Opsesivno kompulzivni poremećaj: prvi simptomi i efikasne metode liječenja

the act of 1

pixabay.com

Opsesivno kompulzivni poremećaj karakteriziraju ponavljajuće i perzistentne misli i predodžbe (opsesije) koje osoba doživljava kao nametnute i neprimjerene i koje izazivaju intenzivan osjeća neugode i anksioznosti

the act of 1Kako bi smanjila anksioznost pobuđena opsesivnim mislima osoba izvodi prisilna i repetitivna ponašanja ili mentalne radnje koje još nazivamo kompulzijama. Najčešće se ova dva simptoma pojavljuju zajedno, a rjeđe se pojavljuje samo jedan od njih (npr. osoba ima samo opsesivne misli). Česte su i višestruke opsesije u kombinaciji s kompulzijama.

Opsesivne misli izazivaju strah i anksioznost jer se sadržaj istih najčešće odnosi na neku vrstu nesigurnosti za vlastiti život ili život ostalih i nemogućnosti kontrole nad nekim događajem (npr. bojazan da će se dogoditi požar ili strah da će se zaraziti smrtonosnom bolesti itd.). Potom se ti osjećaji pokušavaju umanjiti, neutralizirati ili izbjeći kompulzivnim radnjama koje subjektivno vraćaju osjećaj kontrole i smanjuju stres (npr. osoba repetitivno provjerava je li isključila štednjak ili učestalo i dugotrajno pere odjeću i ruke). Osoba se tada privremeno osjeća rasterećeno, međutim opsesivne misli se kroz određeno vrijeme vraćaju i pokreću novi ciklus.

Česte su opsesivne misli koje sadrže:

strah od nečistoće i zaraza
opsesije redom i simetrijom
opsesije o vlastitoj odgovornosti za nesreće i katastrofe (npr. automobilska nesreća) koje prate prisilne radnje sadržajno vezane uz iste misli (npr. kompulzivna provjeravanja i osiguravanja od moguće opasnosti).
Kompulzije mogu biti i manje sadržajno povezane s opsesivnim mislima pa se tako isti opsesivni strah od stradavanja bliske osobe u automobilu pokušava kontrolirati npr. brojanjem ili ponavljanjem riječi. Česte su i opsesije religioznog, agresivnog i seksualnog sadržaja koje su praćene mentalnim ritualima, kompulzivnim moljenjem, brojanjem, itd.

Osoba opsesivne misli doživljava izuzetno intruzivnima, ali ih prepoznaje kao svoje (a ne nametnute izvana) te ima veći ili manji uvid u pretjeranost i iracionalnost istih. U ovisnosti o jakosti simptoma, osobe koje imaju opsesivno kompulzivni poremećaj osjećaju značajnu emocionalnu neugodu te troše vrijeme (svakodnevnicu) na opsesivno kompulzivne obrasce uslijed čega dolazi do narušavanja ukupnog ili dijela funkcioniranje (obiteljskog, radnog, socijalnog, akademskog, interpersonalnog).

Prevalencija poremećaja u populaciji je između 0,5 i 2%. Od OKP-a pate djeca i odrasli te osobe oba spola podjednako.

Razlozi nastanka opsesivno kompulzivnog poremećaja

Još uvijek nisu poznati uzroci nastanka OKP-a. Ono što znamo jest da se oni mogu javiti nakon intenzivnih, dugotrajnih ili ponavljajućih stresnih situacija ili traumatskih događaja te da se sami simptomi pojačavaju u periodima povišenog stresa kao i kod mnogih drugih psiholoških poremećaja.

Međutim, isti događaji se ne smatraju uzrokom nastanka poremećaja. Također, najnovija istraživanja pronašla su neke zajedničke neurobiološke značajke osoba s OKP-om, ali još uvijek ne postoje jednoznačni nalazi o utjecaju istih na nastanak i razvoj OKP-a. Za sada, uzroke nastanka OKP-a istraživači povezuju s genetskim, neurobiološkim i imunološkim poremećajima funkcioniranja s jedne strane te poteškoćama kognitivnog i bihevioralnog funkcioniranja s druge strane. Na kraju, interakcija s okolinom te emocionalno funkcioniranje također su i dalje fokus istraživanja uzroka OKP-a.

Prvi simptomi OKP-a
Prvi simptomi OKP-a nisu značajno različiti od onih u kasnijim fazama poremećaja, razlikuju se individualno i u intenzitetu. Najčešće, osobe počinju doživljavati ponavljajuće misli i predodžbe nad kojima nemaju osjećaj kontrole, svjesni su ih je i ne želi ih jer im stvaraju neugodu i nerijetko su svjesni da su iste misli besmislene (što ne vrijedi za mlađu djecu). Uz misli javljaju se i osjećaji straha, anksioznosti, gađenja, sumnje i pojačane potrebe da kontroliraju stvari i situacije oko sebe te da ih rade s pojačanih osjećajem točnosti, urednosti, tj. „kako treba“.

Osobe mogu početi primjećivati da troše više nego uobičajeno vremena na takve misli i radnje i da su ih iste počele ometati u uobičajenim aktivnostima.

Osobe najčešće primjećuju ozbiljnost simptoma kada neugoda i stres uslijed istih prijeđu individualnu granicu podnošenja tegoba ili osobnog doživljaja normalnosti (povremeno svi imamo opsesije i kompulzije srednjeg intenziteta koje nemaju kliničku važnost, tj. ne smatraju se psihološkim poremećajem) ili kada primijete poteškoće u nekom vidu funkcioniranja (npr. pad u efikasnosti na poslu ili problemi u bračnom odnosu).

