ff

Otvorenje izložbe crteža generala Franje Feldija, pod visokim pokroviteljstvom predsjednice Republike Hrvatske Kolinde Grabar-Kitarović, naziva RATNA PRIČA je u četvrtak, 17. studenog 2016. godine s početkom u 18.00 sati u zagrebačkoj galeriji Sunce

Franjo Feldi
RATNA PRIČA – DOKUMENT JEDNOG VREMENA

Ovo je ratna priča generala Feldi Franje ispričana i dokumentirana rukom slikara Franje Feldija.
Ovo je autentični dokument čudesne simbioze ratnika i umjetnika.
Rijetko se događa da jedan čovjek tako uspješno živi dva paralelna života. Onaj vojnički, i onaj slikarski. Ali kada se jednom nađu na zajedničkom zadatku, onda nastaje neponovljivi dokument jednog vremena
Počeo je Domovinski rat.
Kao glavni operativac u ZNG, kasnije Glavnom stožeru HV, Feldi Franjo pomno je pratio događanja na bojištima , proučavao topografske karte ucrtavajući pažljivo zamisli budućih ratnih operacija. Odlazeći na teren, na sva ratišta, provjeravao je točnost svojih predviđanja na konkretnom zemljištu i tražio mišljenja branitelja, a kao sjena ga je pratio i umjetnik Franjo Feldi koji je te krajolike pratio očima slikara, upijajući zanimljive detalje, boje i zvukove i spremajući ih u skrivene pretince sjećanja.
Opće poznata je izreka da „Muze šute kad topovi govore“, trebalo je proći određeno vrijeme, nazovimo to vremenskom, psihološkom i emotivnom distancom, pa da se iz podsvijesti na svjetlo dana vrate zapretane slike, da se iz sjećanja dozovu krajolici, ljudi i događaji koji će se pretočiti u sasvim konkretne slike.
Pišući u dva navrata o slikarskom opusu Franje Feldija naglasio sam da autor koristi svaki trenutak da na bilo kakvom komadiću papira zabilježi ljepotu nekog krajolika.
Profinjen crtački dar, osjećaj za prostor i perspektivu, izvanredno uočavanje karakterističnih detalja, čine ove skice pravim malim biserima. To se evidentno dokazuje i u ovom ciklusu.
U svom dugom stvaralačkom razdoblju Franjo je uspio sačuvati mladenačku svježinu i neku, rekao bih, nevinost i naivnost, u ljepotu prirode zaljubljenog slikara.
Te karakteristike doći će do punog izražaja i u ovom „ratnom ciklusu“ u kome autor, unatoč surovosti rata, izbjegava eksplicitne prikaze nasilja, leševe, raskomadana tijela, krv…
Iz prozračnih, olovkom rađenih skica, autor ugljenom, poput savjesnog kroničara, slika ratna događanja. Prepoznajemo povijesnu 91. –Plitvice, Vukovar, Sunja, Osijek, Dubrovnik, Srđ…dolinu Une kod Kostajnice i Lederera.
Tu je i 93. – Maslenica…Tulove grede, Drenov klanac, Pa zima 94/95 na Dinari… i na kraju Oluja i oslobođeni Knin 95.
Autor uspijeva postići izvanredan ugođaj ambijenta, ali u svemu postoji i jedan nadasve zanimljiv element.
Slikajući vojnike autor izbjegava svaku individualizaciju. Nema prepoznatljivih lica (osim na slici Zvonko i dječak Jakov). Svi ostali, bez obzira hodali u koloni, stajali i čekali da započne napad, ili zalegli sa snajperom ili drugim oružjem, slikani su tek kao siluete, ideogrami, simboli nepoznatih heroja koji su krenuli braniti domovinu. Jer nije bitno kako se zovu i iz kog kraja su krenuli, ali svi znaju kamo idu i što im je krajnji cilj.
Posebnu pažnju svakako zaslužuju prve skice, crteži i konačno ulje na platnu, kolone koja se u Banijskom praskozorju gubi u dolini Une, sa simboličnom paučinom legendarnog ratnog snimatelja Lederera, koji je na tom području i poginuo. Kao i skica generala Medveda koji je u to vrijeme zapovjedao kolonom bojovnika u praskozorje nad dolinom rijeke Une.
No autor nije mogao a da se na svoj način ne oduži svojim suborcima, prijateljima i poznanicima koji su život položili na oltar domovine.
U nizu ugljenom rađenih portreta našli su se tako Rudi, Gavran, Pauk, Blago, da spomenemo tek neke. To su portreti na kojima se ne radi samo o fizičkoj prepoznatljivosti s portretiranim. To su duboko proživljeni psihološki portreti u koje je autor unio svu svoju dušu, pa i neku vrstu sjete zbog neminovnosti rastanka – to je „slikovni epitaf“, možda snažniji od bilo koje riječi.
Postoje u ovom ciklusu i dva portreta koji se bitno razlikuju.
Za jedinog preživjelog među portretiranima, generala LUCA, autor je upotrijebio žive pastelne boje „skladajući „ neku vrstu Ode radosti.“
Posebno zanimljiv je i Autoportret, olovkom u nekoliko poteza rađeni crtež (ili skica) ratnika ili slikara Franje Feldija – svejedno, bez ikakvih suvišnih detalja ili „uljepšavanja“.
Tako se umjetnik Franjo još jednom „odužio“ generalu Feldiju, smjestivši lik uspješnog ratnog stratega u dokumentarni ratni ciklus jednog teškog ali slavnog vremena, koje je obilježilo našu suvremenu povjest u obrani i stvaranju Lijepe naše.
General Feldi Franjo je umirovljen.
A pred slikarom Franjom Feldijem stoji još mnogo likovnih izazova i novih događanja u vremenu u kojem očekujemo bolji i ljepši život za sve.

