Bilosnićeve izložbe “Metamorfoze” i “Lica i maske” u Mađarskoj

01 tomislav marijan bilosnic 1

U Galeriji Slana kuća (Sóház galéria), u Szigetváru, a u povodu 450. obljetnice junačke smrti hrvatskog bana Nikole Šubića Zrinskog i svečanosti Spomen godine Zrinskih u Mađarskoj

01 tomislav marijan bilosnic 1

Brojnim kulturnim događajima obilježavanja 450. obljetnice Sigetske bitke u Hrvatskoj i Mađarskoj priključio se svojim radovima i književnik i slikar Tomislav Marijan Bilosnić. U Galeriji Slana kuća (Sóház galéria), u Szigetváru, u Mađarskoj, a u povodu 450. obljetnice junačke smrti hrvatskog bana Nikole Šubića Zrinskog i svečanosti Spomen godine Zrinskih u Mađarskoj, hrvatski književnik i slikar Tomislav Marijan Bilosnić otvorio je dvije izložbe; izložbu crtopleta poznatu pod nazivom „Metamorfoze“ i izložbu monotipija nazvanu „Lica i maske“. Izložbe su otvorene od 9. do 30. rujna do 9. listopada 2016. godine

foto galerijaPogledajte FOTO galeriju!

Pokrovitelj Bilosnićevih izložbi u Mađarskoj je Državni odbor Spomen godine Zrinskih u Mađarskoj, a organizator izložbi je Szigetvári Kultúr – és Zöld Zóna Egyesület (Udruga Kulturne i zelene zone u Szigetváru) i Galerija Slane kuće, Siget (Sóház Galéria), Szigetvár. Voditelj cijelog projekta i inicijator izložbe je poznati mađarski umjetnik i voditelj galerije gosp. József Pinczehelyi, dok je izložbe otvorio akademski kipar Mihael Štebih.

Tekstove za katalog Bilosnićevih „Metamorfouza“ napisali su akademik Tonko Maroević i poznata likovna kritičarka Iva Körbler, dok o „Licima i maskama“ piše dr. sc. Sanja Knežević, a objavljen je i tekst o Bilosnićevim monotipijama kojega je svojedobno napisao pjesnik i kritičar, pok. Miljenko Mandžo. Bilosnićeve izložbe, uz zasebne kataloge, prate i likovne monografije „Metamorfoze“ (2004.) i „Lica i maske“ (2006), kao što su na izložbi predstavljene i monografije “Cvijeće ravnokotarskih vila”, “33”, “Pollockova svjetlost”, “Mediteranski pastel” i ”Duhovi sa zadarskog Foruma”, te fotomonografiju “Skriveno kameno blago”, kao i pjesničke monografije s Antom Stamaćem i Zlatkom Tomičićem.

Tradicionalne svečanosti Dana Zrinskih i 450. obljetnica Sigetske bitke održane su u Szigetváru od 5. do 11. rujna 2016. godine. Program protokolarnih događaja, između ostaloga, sadržavao je otvaranje izložbe „Zrinski“ u Tvrđavi, u dvorcu Andrássy, otvaranje izložbe Gyözöa Somogoyia u Džamiji, svetu misu u crkvi Svetoga Roka, polaganje vijenaca kod spomenika Marka Stančića Horvata, susret predsjednice Republike Hrvatske gđe. Kolinde Grabar Kitarović, predsjednika Mađarske gosp. Jánosa Ádera, i zamjenika turskog premijera Veysi Kaynak, otvaranje spomenika Nikole Zrinskog u tvrđavi, postrojavanje i prijavak povijesnih postrojbi na trgu Zrinski, među kojima i Zrinske garde Čakovec, te još stotinjak događaja.

Program pod nazivom Dan Hrvata obuhvatio je petnaestak zasebnih događanja, među kojima su i svečana otvaranja izložbi „Navik on živi“ (15 godine Zrinske garde Čaklovec), i izložbi Tomislava Marijana Bilosnića „Metamorfoze“ i „Maske i lica“. U sklopu program odigrana je i kazališna predstava Petra Dóczya „Mađar budan sanja“, te održana glazbena priredba Muzical – Zrinski 1566 u tvrđavi, koncert ansambla Musica Historica u Džamiji, koncert glazbene grupe Vivat Bacchus, kao i zasebni kulturni programi Hrvata iz Mađarske, grada Slatine i zbora iz Hreljina. U ovim značajnim manifestacijama nastupili su i Hrvatski vrtić, osnovna škola i gimnazija iz Budimpešte. Posebni dio programa bio je predstavljanje knjige Darka Varge u Vigadou „Hrana, kuhinja i blagovanje u doba Zrinskih“.

