Vrijeme u zrcalu – iz Likovnog fundusa POU Umag

Akademija Art

VRIJEME U ZRCALU

kolektivni, selektirani, tematski likovni projekt
radovi selektirani iz Likovnog fundusa POU Umag

00 plakatfoto galerijaKolekciju koja je pred nama nazvao sam VRIJEME U ZRCALU. U ovom povijesnom periodu koji nije sklon običnim, prosječnim ljudima, a ponajmanje umjetnicima, pokušao sam složiti projekt koji će označavati odlike trenutka. Još uvijek vjerujući u nadmoć razuma, izabrao sam radove koji naznačuju stanje vremena, ali koji još uvijek ne iskazuju radikalnu reakciju. Izabranih dvadesetak djela nastaju u rasponu od nekoliko desetljeća. Možemo prepoznati odlike umjetničkih praksi s kraja prošlog i početka ovog stoljeća: slobodno kretanje kroz područje iskaza, upotreba različitih materijala, različitih medija, novih tehnologija. Pred nama su različiti individualni pristupi koji su nalazili načine i mjesta prezentacije u suvremenom kulturnom prostoru. Neki radovi određeni su osobnim, a neki doživljajem općeg, uključujući i društveno političkog stanja, na načine otvorenih i jasnih poruka ili insinuacija, dokumentiranja ili provokacija. Svim autorima bitna je atmosfera artefakta koji realiziraju. To postižu kolorističkim, kompozicijskim ili sadržajnim elementima. Kustos je želio upozoriti na dijalog, razgovor znakovima, koji promatrača usmjeravaju ka prepoznavanju stanja svijeta u kome živi zajedno s umjetnikom.

Sudbina umjetnika u suvremenosti određena je, ne samo njegovom lokacijom, već i odlukom da se društveno-politički angažira ili ostane pasivan. U okruženjima domaćeg ili svjetskog zrelog, bolje rečeno „divljeg“ kapitalizma, gdje je prisutna permanentna borba oko prevlasti uvijek istih političkih stranaka i financijskih moćnika, i gdje se slavi kapital i perfidno nameće potrošački mentalitet, došlo je do urušavanja sistema vrijednosti. Zasićenje proizvodima opravdava se nepotpuno jasnim pojmom recesije. Pristrani financijski eksperti umjesto neovisnih određuju parametre kakvoće života. Tome se pridružuje institucija Crkve, koja sebe naziva humanističkom, a zapravo je kruto dogmatska, a koja bez imalo srama grabi sve što može. Pri tom se pokušava miješati u politiku i u osobni život namećući gabarite ponašanja.

Kapital je toliko moćan da uspijeva na perfidne načine segregirati čak i one koji ga podupiru, građane vlastitih zemalja. Nevjerojatna je pohlepa koja zapadnu civilizaciju, a time i cijeli svijet opet gura prema nacionalizmima i mržnji. S jedne strane, promovira se situiranost i demokracija, a u realnosti smanjuju se prihodi i socijalna sigurnost autohtonih stanovnika, a naročito stranaca. Perfidna ponuda tolerancije, pod izlikom demokratskog dosega, rezultira ravnodušnošću. Tolerancija i ravnodušnost odražavaju isti cilj – odvojiti realni svijet od razine svijesti na kojoj se spoznaje povezuju s posljedicama. Pojedinac postaje impregniran informacijama i predodžbama bez mogućnosti obrane ili odmaka. Nude se konstruirane senzacije kako bismo previdjeli situacije koje nam rade o glavi.

Je li već svima jasno da nacionalne države ne služe ničemu drugom doli zaštiti interesa kapitala unutar silom ocrtanih granica? Malo je poznato da pojmovi nacija i nacionalni identitet nastaju tek od kraja XVIII. stoljeća naovamo. Ranija upotreba pojma nacije označavala je male lokalne svrsishodne zavičajne udruge, ekipe. Problem nacionalizma zaista je postao dramatično pitanje. Od pojedinca do identiteta kolektiva. Izmišljaju se opravdanja za krvava ratovanja, pljačke, palež, mržnju. Iniciraju vjerske podjele. Pitamo se kakav je to Bog kojemu se na silu treba ishoditi poštovanje?

