i Lorke, preko naših Kaštelana i Ivaniševića, pa do suvremenika nam Parunove i Paljetka čitava je plejada majstora pera koji su se utjecali i kistu (ili makar tušu na vrhu istog pera). Tomislav Marijan Bilosnić to pak radi na specifičan način, i u rasponima što idu od pastelne nježnosti cvjetnih aranžmana pa do silovite nemimetičnosti drippinga, no punu mjeru svojega nespokoja nalazi u drastičnim kompozicionim preobrazbama riječi i obrisa, u drskim atrakcijama nejasnih mrlja i izričite plakatnosti. Njegove su «Metamorfoze» (dakle: «Preobraženja») svojevrstan oblik «čuđenja u svijetu», buđenja u kadru, žuđenja u Zadru.

3. S otvaranja izložbe

POBUNJENI ČOVJEK, ILI MLADOST KAO UROĐENA MANA
Piše: Prof. dr. sc. Ive Šimat Banov

Onaj koji je kušao pelud cvijeća s usana ravnokotarskih vila, kolorističku raskoš oblika i boja istoga kraja, koji je «idolopoklonički» srkao svjetlost s Pollockovih slika, hrvatski je književnik, novinar, slikar, fotograf, feljtonist, putopisac, kritičar… i toliko toga još u jednom životu! Tomislav Marijan Bilosnić.

Da ne znam njegove godine – koje kao i moje obzirno ali upozoravajuće nazivaju srednjima – po ovim bi novim radovima pomislio da je riječ o mlađem pobunjenom čovjeku koji kroči ravnokotarskim stazama do (Zoranićevih) planina u zaleđu grada kojega voli. A vidim da ovo Bilosnićevo razumijevanje ruske i ukrajinske avangarde produžuju mladost «proljećaru» iz 71-e i šezdesetosmaškom sinu pobune koji je znao sačuvati svoje djetinjstvo.

Umišljajući da vladam ukupnošću ne čudi me ovaj Bilosnićev likovni obrat od hedonizma boje zemuničkih sočnih kolorističkih punoća i halucinantnih krajolika mrlje do svijesti o konstrukciji i redu. Još manje čudi Bilosnićev hommage Majakovskom – promicatelju avangardnih težnji u umjetnosti, iskrenom idealistu koji je nastojao stvoriti novu poeziju za «novoga» čovjeka, koji za korist toga cilja napinje konsonante, ne mari za klasični ritam, koji uz to zna biti «skalinast» i retoričan, s porivom govornika i koji vjeruje više zanosima nego realnosti. Uz Rodčenka, Lisicskoga i Lavinskoga, brojnih naslovnica, nacrta korica ilustracija antologija i knjiga poezije, evo i Bilosnića u strogosti najveće slobode, posne konstruktivističke sočnosti, maljevičevskih arhitektona i sinjakovske liričnosti ili melodičnosti (Kandinskoga), u kulturu odnosa boje i forme u svijetu osebujne tipografije, scenske inventivnosti, konstruktivističkih i suprematističkih načela. A prošavši tri stadija ili tri manifestacije; proučavanja – doživljavanja, sistematizacije i realizacije (Rejdko), bacivši sidro u ovaj svijet osjetljivošću i znanjem pridružio se autoritetu jedne kulture koja i danas ne prestaje hraniti mnoge postmoderne duše i koja u svojim prividno uskim geometrijskim, redukcionističkim i plošnim njedrima krije dubinu i higijenu duha i koja je u svoju općenitost univerzalnoga jezika sposobna unijeti znakove pojedinačne ljudske sudbine. Jer u geometriji i broju postoje dobro skriveni neugasiti nemiri stariji i od nas samih. Taj prividno suhi govor navodnjava se iz dubina ponornica i vrela što se skrivaju ispod naoko mirne i razlož(e)ne površine.

To je kartografija svijesti, arhipelag oblika s toliko otoka i otočića (koji nisu na prodaju!) koji u svojoj strogosti i dok šute iz svega glasa čuvaju znakove ljudskog spasa. A sidreći se u ovaj svijet kojeg – jer se uvijek kreće u sebi samom – prepoznaje svojim, ovaj uljuđeni anarhist, pobornik i nereda i reda ne relikvira nego se upliće i razrađuje konstruktivistički slučaj. Jer čovjeku kojemu je mladost urođena mana voli iznad svega jaki poticaj i ideju. On prihvaća i rizik da mu konstrukcija ponekada zazvoni prazno, ili «prepuno». Ali kako to nije samo estetika nego i svjetonazor, kako to nije njegovo jedino likovno nego jedino ljudsko uvjerenje, tako i ovu trenutnu estetiku treba prihvatiti kao trajnu etiku u sređivanju egzistencije (u lat. riječ egzistencija krije se grč. riječ ekstaza), odnosno svođenja računa sa samim sobom.

Naravno, rizici odbijanja od izravnih emocija, tragova temperamenta i kolorističkog hedonizma ranijih Bilosnićevih priklona (ravnokotarskih krajolika) prihvaćeni su u potpunosti. Stanovito poopćavanje stvari traži i određene žrtve, posebice odricanje od osobne «rukopisne» konfiguracije i ideoafektivnosti. Izravni tragovi individualnog vijuganja ne nadomještavaju se konstrukcijom. Bilo da su Bilosnićeva djela ikonički asketska i monokromna, bilo da označavaju labavljenje konstrukcije i naglašenu poetizaciju svijeta, ona uvijek zadržavaju najdublje umjetnikove misli i nemire.