Hrvatskomu danu u Szigetvaru među mnoštvom nazočnih posjetitelja i uglednika nazočio je i predsjednik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti akademik Zvonko Kusić, pomoćnica ministra kulture dr. sc. Iva Hraste Sočo, dr. sc. Gordan Grlić Radman, izvanredni i opunomoćeni veleposlanik Republike Hrvatske u Mađarskoj, hrvatska konzulica u Pečuhu Vesna Haluga, predsjednik Hrvatske državne samouprave u Mađarskoj Ivan Gugan, gradonačelnik Szigetvara Peter Vass i predsjednik mađarskog povjerenstva za obilježavanje 450. obljetnice Sigetske bitke dr. Janos Hovari.

Lica i maske 1

Akademik Tonko Maroević: CRTOPLETI I SLIKOSLOVLJA TOMISLAVA MARIJANA BILOSNIĆA

U zadarskom kulturnom krugu sasvim iznimnom agilnošću izdvaja se Tomislav Marijan Bilosnić. Njegova radna plodnost i izdavačko-izlagačka javna nazočnost zadobija povremeno upravo frenetične razmjere: desetci i desetci knjiga i izložaba, stotine i tisuće članaka, pjesama, fotografija, pastela, feljtona, putopisa, ulja, pripovijedaka, monotipija, kritika, eseja, haiku, pa i poneka duža poema, poneki roman (za odrasle i za djecu)… Ima godina kada se Bilosnićeve raznovrsne manifestacije nižu jedna za drugom, međusobno sustižu i preskakuju, pokazujući gotovo suprotstavljene sklonosti i sasvim disparatne mogućnosti autorova izraza.

Premda on teško može odoljeti zovu aktualnosti i odazivlje se na mnoge prigode (ne samo što mu ih nudi Kairos nego i one što mu ih nameće Ares – da o Erosu zasad ne govorimo), netočno bi bilo kazati kako teži trendovskoj pomodnosti ili nekoj morfološkoj ažurnosti (stilsku uniformnost otprve i zauvijek izbjegava). Temelj njegova osjećanja i doživljanja jest izravnost, direktnost, opuštenost, predanost samim fenomenima, a iskustvo modernizma ga je naučilo relativnosti i razmrvljenosti vizura, disocijaciji i nekoherenciji mogućih polazišta. Tako on s jednakom prirodnošću pristupa i prvotno, nevino, naivno i eruditski, stilizirano, transponirano, služi se znanim i iskušanim tehnikama i oglašava nebrižljivo u odnosu na bilo kakva oblikovna načela. Drugačije kazano: umije se citatno, «metatekstualno», neomaniristički pozvati, primjerice, na Pollocka ili na Majakovskoga, ali se isto tako odlučuje reagirati ex abrupto, sirovo, grubo, kao da nikada nitko niije radio u toj disciplini, žanru ili tehnici. Naravno, danas in artibus više nitko ne ide «po stazi netlačeni», pa je i Tomislav Marijan Bilosnić kako mora svoje djelovanje postaviti u kontekst predaka i suputnika, kako svoje mjesto može naći jedino u znalačkom dijalogu tendencija i ekspresivnih potencijala.

Da barem donekle diferencira razne slojeve i svjetove, neko je vrijeme Bilosnić svoje slikarske radove potpisivao pseudonimom Sebastijan Bit. Međutim, i na području likovnosti bio je već dovoljno razgranat i polimorfan, a na spisateljskom polju ogledao se na parcelama najrazličitijih kultura, tako da nije čudno da je prostor konvergencije potražio u izazovu multimedijalnosti. Takvim nastojanjima možemo približiti i njegovo okušavanje u svojevrsnom ogranku vizualnog pjesništva, na stranicama «oslikovljene riječi», u stihovima praćenima oblicima i znakovima ikoničkog podrijetla, u kadrovima gdje se prepliću grafizmi i releji semantičkih denotacija (katkad i detonacija!).
Ciklus pjesama u slici okršten «Metamorfoze» nastajao je u odužem vremenskom razdoblju, a veliki broj invencija i realizacija potječe još od prije dva desetljeća. Daleki presedani nalaze se u kasnoantiknoj tradiciji «tehnopegnije» ili u baroknoj praksi «carmina figurata», a bliži mogući uzori u Apolinaireovim «kaligramima» ili u futurističkoj diverziji «parole in liberta» (oslobođenje riječi). Naravno, Bilosnićeve «preobrazbe» ne vode čistoći nekih od navedenih usmjerenja, a ponajmanje metodičnosti rješenja zasnovanih na korištenju isključivo tipografskoga repertoara. Dapače, ostentativnim ulaganjem osobnog rukopisa, inzistiranjem na individualnosti i neponovljivosti upisa, naš autor afirmira ekspresivnost postromantičarskog predznaka, a pluralizmom opcija i elekticizmom postupaka ulazi u okrilje postmodernističkoga senzibiliteta.
Nasuprot kaligrafiji istočnjačke (zenbudističke) provenijencije (tako popularnoj u razdoblju enformela), mimo estetizma kaligrama s početka dvadesetoga stoljeća (puristički i minimalistički sažetih) Tomislav Marijan Bilosnić smjelo i jetko znade zagaziti i u zabran «kakograma» (ružnih, rogobatnih, iskrivljenih ili perforsiran slovnih znakova). Grubost mu pritom služi kao protuteža tečnosti zapisa, kao novi izazov protiv ravnodušnosti ukusne skladbe, pitkosti konvencionalne recepcije. Njegov otpor, i napor, žudnja i glad, tjeskoba i strast, krik i bijes zajedno traže i nalaze registre bilježenja i pražnjenja akumuliranih psihičkih energija.