Opterećen svim tim situacijama, umjetnik sluti da je nezavisnom pojedincu opstanak ugrožen. Prisutno je utapanje jedinke u bezličnu masu pod krinkom globalizacije i novog svjetskog poretka. Živimo zapravo u kontradikciji. Propagandna mašinerija obećava nam nove, ljepše, bolje proizvode blistavim reklamama. S druge strane, tjera nas na štednju u ime nekog budućeg općeg blagostanja, nacionalne i vjerske sigurnosti. Razmišljajući o uzrocima ove materijalne i duhovne krize, počinje sumnja u namjere politike. Stajao netko ili ne iza teorije zavjere, ona nam se jednostavno događa. Demokracija se nije pokazala kao uspješno uređivanje društvenih odnosa kao što se ni socijalistički sistemi nisu uspjeli održati na životu. Marxova misao preokrenuta je i zlorabljena unutar rigidnih zemalja (Istočni blok) koje se nisu uspjele othrvati uređenju sličnom diktaturama. Već u površnoj analizi utjecaja postaje jasno da je socijalizam ustuknuo pred upornim kampanjama koje su plasirale kapitalističke zemlje. One su gradile nacionalizme i religijske podjele. Ali, to kapitalu ipak nije pomoglo. Danas je očito da se kapitalizam umjetno održava raznim globalnim makinacijama od iniciranja ratova, kriza, pa do smanjivanja demokratskih prava.

Neuspjeh ideje stvaranja mirnog svijeta izaziva indignaciju i reakciju umjetnika. U suvremenom vremenu prepoznaju se situacije u kojima je zapadni pogled na svijet neprimjeren. Ohrabruju fizikalna znanstvena otkrića koja iniciraju promjenu percepcije svijeta. Teorija organiziranog kaosa, teorija relativnosti i kvantna fizika i poljuljale su kartezijsko-newtonovski sustav. Novim su shvaćanjem o vibracijama energije, fraktalima i bozonima na udaru i vjera i klasična znanost. Načelo determiniranosti pokazuje da ne možemo precizno određivati uzroke, položaj i vrijeme događanja. Možemo odrediti samo njegove tendencije. U suprotnosti s mehaničkim pogledom na svijet, svijet se pokazao kao organska, ekološka, a nadasve interaktivna i cjelovita pojava.

Odabir radova iznio je na svjetla reflektora uratke onih autora koji sumnjičavo promatraju sadašnjost. Oblikovana djela prepoznaju se kao antropološke, političke i socijalne izjave. Ovo se odnosi na radove koji su htjeli izgovoriti kritiku trenutka ili na one koji su se takvima dogodili. Umjetnički predmet tjera na razmišljanje za razliku od reklame u kojoj je sve usmjereno jasno. Iako se radovi ove kolekcije oslanjaju na modernu, zapravo pripadaju graničnim područjima. Termin postoderna nedefiniran i rastezljiv, ipak, može podnijeti situaciju koja je pred nama. Kao i u vrijeme afirmacije pojma i danas njeni akteri umjetnost doživljavaju kao poprište avangardi te umjetničkih i političkih utopija. Upotreba gotovo svega i podvođenje umjetniku na odlučivanje što će biti, a što neće biti umjetnički materijal, ovom izložbom dobiva još jedno svjedočenje. Građa uvedena u projekt igra se relativiziranjem realnosti. Ovaj niz radova nije narativan, već više odgovara nizu individualnih kognitivnih znakova. Na većini je ponuđeno prepoznavanje motiva kao takvog. Drugdje individualizacija znakovlja balansira na granici prepoznatljivog. Bez obzira što se neki radovi privremenom cjelinom postava transformiraju u neku novu realnost, oni ostaju autohtoni.

Eugen Borkovsky, IX. 2016.

foto galerijaAutori u projektu:: Nataša Bezić, Sabina Damiani, Dunja Demartini, Dražen Filipović, Lana Flanjak, Saša Jantolek, Dean Kljun, Teuta Levačić, Milan Marin, Slavica Marin, Zdravko Milić, Tanja Pečanić, Iva Pevalek, Bruno Paladin, Boris Roce, Hanibal Salvaro, Vinko Šaina, Adrijana Šuran, Bojan Tankosić, Ivona Verbanac
Lana Flanjak, video-prezentacija fotografija skulptura i artističkih objekata u exterijerima Umaga

Izbor iz Likovnog fundusa POU Umag, selektirana izložba
VRIJEME U ZRCALU

Opći komentar situacije:

Pregledavajući radove koji su se tijekom godina našli u vlasništvu POU Umag, rodila se ideja da se formira službeni Likovni fundus. Svi radovi su fotografirani, opisani i datirani od strane djelatnika. Evidentirane su lokacije u kojima pojedini radovi stoje, npr. reprezentativni i radni prostori, a dio radova spremljen je u prostor koji zadovoljava uvjete čuvanja. Kako fundus ne bi bio neka mrtva zbirka, odlučilo se sačiniti kolektivni, selektirani likovni projekt i dio radova predstaviti javnosti. Posebno je ovaj projekt važan jer se poklapa sa 60. godina od formiranja Pučkog otvorenog učilišta Umag. Tako se, uz obilježavanje godišnjice, predstavljaju vrijednosti koje su djelatnici godinama prikupljali. Dogodilo se preklapanje značenja naslova koji se odnosi na jubilej POU-a, ali koji uokviruje i ideju projekta. Bez obzira na jubilarnost termina ove izložbe, radovi dozvoljavaju uobličavanje tematskog projekta čime se ujedno napravila selekcija. Tako se dogodilo da se dio radova mogao predstaviti unutar teme. Stanje na licu mjesta dobilo je neke vrste obujmicu duboko označavajući vrijeme i prostor suvremenosti.

VRIJEME U ZRCALU
S komentarima pojedinih radova krenimo abecednim redom:

Nataša Bezić u ovom projektu zastupljena je radom koji se oslanja na figurativni motiv. Čini se kao da je pred nama isječak pejzaža osvijetljen začudnim svjetlom. Dojmovi prepoznavanja variraju od mogućeg prikaza zavoja neke ceste sa morem u pozadini ili zamućenim plavetnilom gorskih obronaka. Sivilo trenutka kao da se nadvija nad pokrajinu. Intrigantno je da u kadru nema čovjeka ili neke oznake života. Kao da je naslikan eksterijer postkataklizmičkog vremena. Umjetnica intrigira promatrača koji želi saznati što je iza zavoja ili kamo vodi cesta. Izostanak jačeg kolora i gestualna lazurnost segmenata otkriva stanje umjetnice i usmjeruje promatračevu pažnju ka introspekciji. Težina atmosfere progovara o umjetničinu stavu. Ideja odlaska, dolaska, bijega kao da je inicirana ovim radom. Nomadizam činjenja preklapa se s idejom nesigurnosti trenutka. Umjetnica to sluti već 2002. godine kada nastaje ovaj rad. Gorka Ostojić Cvajner, o ciklusu u kojem je ova slika predstavljena, kaže: „…Srazovi i obrati, zasićenost i transparentnost, značajke su ovih slika, uvijek mišljenih bojom i rukom, srcem i umom, bez urušavanja dobre organizacije slike, u dosluhu za potrebom za unutrašnjim redom.“…

Sabina Damiani predstavljena je radom iz 2008. godine. Umjetnica izuzima prepoznatljive detalje. Rezultat je apstraktna slika izvedena tehnikom ulja na platnu. Nazivom rada autorica nas navodi na percipiranje. Rad pripada njenom ciklusu „Beskrajni putevi“. To nam olakšava doživljaj. Može nam se učiniti da rad progovara o prolasku detalja pogledom kroz prozor nekog vozila. Ili, kao da je pred nama kadar kretanja iz ptičje perspektive. Mogući izrezak mikro-kozmosa ponaša se, u optici relativnosti, poput makro-svijeta. Svakako, u pitanju je kretanje, tijek, promjena. Segmenti kao da su samo načas ušli u kadar. Umjetnica bilježi jedan od niza mogućih trenutaka. Gestualnost nije naglašena u izvedbi, ali je očita u dojmu. Ponuđena nam je sasvim jednostavna bilješka neprestanog tijeka, kretanja, promjene svega oko nas.

Dunja Demartini zastupljena je objektom, keramičkim radom koji nudi karikaturalna obilježja motiva. Naziv rada je „Čuvar“ pa to određuje dojam. Grubo izvedena površina, bez obzira na glazuru i gestualni pristup obradi osnovne su karakteristike ovog rada. Kolor nadograđuje modelaciju koja je također ekspresivna. Čini nam se da je pred nama neka ptica, ali nije nužno. Svakako, ovo biće sa šest nogu/oslonaca, uvodi nas u ideju igre koja rezultira maštovitim uratkom. Umjetnica materijalizira svoje vizije nudeći ih kao predmet moguće izmjene realnog. Ovdje, imaginacijom umjetnice, drugačijost biva uvedena kao realna mogućnost. Na rubu dosjetke, ovo biće promatrač pamti upravo po navedenim začudnim karakteristikama. Natjerani smo gledati te odlučiti da li nam se pticoliki stvor dopada ili ne.