Milan Ilić, prof.

01 Franjo Feldi 2

FRANJO FELDI, general pukovnik u mirovini, rođen je 1. siječnja 1938. godine u siromašnoj obrtničkoj obitelji u Srijemskoj Mitrovici kao 12-o dijete majke Evice (1894.-1963.) rođene Šućak u selu Kukujevci, Srijem i oca Stjepana (1882.-1955.) rođena u Novom Sadu. Otac kolar, kao narednik u pukovniji Austrougarske vojske u Petrovaradinu, kao sudionik l. svjetskog rata ranjen, zarobljen i 5 godina bio na robiji u Sibiru. Nije sudionik 2. svjetskog rata, a 1946. g. je oslijepio. Brat Đuro poginuo 1942. g. na Istočnom bojištu. Sestra Marija, iz V. Razreda klasične gimnazije u Sr.Mitrovici prisilno mobilizirana u partizane 1944.g. s nepunih 16 godina, smrtno ranjena na Batini i sahranjena na katoličkom groblju u Sr. Mitrovici uz vojne počasti. Stariji brat Josip ranjen kao domobran 1942. g. i sada sa brojnom obitelji živi u Austriji. Osnovnu školu polazi u Srijemskoj Mitrovici, a 1947. g. seli s obitelji u Zagreb radi liječenja slijepog oca gdje završava osnovnu školu na Knežiji. Od 1950.g. smješten u domu za siročad u Zagrebu u Vlaškoj 38 , kada završava nižu gimnaziju 1953. g. U Mitrovicu se vraća roditeljima koji su se vratili u Mitrovicu, završava još jedan razred niže gimnazije i malu maturu, višu gimnaziju i veliku maturu 1957.g. Tu upoznaje akademskog slikara Branka Jolera, nastavnika likovnog odgoja u gimnaziji i uz njega počinje crtati i učestvovati na izložbama. Zbog slabog imovinskog stanja obitelji i nemogućnosti studiranja, upisuje Vojnu akademiju KOV u Beogradu koju završava 1960. g., dobiva čin pješadijskog potporučnika i prvo mjesto službe – Brčko, jer nije želio ostati u Beogradu u Titovoj gardi. Višu vojnu akademiju završio je 1971. g. s odličnim uspjehom, oslobođen polaganja ispita za čin majora i izvanredno promaknut 1972. g. a Ratnu školu (ŠNO-Školu narodne odbrane) završio je 1979. g. u Beogradu, gdje ostaje za nastavnika stragije do 1996. g. Tijekom školovanja, uz učenje i rad završio je tečajeve daktilografije, informatike, didaktike i metodologije nastave, menadžmenta, pohađao likovne radionice, bio glumac u Narodnom pozorištu „Kosta Abrašević“ u Brčkom i dr. Službovao je u Brčkom, Slavonskoj Požegi, Sarajevu, Zagrebu, Osijeku, Sisku i Beogradu i obnašao zapovjedne i stožerne dužnosti. Kao nastavnik, ratni je komandant brdske- kasnije motorizirane brigade u Novom Pazaru (1982-1986) gdje sa generalom Martinom Špegeljem, tada NŠ 1. Armije, dočekuje GINO-Glavnu inspekciju narodne odbrane. Po završetku ŠNO ostaje u istoj kao nastavnik strategije kada sudjeluje u izradi studije “Obrana velikih gradova”, “Doktrine KoV”, “Operatike”, “Koncepcija ONO i DSZ” i nositelj je izrade i provedbe strategijske