Doista, nije rijedak slučaj da je pjesnicima njihov medij bio preuzak i ograničavajući, pa su svoje emotivne ili imaginativne viškove prelijevali na područje likovnosti. Od Hugoa do Baudelairea, Michauxa i Lorke, preko naših Kaštelana i Ivaniševića, pa do suvremenika nam Parunove i Paljetka čitava je plejada majstora pera koji su se utjecali i kistu (ili makar tušu na vrhu istog pera). Tomislav Marijan Bilosnić to pak radi na specifičan način, i u rasponima što idu od pastelne nježnosti cvjetnih aranžmana pa do silovite nemimetičnosti drippinga, no punu mjeru svojega nespokoja nalazi u drastičnim kompozicionim preobrazbama riječi i obrisa, u drskim atrakcijama nejasnih mrlja i izričite plakatnosti. Njegove su «Metamorfoze» (dakle: «Preobraženja») svojevrstan oblik «čuđenja u svijetu», buđenja u kadru, žuđenja u Zadru.

Metamorfoze 4

Sanja Knežević: FILOZOFIJA MASKE

Co­gi­to, er­go sum. Da­hom je ostva­ren ži­vot. Po­sta­ti vi­še­sloj­na oso­bnost za­da­tak je umjet­ni­ka.

Napraviti svoj au­to­por­tret zna­či za­po­če­ti ski­da­ti ma­ske, sloj po sloj, i ra­zgo­li­ti­ti du­bi­nu se­be. Po­ka­za­ti je zbu­nje­no­me svi­je­tu u svoj svo­joj za­čud­no­sti.

To­mi­slav Ma­ri­jan Bi­los­nić izra­đu­ju­ći svo­je au­to­por­tre­te u te­hni­ci mo­no­ti­pi­ja, ui­sti­nu je po­tvrdio go­re na­ve­de­ne pre­mi­se. Pro­ma­tra­ju­ći po­sti­gnu­te izra­ze nje­go­vih “li­ko­va” uo­člji­vo je kre­ta­nje od arhe­tip­skih ma­ski ko­li­je­vke čo­vje­čan­stva do kru­tog mo­der­ni­zma su­vre­me­no­sti. Jas­ni su izra­zi sre­će, tu­ge, me­lan­ko­li­je, ci­ni­čno­sti, kao što su jas­ni sli­kar­ski utje­ca­ji sje­di­nje­ni u odre­đe­nom vre­men­skom ra­zdob­lju. Ta­ko je go­to­vo ne­mo­gu­će ne za­mije­ti­ti Bi­los­ni­ća – Pi­ca­ssa i Dje­voj­ke iz Avi­gno­na kao dio li­kov­nog i du­hov­nog izra­za TMB-a. Na taj je na­čin za­ni­mljiv i ko­lo­ri­zam Bi­los­ni­će­vih au­to­por­tre­ta – cr­ve­na je opet do­mi­nant­na. Ni­je li taj­na sa­mo u kr­vi ko­ja nas pod­sje­ća na vla­sti­tu ge­net­sku sli­ku. I sam je Pi­ca­sso u svo­joj ra­noj fa­zi por­tret oca na­sli­kao u cr­ve­nom akva­re­lu. No, ovim ri­je­či­ma ne na­vo­di­mo da je Bi­los­nić uzor svo­jim au­to­por­tre­ti­ma pro­na­la­zio u Pi­ca­ssu već tre­ba ista­knu­ti ka­ko je nji­ho­vo stva­ra­la­štvo plod mo­der­no­ga vre­me­na za­o­ku­plje­nog drev­nim vri­jed­no­sti­ma i kul­tu­ra­ma. Da­kle, ri­ječ je o svo­je­vrs­nom mi­sti­čnom pro­di­ra­nju u taj­nu vla­sti­to­ga du­ha i ot­kri­va­nja se­be.