Dražen Filipović predstavlja plošni rad koji inicira ideju fraktalnih događanja. Titravost ispunjenja većine segmenata odvodi nas od likovnosti koja bi trebala prikazivati. Podjela površine rada na svijetli dio i tamni segment dodatno određuje, dramatizira kompoziciju. Ostali elementi rada kao da su dozvani iz nekog nemirnog mikro-kozmosa. Umjetnikove opetovane intervencije, ispunjavanje površine oblim grafovima, postaju trenuci titranja, insinuacija kretanja čestica koje su istovremeno i tu i tamo. Ipak, autor određuje oslonac za pogled postavljajući ga u središte rada. Tu nalazimo okrugli oblik unutar kojeg je gestualno upisan znak x. Ova intervencija radu daje ideju eksperimenta. Umjetnik, ciklus u kojem je ovaj rad predstavljen naziva „Sinteza suprotnosti“. Vizualizacija mogućeg predstavljena je u trenutku krhke sigurnosti postojanja.

Saša Jantolek zastupljen je figurinom, statuetom ženske osobe određenom začudnim, ali znakovitim atribucijama. Jednostavno oblikovanje može govoriti o obliku koji se autoru sam ponudio, ali je moguće da je umjetnik premisom odredio formu osobe koju je kasnije definirao i doradio slikarski, bojanjem. Pred nama je poprsje izvedeno kombinacijom naivnog i stiliziranog načina oblikovanja. Ova dama s naočalama, doslovno plave kose, mogla bi se odazivati i kao „drugarica“. Ona na prsima nosi medaljon s petokrakom zvijezdom. Iako sama zvijezda nije crvena, podloga, medaljon je upravo te boje. Ovim radom, Jantolekova kolekcija ljudskih obličja, bogatija je za biće koje nema scenu, koje nije uklopljeno u neku od autorovih priča. Snažne, uvjetno nekompatibilne boje, svjedoče o stavu autora spram osobe čije atribucije prezentira ova mala skulptura. Ona, drugarica, sama je za sebe posebna. Ona može personificirati lik mondene, ali ostarjele gospoje koja nosi naočale koje su u modi te sezone, a da joj uopće na njenu fizionomiju ne pristaju. Isto je i s karminom za usne, ali i s dekoracijom na prsima. Zato ju za kaznu možemo zvati drugaricom. Ili smo možda ipak pogodili njeno opredjeljenje?

Dean Kljun predstavljen je radom kojeg karakterizira dramatično obrađena podloga. Na njoj nalazimo snažne gestualne poteze, prelijevanja i curenja boja, neskrivene tragove intervencija. Kao da silinu ekspresije umjetnik ponekad želi naglasiti, a ponekad prikriti. Autor radu daje naziv „Inje“, što bi mogli prihvatiti kao ilustrativno pomirenje postupaka i rezultata jer prirodni fenomeni često mogu inicirati vizualizacije srodnim oblicima. Ovaj snažan rad asocira Polokovski pristup podlozi. Energija autora, u vremenu i prostoru, rezultira ostvarenjem koje promatrača ne ostavlja ravnodušnim. Čini nam se da je umjetniku bilo teško zaustaviti se i odrediti trenutak kad rad smatra gotovim. No, on to uspijeva učiniti. Ova energija, transmutirana asocijacijama pokrajine, ponuđena je i promatraču.

Enformelovski, gestualnim činjenjem određen rad, predstavlja Teuta Levačić. Ona na podlogu intervenira snažnim potezima. Iako naziremo nakupine, slojeve materijala, autorica kontrolira gestu. Ona osobnu energiju pretače u artefakt izbjegavajući mogućnost prepoznatljivih oblika. Složena, ali stabilna kompozicija izlazi iz formata i ne zaustavlja se pri rubovima. Ovo svjedoči o iskrenom uratku. Rad nas može asocirati na neka osobna previranja umjetnice. Propitivanje svog stanja ogleda se propitivanjem odnosa kolora i nedefiniranih oblika koje nalazimo na radu. Izbor uporabljenih kolora, koji nemaju neko bitno preneseno značenje, upravo doprinose kvaliteti rada. Možda se umjetnica više priklanja prirodnom, zemlji, doživljaju isječka pejzaža, nazivajući rad „Žuto–smeđa kompozicija“. Na ovom apstraktnom radu teško možemo vidjeti neke prepoznatljive oblike, ali ga možemo odrediti dojmom u registrima doživljajnog.