operacije “Iznenadna agresija na SFRJ” i studijskih putovanja sa pet naraštaja ŠNO. Autor je scenarija više nastavnih filmova, recezent vojno-stručnih materijala, mentor polaznicima ŠNO i dr. Po molbi, 1986. g. radi liječenja starijeg sina, 100% invalida, premješten je u Zagreb u K-du 5. A za operativca na položaj majora iako je bio u činu pukovnika od 1980.g. U svibnju 1991. g. odbija odlazak u Bileću, na generalski položaj u JNA, a u srpnju 1991. g. smijenjen je s dužnosti načelnika Operativnog odjeljenja u K-di 5.VO i upućen u CVVTŠ na Črnomerec. U kolovozu, podnosi zahtjev za odlazak iz JNA, ne čekajući rješenje napušta JNA i dragovoljno pristupa ZNG 3. rujna 1991.,potpisuje ugovor u MUP-u i dolazi na Tuškanac za operativca u Zapovjedništvo ZNG kod Imre Agotiča, kome je bio i nastavnik u ŠNO u Beogradu. Po ustrojavanju GS HV, u rujnu 1991. g. postavljen je za prvog načelnika Operativne uprave kod generala Antona Tusa. U čin general bojnika HV promaknut je 10.0žujka 1992.g. na dužnosti Načelnika Operativne uprave Glavnog Stožera. Generalu Janku Bobetku bio je pomoćnik NGS HV za borbeni sektor do 26. listopada 1994. g. kada je postavljen za pomoćnika NGS HV za obuku i školstvo, ustrojava i zapovijeda mješovitim Odjelom (hrvatsko-američki) MPRI. Poslije smjene generala Vinka Vrbanca, u ožujku 1996. g. ponovo se vraća na dužnost načelnika Opera¬tivne uprave u GS OSRH. Za vrijeme obnašanja najodgovornijih operativnih dužnosti u GS HV, u vrijeme generala Antona Tusa i Janka Bobetka, kasnije Zvonimira Červenka i Pavla Miljavca nositelj je planiranja, pripremanja, nadzora i provedbe operacija Hrvatske vojske u Domovinskom ratu, provjera borbene i mobilizacijske spremnosti zapovjedništava i postrojbi, vježbi zapovjedništava i postrojbi te odgovoran za operativno dnevno zapovijedanje, sustav planiranja i rada GS HV, usavršavanja i razvoja OSRH, obuke i unapređenja sustava školstva, koordinacije rada s MORH i drugim. Tijekom Domovinskog rata vršio je nadzor i pružao pomoć nižim zapovjedništvima na bojišnici, u svim dijelovima Hrvatske od Istočne Slavonije prije pada Vukovara, Like, Metkovića i Ploča 1991./1992. g. do Martin Broda i Drvara poslije operacije “Oluja” 1995. godine. Predsjednik RH i VZ OSRH, dr.Franjo Tuđman, 17. srpnja 1998. g. imenuje ga zapovjednikom Ratne škole OS “Ban Josip Jelačić”, promiče u čin general pukovnika HV i dobiva zadaću da izvrši sve pripreme za organizaciju, ustroj i početak rada Ratne škole i pripremi svu potrebitu dokumentaciju za rad ove najviše vojne škole u RH. Kao zapovjednik Ratne škole prima barjak Ratne škole od Predsjednika RH i VZ dr. Franje Tuđmana na dan svečanog početka rada s prvim naraštajem. Uspostavlja trajnu