Ne­jas­na mr­lja to­plih to­no­va ot­kri­va ne­jas­nost po­stu­pa­ka kao i svi­je­ta ko­ji je za­to­čen u ma­glu pre­dra­su­da. Iz ta­kve se mr­lje ra­đa ži­vot, na­sta­je ljud­sko ti­je­lo, isto kao što mr­lja tin­te oda­je skri­ve­nu po­ru­ku pi­sma. Mrlja je to tople, crvene afričke zemlje pomiješane s dahom stvaranja, mrlja prve kapi kiše na izobličenom crnom licu izmorenom suncem i molitvama. Afrički nokturno, ples maski uz vatru i prizivanje duhova,  ritam je kojim se izmjenjuju  boje vatre u stvarnoj igri Bilosnićevih monotipija.

Oni ko­ji se upu­ću­ju po­gle­da­ti TMB-o­ve por­tre­te na­da­ju se nje­go­vom sva­kod­nev­nom li­ku ko­jeg ne­pre­sta­no sus­re­ću po za­dar­skim uli­ca­ma, no, on im ve­li­ko­du­šno nu­di put u du­šu. Za­pra­vo, on nu­di ono što je naj­te­že pri­hva­tit – ra­zno­li­kost ka­ra­kte­ra.

Ta­ko nam mo­no­ti­pi­ja – por­tret ja­pan­sko­ga sa­mu­ra­ja otkriva Bilosnića makota; dru­ga je pak pre­po­znat­ljiv por­tret Ma­ja­kov­skog, a što li je drugo Bi­los­ni­će­va po­e­ma “Če­lo za me­ta­k” ne­go uspje­lo po­i­sto­vje­ći­va­nje s Vla­di­mi­rom Ma­ja­kov­skim.

Raz­li­ka izme­đu osmje­ha i su­ze, dok se u bo­ja­ma pre­lije­va­ju ra­spo­lo­že­nja po­sta­je ne­za­mjet­na. Ap­so­lut­na sre­ća kao i ap­so­lut­na tu­ga po­kre­ću stva­ra­la­štvo. Sto­ga da bi se pre­kri­le ta­kve raz­li­ke po­tre­bna je ma­ska, ili ka­ko bi ka­zao naš Ma­toš “fi­lo­zo­fi­ja ma­ske”, jer: “Tko ni­je ma u če­mu glu­mac? Tko mo­že odi­gar­ti ci­je­li svoj ži­vot, ci­je­lo­ga se­be bez ša­pta­ča? ” Mo­žda upra­vo onaj tko otvo­re­no pri­znaje ne­shvat­lji­vost ka­ra­kte­ra.

Svoj ka­ra­kter i lik To­mi­slav Ma­ri­jan Bi­los­nić, uz po­moć te­hnike izra­de mo­no­ti­pi­je, pri­ka­zu­je kao istin­sko sa­zdan od ma­te­ri­je pri­ro­de – ljud­sko se li­ce pre­tva­ra u list; krv mo­ra po­sta­je krv čo­vje­ka; pro­lje­će svo­jim bu­đe­njem iza­zi­va bu­đe­nje oka za svjet­lo­šću ko­ja skri­va ra­zi­gra­ni ko­lo­rit. I zato uvijek crvena – boja sunca, muškog božanskog Mediterana (Senghorova Afrika i Picassova Europa) i purpurnog jesenjeg zadarskog sutona.

U svo­jim au­to­por­tre­ti­ma TMB u jed­na­koj mje­ri do­no­si svo­ju sli­ku rat­ni­ka i po­e­te, mu­dra­ca i po­me­tov­skog in­tri­gan­ta, on je isto­do­bno gru­bi šar­la­tan i ma­li dje­čak ko­ji že­li po­le­tje­ti na kri­li­ma djet­li­ća.

Igra ma­ska­ma igra je ži­vo­ta. Glu­mi­ti, pre­tva­ra­ti svo­je ja­stvo u či­ta­vo čo­vje­čan­stvo, a opet bi­ti je­din­stven isto je kao i ži­vje­ti vi­še raz­li­či­tih ži­vo­ta s vi­še oso­ba, i u sve­mu to­me osta­ti do­slje­dan samome se­bi i svo­joj pr­vo­bit­no­sti. To je mno­go vi­še od mi­me­si­sa, opo­na­ša­nja pri­ro­de i sa­mo zato do­si­že vrhu­nac smi­sla umjet­no­sti.

Mo­no­ti­pi­je To­mi­sla­va Ma­ri­ja­na Bi­los­ni­ća    ot­kri­va­ju naj­taj­ni­je pre­dje­le ljud­sko­sti sa­mog au­to­ra.

01 tomislav marijan bilosnic 2