Milan Marin, u ovom projektu, predstavljen je radom iz ciklusa „Tragovi, Semplicita“. Autor najprije priprema scenu da bi na njoj intervenirao. Proces započinje na podlozi, nanošenjem sloja sličnog žbuci, privremeno podatnog materijala. Poput začetka freske. Nastavku izvedbe svjedoče rezultati oblikovanja mrlja, područja boje ili intervencije potezom, ne nužno standardnim likovnim alatom. Linija, trakasti trag, ponegdje naglašava oblik, a ponegdje teče osamljeno, uvijek značajno ispostavljena pogledu. Percipirajući rad Milana Marina ulazimo u područje reinterpretacije energija. Sve intervencije kao da su privremene, kao da mogu nestati ili se sublimirati u podlogu. Autor zna zaustaviti trenutak u kojem trag na podlozi dobiva likovni naboj. Onaj seriozni trenutak u kojem ostvaren oblik postaje predmetom nove realnosti, novog značenja. Remećenje bjeline podloge uvijek je energija. Materija(l) postaje stanje. Snaga poteza naslanja se na snagu tonova. Ono što se događa na površini nije slika, već akcija. Umjetnik vizualizira nemoguće mogućnosti, ali ne želi ocrtavati snove. Situacija je bliža izvješću seizmografa stanja. Umjetnik bilježi taloge mogućeg tijeka simboličnim i instinktivnim znacima. Ova kompozicija kao da propituje sivu svakodnevicu. Matirana površina, prigušeni kolor, bogatstvo tonskih gradacija, gruba tekstura i snažna gesta donose rezultat: moguću nelagodu. Kao da slojevi i grafolike intervencije prikrivaju dinamiku šokantnih situacija kojima smo obasuti. Tek, negdje u slojevima nalazimo boju i moguću vedrinu.

Rad Slavice Marin sazdan je od naturalnih elemenata. Iz prirode su izdvojena zrnca soli koja postaju likovni materijal. Oponašajući nakupine osušenog mora, umjetnica od kristala komponira reljefni rad. Ona ga naziva „Saline“. Nemir oblika sitne granulacije umiren je taloženjem. Priroda se pokazuje kao podatna. Ponuđen nam je rezultat dijaloga prirodnih elementa i autoričine imaginacije. Ona u jednostavnom, običnom, svakodnevnom, pronalazi ideju koja rezultira upozorenjem, ukazivanjem na prirodu. Ne skrivajući materijal, autorica kreće prema oblikovanju znaka. To je naglašeno i docrtanim, utisnutim linijskim formacijama koje dijele područje površine rada. Odijeljeni rasteri nakupina određuju kompoziciju. Ovo grupiranje, slojevanje kristalične tvari, uvodi nas u razmišljanje o prostorima prisustva u okruženju. Umjetničinim razgrtanjem nakupina soli upozoreni smo na ljepotu onoga što, zagledani u šarene reklame, niti ne primjećujemo. Priroda se pokazuje onakva kakva zapravo jest: u ovom slučaju, u svoj svojoj bijeloj ljepoti.

Zdravko Milić nudi grafički otisak. Pred nama je apstraktni rad čiji elementi iniciraju mnoga moguća iščitavanja. Titravost scene postignuta je kombiniranjem rastera različitih karaktera, gustoća i kolora/tonova. Čini nam se da je pred nama ekran s pobrkanim nivoima pixela. Već sam naziv rada „Ljeto na mjesecu“, aktivira maštu promatrača. Tako lakše možemo zamisliti (ne)dovršene scene ponude umjetnika. Jer, umjetnik ne mora vizualizirati dovršenu realnost. On može asocirati, sugerirati, a promatrač dovršiti prema svojoj osobnoj maštovitosti. Tako je inicirana interakcija koja nije jednostavno razumljiva i ciljana poput poruka reklamnog plakata ili ekrana s reklamom. Umjetnikov rad iziskuje napor iščitavanja, podstiče imaginaciju onog kome je namijenjen. Transmisirajući viđeno i zamišljeno, autor se odlučuje za zamućivanje motiva. Ovo bi se moglo tumačiti interesom za likovni izraz koji prestaje biti podražavanje realnog. Na neki način on želi izmjestiti umjetnost iz njenog kulturnog i urbanog konteksta. Umjetnik realizira čin odbijanja građanskog tretmana umjetničkog djela. Time, uronjen u suvremeno vrijeme, istražuje smisao i svrhu samog umjetničkog čina.

Tanju Pečanić unutar ovog projekta predstavljam odličnim uratkom iz ciklusa „Flux“. Rad zaslužuje pažnju zbog izvedbe neuobičajenim materijalom, ali i dojmom o staloženosti oblikovanja. Postignuta je stabilna, diskretno razigrana kompozicija. Određivanje segmenata, slojeva rada kombiniranih s bjelinama govori o zrelom, iskusnom i educiranom pristupu. Izbor materijala otkriva ranjenu, osjetljivu osobu koja duboko promišlja realnost. Promatrač najprije zapaža stabilnu kompoziciju i ritmiziranost obrađene plohe. Otkrivši elemente oblikovanja, osjeća potrebu opravdavanja posizanja za pribadačama koje su ovdje likovni elementi. Ovaj spoj dojmova percepciju postavlja u sasvim nove gabarite. Pitamo se čemu nizati bodljikave i potencijalno opasne elemente kojima umjetnica zamjenjuje intervencije olovkom, kistom ili nekim drugim klasičnim sredstvom. Dojam možemo višestruko odrediti. Čini se kako umjetnica zrcali svoj odnos, nelagodu ili osjećaj osobnog animoziteta spram okruženja. Promatrajući ovaj rad, nismo sigurni govori li on o vremenu koje nije nježno ili o međuljudskim odnosima, odnosu prema okolini u kojoj smo prisiljeni funkcionirati. Ili progovara o obje stvari? Vjerojatno mnogi od nas postavljaju slična pitanja.