Što učiniti kod pojave prvih simptoma?

Kao i kod drugih poremećenih stanja našeg organizma, važno je na vrijeme (ili što ranije) napraviti prvi pregled sa specijalistima: psihijatrom i psihoterapeutom koji će procijeniti o čemu se radi, postaviti pravu dijagnozu, utvrditi „težinu“ poremećaja i predložiti plan tretmana. Važno je znati da se neki simptomi OKP-a mogu pojaviti i kod drugih psihičkih te neuroloških poremećaja, a sam OKP nerijetko dolazi u komorbiditetu tj. zajedno s drugim poremećajima. To može biti anksioznost, poremećaj hranjenja, disforični poremećaj, depresija, hipohondrijaza, panični poremećaj, pervazivni razvojni poremećaj, fobije, posttraumatski stresni poremećaj, tik, shizofrenija, somatoformni poremećaji, trichotilomanija, Touretteov sindrom.

Iako simptomi mogu biti situacijski i prolazni (npr. razvojno kod djece ili u situacijama povišenog stresa kod odraslih) samoinicijativno odgađanje stručne procjene u nadi da će simptomi sami prestati može značajno otežati budući stručni tretman.

Oblici OKP-a
Razvoj OKP-a u mnogočemu je individualan, međutim pronađeno je da kod mnogih osoba poremećaj započinje blažim simptomima u adolescenciji (ili ranije) koji ne izazivaju odmah veliku poteškoću i neugodu. Simptomi se s vremenom pojačavaju, izazivaju sve veću anksioznost i stres ( tzv. „začarani krug“: originalna anksioznost iz opsesija uzrokuje novu anksioznost- ciklus se ponavlja).

Poremećaj može napredovati do intenziteta koji uzrokuje značajne poteškoće u ukupnom funkcioniranju i narušava kvalitetu života. Također, kod nekih se pojavljuju u drugim periodima života, a već se prvi simptomi pojavljuju s velikom neugodom i utjecajem na funkcioniranje. Postoje i osobe koje pate od OKP-a srednjeg ili nižeg intenziteta simptoma s manjim posljedicama funkcioniranje. Intenzitet do kojeg će se poremećaj razviti ovisi o mnogim faktorima (npr. ima li osoba u svojoj ili obiteljskoj povijesti psihičke ili druge teže poremećaje, ima li socijalnu i interpersonalnu podršku, ima li profesionalnu podršku, itd.), a jedan od važnijih je pravovremeni ulazak u stručni tretman.

Oblici liječenja OPK-a
Najefektivniji tretman kombinira psihofarmakološki (tj. lijekove- najčešće antidepresive i anksiolitike) i psihoterapijski pristup liječenju. S obzirom na stručnu procjenu, ponekad nije potrebna kombinacija oba tretmana (npr. procijeni da aktualno osoba treba samo psihoterapijski tretman).

Psihoterapijski pristup koji se pokazao najefektivnijim u radu na simptomima OKP-a jest kognitivno-bihevioralna terapija i njezine suvremene varijante. Suština ovog pristupa jest da se radi na kognitivnom- misaonom aspektu tj. reorganiziraju se vjerovanja i „logika“ opsesivnih misli i bihevioralnom aspektu poremećaja tj. reakciji na strah: uvjetovana reakcija na strah tj. kompulzija se „rasparuje“ od izvora straha, postepeno osjećaj prisile za radnjom slabi, a stvara se nova, izabrana reakcija. Ovakav terapijski rad potiče razvoj samoefikasnosti: osoba jača osjećaj i vjeru u vlastitu moći i sposobnosti koji je motiviraju i omogućuju da se nosi sa svojim strahovima bez da ih izbjegava ili se podvrgava prisilnim „osiguravajućim“ ponašanjima.

Samostalno liječenje?
Najbolje je da se osoba koja sumnja da ima psihološke poteškoće poput opsesivno kompulzivnog poremećaj obrati stručnjacima iz područja mentalnog zdravlja (psihijatru, psihologu ili psihoterapeutu), a posebno ako uoči da se bez obzira na vlastite pokušaje oporavka simptomi i dalje pojavljuju.

Isključivo samostalni pokušaj da se osoba riješi simptoma se ne preporuča jer postoji značajan rizik da se protokom vremena u kojem se osoba iscrpljuje u vlastitim pokušajima ozdravljenja dodatno smanjuju psihofizički resursi potrebni za uspostavljanje ponovnog psihičkog balansa, da se simptomi pojačaju te se smanji motivacija za stručni tretman.

Također, u nemogućnosti odlaska psihijatru, psihologu ili psihoterapeutu odlazak liječniku obiteljske medicine važan je korak koji uglavnom svi možemo poduzeti. Također, ukoliko se radi o djeci, važno je potražiti pomoć školske stručne službe kako bi se učinili prvi koraci k oporavku i prevenirale druge moguće poteškoće vezane uz pojavu simptoma OKP-a (npr. poteškoće u interpersonalnim odnosima).

Ukoliko osoba nema mogućnost potražiti pomoć stručnjaka, savjetujem da se pokuša informirati putem knjiga pisanih za ljude s OKP-om, medija i Interneta i naučiti što više o poremećaju. ordinacija.vecernji.hr