Koliko se čovjek mora promijeniti da bi ostao istim – pitao se slikar i pjesnik Ivo Friščić. Pobunjen i iskreni čovjek ne stilizira niti se ukazuje samo u jednom licu; još manje dokazuje svoju «dosljednost» stilskom zadrtošću. Istinski pobunjenom čovjeku samo su sredstva pobuna drukčija, pa i neočekivana.

Želim reći, s Tomislavom Marijanom Bilosnićem se nikada ne zna!!!

4. Predaja donacije Gradskoj knji nici i ritaonici Vinkovci

FILOZOFIJA MASKE
Piše: Doc. dr. sc. Sanja Knežević

Cogito, ergo sum. Dahom je ostvaren život. Postati višeslojna osobnost zadatak je umjetnika.

Napraviti svoj autoportret znači započeti skidati maske, sloj po sloj, i razgolititi dubinu sebe. Pokazati je zbunjenome svijetu u svoj svojoj začudnosti.

Tomislav Marijan Bilosnić izrađujući svoje autoportrete u tehnici monotipija, uistinu je potvrdio gore navedene premise. Promatrajući postignute izraze njegovih “likova” uočljivo je kretanje od arhetipskih maski kolijevke čovječanstva do krutog modernizma suvremenosti. Jasni su izrazi sreće, tuge, melankolije, ciničnosti, kao što su jasni slikarski utjecaji sjedinjeni u određenom vremenskom razdoblju. Tako je gotovo nemoguće ne zamijetiti Bilosnića – Picassa i Djevojke iz Avignona kao dio likovnog i duhovnog izraza TMB-a. Na taj je način zanimljiv i kolorizam Bilosnićevih autoportreta – crvena je opet dominantna. Nije li tajna samo u krvi koja nas podsjeća na vlastitu genetsku sliku. I sam je Picasso u svojoj ranoj fazi portret oca naslikao u crvenom akvarelu. No, ovim riječima ne navodimo da je Bilosnić uzor svojim autoportretima pronalazio u Picassu već treba istaknuti kako je njihovo stvaralaštvo plod modernoga vremena zaokupljenog drevnim vrijednostima i kulturama. Dakle, riječ je o svojevrsnom mističnom prodiranju u tajnu vlastitoga duha i otkrivanja sebe.

Nejasna mrlja toplih tonova otkriva nejasnost postupaka kao i svijeta koji je zatočen u maglu predrasuda. Iz takve se mrlje rađa život, nastaje ljudsko tijelo, isto kao što mrlja tinte odaje skrivenu poruku pisma. Mrlja je to tople, crvene afričke zemlje pomiješane s dahom stvaranja, mrlja prve kapi kiše na izobličenom crnom licu izmorenom suncem i molitvama. Afrički nokturno, ples maski uz vatru i prizivanje duhova, ritam je kojim se izmjenjuju boje vatre u stvarnoj igri Bilosnićevih monotipija.

Oni koji se upućuju pogledati TMB-ove portrete nadaju se njegovom svakodnevnom liku kojeg neprestano susreću po zadarskim ulicama, no, on im velikodušno nudi put u dušu. Zapravo, on nudi ono što je najteže prihvatit – raznolikost karaktera.

Tako nam monotipija – portret japanskoga samuraja otkriva Bilosnića makota; druga je pak prepoznatljiv portret Majakovskog, a što li je drugo Bilosnićeva poema “Čelo za metak” nego uspjelo poistovjećivanje s Vladimirom Majakovskim.

Razlika između osmjeha i suze, dok se u bojama prelijevaju raspoloženja postaje nezamjetna. Apsolutna sreća kao i apsolutna tuga pokreću stvaralaštvo. Stoga da bi se prekrile takve razlike potrebna je maska, ili kako bi kazao naš Matoš “filozofija maske”, jer: “Tko nije ma u čemu glumac? Tko može odigarti cijeli svoj život, cijeloga sebe bez šaptača? ” Možda upravo onaj tko otvoreno priznaje neshvatljivost karaktera.

Svoj karakter i lik Tomislav Marijan Bilosnić, uz pomoć tehnike izrade monotipije, prikazuje kao istinsko sazdan od materije prirode – ljudsko se lice pretvara u list; krv mora postaje krv čovjeka; proljeće svojim buđenjem izaziva buđenje oka za svjetlošću koja skriva razigrani kolorit. I zato uvijek crvena – boja sunca, muškog božanskog Mediterana (Senghorova Afrika i Picassova Europa) i purpurnog jesenjeg zadarskog sutona.

U svojim autoportretima TMB u jednakoj mjeri donosi svoju sliku ratnika i poete, mudraca i pometovskog intriganta, on je istodobno grubi šarlatan i mali dječak koji želi poletjeti na krilima djetlića.

Igra maskama igra je života. Glumiti, pretvarati svoje jastvo u čitavo čovječanstvo, a opet biti jedinstven isto je kao i živjeti više različitih života s više osoba, i u svemu tome ostati dosljedan samome sebi i svojoj prvobitnosti. To je mnogo više od mimesisa, oponašanja prirode i samo zato dosiže vrhunac smisla umjetnosti.

Monotipije Tomislava Marijana Bilosnića otkrivaju najtajnije predjele ljudskosti samog autora.

tmb 3

tmb 2