Iva Pevalek potpisuje rad gdje, na snažnoj, plavoj pozadini nalazimo nejasne siluete. Pred nama su dva plana, jedan razigran, bogat tonskim gradacijama te drugi sasvim jednakomjeran. Oba su plošna. Umjetnica rad naziva „Igra“ pa se moramo odlučiti odnosi li se naziv na pristup oblikovanju ili na ponudu značenja. Čini se da autorica namjerno miješa igru i elemente igre. Rad možemo doživjeti kao ideogramsku napuklinu koloriranih zidova. Kao ostatke neoljuštenih freski. Dihotomija podloge i oblika bogatih teksturama izaziva promatrača. Autorica ne definira ambijent. To prepušta koloru pozadine. Ovo dodatno intenzivira doživljaj i radu daje ideju zaustavljenog trenutka. Dubioznost pojma trenutka i njegov obim, značenje i definicija mogu se različito interpretirati. Trenutak može biti konvencionalno tumačen, sekundom, danom, godinom, a može biti personaliziran i sveden na doživljaj individualnog saznanja. Od toga ovisi kakva će relacija biti uspostavljena u procesu komunikacije umjetnika ili promatrača i djela. Jer, umjetnica nas izaziva nudeći nam aluzije. Percipirajući rad, dekodiramo ideju o nestalnosti oblika. Čini nam se da slika prispodobljuje poetiku memorije. Autoričin osobni iskaz preklapa se sa suvremenim filozofsko-fizikalnim postignućima. Osvješćivanje spoznajom o mijeni vodi nas teoriji organiziranog kaosa i doživljaju mijene kao stalnog tijeka svih stvari u nama i oko nas. Autorica ritam mijene spaja s osobnim doživljajem i nudi ga na iščitavanje. Iva Pevalek pred promatrača postavlja zadatak. Većina njih tražit će prepoznatljivo te će biti zadovoljena količinom ovisnom o individualnoj maštovitosti.

Bruno Paladin u ovom je postavu zastupljen grafičkim otiskom, serigrafijom znakovita naziva: „Geoplan Mediterraneo“. Ovo, uz prevladavajući kolor, određuje ideju rada. Forme prizivaju u sjećanje oblik barki, brodica, riba, jarbola… Svega što pripada morskoj obali. Iako ova razigrana kompozicija može odražavati i neki vedriji umjetnikov stav, ovdje, unutar projekta, inicira problemske upite. Jer, priobalje, obala Mediterana, prekrcano je zdanjima koja ne moraju odgovarati niti estetskim niti ekološkim kriterijima. Čini se kao da je umjetnik namjerno preslojavao oblike/planove kako bi upozorio na stihijsku eksploataciju mediteranskog krajolika. Svjedoci smo betonizacije, urbanizacije, privatiziranje i zatvaranja određenih dijelova obale. Uz to, rad može asocirati i na događanja prijevoza izbjeglica morem gdje mnogi stradavaju. Kapital je toliko moćan da preko alata zapadne demokracije uspijeva na perfidne načine segregirati građane vlastitih zemalja, a naročito neautohtone stanovnike. Nevjerojatna je pohlepa koja zapadnu, kršćansku civilizaciju, opet gura prema nacionalizmima i mržnji. Lažna je ponuda tolerancije. Pojedinac postaje impregniran informacijama i predodžbama bez mogućnosti obrane ili odmaka. Nude se konstruirane senzacije kako bismo previdjeli situacije koje nam rade o glavi. U ovom svjetlu rad Bruna Paladina možemo prepoznati kao antropološku, političku i socijalnu izjavu. Moguće je da je želio izgovoriti kritiku trenutka ili mu se spontano dogodila. Umjetnički predmet tjera na interpretaciju u vremenu i razmišljanje, za razliku od reklame u kojoj je sve usmjereno jasno. Ovom umjetnikovom vizijom, možemo postići veću svijest o situaciji svijeta oko nas.