suradnju sa Zagrebačkim sveučilištem, Poglavarstvom grada Zaprešića, Vojnim Ordinarijem u RH, Gradom i muzejom Vukovar kao i vojnim institutima i školama u inozemstvu. S pet naraštaja Ratne škole organizira studijska putovanja i raščlambe svih operacija Domovinskog rata na područjima njihovog izvođenja i uz učešće sudionika tih operacija na terenu. Uz potporu generala Antona Tusa, tada veleposlanika RH pri NATO-u odlazi u prvi službeni posjet polaznika Ratne škole sjedištu NATO u Brisel. Organizira razmjene više posjeta najvišim vojnim školama u inozemstvu – Beču, Hamburgu, Parizu, Varšavi, Budimpešti, Ljubljani, Rimu, Ankoni i dr. U suradnji s Vojnim ordinarijem u RH, biskupom Jurajem Jezerincem i mons. Josipom Šantićem, organizira tri audijencije u Vatikan i susret sa Sv. Ocem, papom Ivanom Pavlom II. Sa gradonačelnikom grada Zaprešića pokreće obilježavanje blagdana Ratne škole Sv. Josipa u Novim Dvorima sa susretom svih naraštaja što postaje tradicija. S polaznicima I. naraštaja sudionik je 2.svjetskih vojnih igara u Zagrebu odgovoran za natjecanja na SRC Jarun. Umirovljen je 3O. prosinca 2002. g. Za časno i odgovorno izvršavanje zadaća u Domovinskom ratu i iskazanu hrabrost odlikovan je najvišim vojnim odličjima: Red kneza Domagoja s ogrlicom, Red bana Jelačića s ogrlicom, Redom hrvatskog trolista, Red hrvatskog pletera, Spomenicom Domovinskog rata 1991./1992., Spomenicom Domovinske zahvalnosti za 5. i 10. godina uzorne službe, medaljama „Bljesak“ i „Oluja“. Više puta od nadređenih pohvaljivan i nagrađivan. Aktivan je u Savezu udruga invalida CiDP RH i grada Zagreba, potpredsjednik je Glavnog odbora Udruge protjeranih Hrvata iz Srijema, Bačke i Banata, predsjednik Zavičajnog kluba Mitrovčana, počasni član Zaprešićana, član Udruge likovnih stvaralaca (ULS) Zaprešić, Akademije Art i Hrvatskog likovnog društva HLD u Zagrebu. Bavi se slikanjem – grafike, akvareli i ulja na platnu, preko 45 godina, sudjelovao u više likovnih kolonija i skupnih izložbi u Zagrebu, Sisku, Zaprešiću, Delnicama, Virovitici i više samostalnih izložbi. Organizator je likovne kolonije slikara iz Srijema i Hrvatske na Jarunu i u Zaprešiću u povodu manifestacije „Srijem Hrvatskoj“ 2000. g. Živi s obitelji u Zagrebu.

Franjo Feldi 3

Izdavač:

Ustanova URIHO, Zagreb
Za izdavača:
Josip Držaić
Pokroviteljstvo:
Predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović
Predgovor:
Milan Ilić
Slikar portreta:
Zlatko Nežić
Urednik kataloga:
Stjepan Katić
Dizajn:
Akademija-Art
Grafička priprema i tisak:
URIHO Zagreb
Naklada: 300 primjeraka
Zagreb, studeni 2016. godine

Galerija SUNCE, Ustanova URIHO
Av. Marina Držića 1, Zagreb
tel: 01 6430060
e-mail: uriho-galerijasunce@uriho.hr

ISBN