Boris Roce, kombiniranom grafičko-keramičarskom tehnikom, izvodi rad kojeg naziva „Grmlje“. Prisutna je stilizacija oblika koji se mogu iščitavati na više načina. Čini se da autor predstavlja pojednostavljene detalje žbunja. Kontrastni, crveni oblik podsjeća na zmiju, ali može biti i trag krvi. Zapravo, cijela hrabra kompozicija rada izaziva propitivanje. Trag crvene boje na sivoj pozadini priziva memoriju prošlih vremena gdje je crveno označavalo progres, napredak, slobodu i jednakost, socijalnu sigurnost. No, ljudska pohlepa, podjarena perfidnim religijama i potezima kapitala, a sve u borbi za profit, otuđila je ljude i segregirala ih u samo dvije kaste. Srednji, intelektualni sloj izumire, medicina se pretvorila u profitni poligon preprodaje lijekova, pravnici u preprodavače savjeta i ovjerovatelje dokumenta o dokumentu, profesori se dresiraju na poslušnost režimu kao i administrativni radnici… Postoje uslužne djelatnosti koje imaju prekarna obilježja, osoba koje ovise o periodičnim poslovima. Moguće je da ova crvena zmija proviruje ispod grimizne halje nekog nacionalističkog popa, a čemu svakodnevno svjedočimo…

Hanibal Salvaro zastupljen je zanimljivim trodimenzionalnim radom iz ciklusa Transmediteranski dijalozi. Pred nama je manja skulptura izvedena keramičarskim postupcima. Umjetnik se znalački koristi slučajnostima koje ipak do neke mjere sam inicira. Objekt je monolitan iako nam se čini da je sastavljen od slučajno sakupljenih dijelova, vedre plave i bijele boje. Na njemu razaznajemo slojeve, različite gestualno uklopljene segmente. Umjetnik, iako radeći s tehnologijom koja mnogo toga zahtijeva odrediti unaprijed, uspijeva zadržati i ponuditi spontanost. Ovi odnosi koloriranih segmenata kao da nude uvid u fraktalna događanja. Kao da oponašaju organizirani kaos postojanja/kretanja struna i bozona u mikro-kozmosu. Jer, svjedoci smo znanstvenih dokaza koji mijenjaju percepciju okoline. Teorija relativnosti i kvantna fizika, koje su začele istraživanje organiziranog kaosa, izbacile su kartezijsko-newtonovski sustav iz mikro-svijeta. Novim su spoznajama o vibracijama energije, odbačene dogmatizirane vjere i klasična znanost. Dokazana determiniranost svjedoči kako ne možemo precizno određivati uzroke, položaj i vrijeme nekog događanja. Možemo odrediti samo njegove moguće tendencije. Suprotno od mehaničkog shvaćanja u kojem sve funkcionira poput mašine, svijet se pokazao kao prije svega cjelovita, organska, ekološka, interaktivna situacija u kojoj se tijek i mijena događaju stalno.

Isječak osobnog doživljaja svijeta predstavlja Vinko Šaina. Autor razvlači boje horizontalno površinom platna. On dozvoljava slučajnost poteza pa se događa kontrolirana gestualna igra. Umjetnik, vođen iskustvom, predviđa, pretpostavlja dojam kojeg će određena energija njegova poteza proizvesti. Ovaj rad doživljavamo kao isječak, segment neke beskonačne vizure. Nedefiniranost dubina i raskoš plavetnila signira problematiziranje univerzuma kao svojevrsnog organizma koji nema početak, a ne nazire mu se ni kraj. Vinko Šaina rad naziva „Svjetlosni planetarij“. Ovo asocira na suvremenost u kojoj nas ohrabruju fizikalna znanstvena otkrića koja iniciraju promjenu percepcije svijeta. Teorija organiziranog kaosa, teorija relativnosti i kvantna fizika poljuljale su newtonovski sustav. Novim su shvaćanjem o vibracijama energije, fraktalima i bozonima na udaru dogmatizirane vjere i klasična znanost. Načelo determiniranosti pokazuje da nije moguće precizno određivati uzroke, poziciju niti trenutak zbivanja. Možemo odrediti samo tendencije događanja. Suprotno od mehaničke interpretacije svijeta, svijet se pokazuje kao interaktivna i cjelovita pojava. Moguće je da je fraktalni svijet struna obilježen plavom bojom.

Adrijana Šuran svojim radom problematizira osobno vezujući se na likovni način iskaza. Autorica rad naziva „Pariško plava“ time određuje prvi dojam. Čini se kao da ovime želi zakriti obznanjivanje osobnog. Uz prisutnost plave, na radu nalazimo gestualne poteze, zgusnute nakupine, postignute likovnim i kemijskim načinima. Oni su u rezultatu u rasponu od bijele, žute do zelenih tonova. Ovom apstraktnom kompozicijom kao da prolazi trag svjetla koji znatno utječe na percepciju. Čini nam se kao da smo pred zidom, u nekom zatvorenom prostoru gdje ulazi jedino traka svjetla koja obnažuje ali ujedno i oplemenjuje ruinirane zidove. Može nam se učiniti da smo u kuhinji kod bake koja živi u prostoru sa zidovima dekoriranim valjkom s dezenom koji se ponavlja. Tako ovaj rad dodiruje područje osobne memorije. No, rad nas može odvesti u budućnost. Umjetnica sluti moguće vrijeme u kojem će nam, u izolaciji, trake svjetla biti jedini kontakt s prirodom koja će biti do kraja zagađena.

Bojan Tankosić oblikuje pomalo bizaran, ali maštovit rad. Umjetnik slikarski obrađuje temu carstva vilenjaka. Ova bića prikazana su u akciji, u međusobnom odnosu ili u određenom psihičkom stanju. Teško ih razaznajemo na površini slike i neophodno nam je pažljivo promatranje. Teško nam je dokučiti njihove odnose ili namjere. Svi likovi, čovjekoliki i oni drugi, postavljeni su u nedefinirani prostor. Neka od bića su izvedena u obliku znaka srca. Tako se znakovlje oživljava i postaje simbol. Autor nam pomaže određujući nazivom smjer promišljanja: „Happyland“. Unutar kompozicije prepoznajemo žensko biće koje ima krila. Prema umjetnikovoj interpretaciji, to je princeza koja se u svjetlećoj kugli, s najvjernijima vojnicima bori protiv zlikovaca i uspostavlja red, ljubav i veselje. Unatoč ovom tumačenju, umjetnik na istom platnu prikazuje cijeli tijek ove borbe. U pozadini razaznajemo zlokobna bića, a u prednjim planovima vedrost, veselje. Ovaj željeni, vedri pogled na moguću budućnost ne preskače borbu za dobro, za poštenje, za ljubav. Možemo ga uzeti kao oznaku da ćemo se u budućnosti opet morati boriti protiv interesa pohlepnog kapitala, dogmi različitih vjera, nacionalnih segregacija. Ili, samo protiv ljudske zlobe, neukosti i sebičnosti koja, sve očitije pobjeđuje tolerantnost, suživot i poštovanje drugih ili drugačijih entiteta.

Ivona Verbanac predstavljena je radom „Plavi snovi“, iz ciklusa „Deep blue“. Pred nama je oslikana površina, na papiru srednjeg formata, kombiniranjem pastela i akvarela. Rad djeluje kao izrezak jer umjetnica neke od poteza nastavlja izvan formata. Primjetna je snažna gestualnost poteza, tamno sivom i tonovima plave boje kao nositelju izražajnosti. Nizanje poteza čini nakupine, rastere različitih gustoća. Izazov odricanja od širokog spektra boja, uporaba asketskih tehnika, akvarel i olovka, dozvoljava autorici koncentraciju na osobno stanje. Iako elementarne, ove tehnike su nezahvalne usred ovovremene okruženosti mega-plakatima, videom, filmom. Ova hrabrost u slučaju Ivone Verbanac biva nagrađena radom koji plijeni pažnju. U izčitavanju, proces izvedbe mogao je počinjati tonom ili potezom olovke, ali je uvijek snažno gestualan. Bez obzira na intenzitet i spontanost, kompozicija je stabilna. Ritam je naglašen rasporedom nakupina linija ili tonova. Linijama, plohama, mrljama, zaustavljenim u rasprostiranju, sugerirana je efemerna dinamika. Autorica zaustavlja energiju oblikovanja prije nego oblik postane ideogram. Ali, zaustavlja je na vrhuncu interpretacije. Forme se nužno ne nadopunjuju. Ponegdje su u neskladu. Pojavljuju se u grupama kao talozi sjećanja, reminiscencija na doživljeno.

Eugen Borkovsky, IX. 2016.

Lana Flanjak, video-prezentacija fotografija skulptura i artističkih objekata na otvorenim prostorima Umaga

foto galerija

Leave a Reply

Your email address will not be published.

Next Post

Biljana Knebl: Ulicama kružim

U Fotogaleriji Dubrava u Zagrebu, 26. rujna u 19 sati otvara se izložba fotografskih slika Biljane Knebl pod nazivom “Ulicama kružim”. Izložba je otvorena do 13. listopada 2016., radnim danom od 10 […]
Biljana Knebl 4