Otvorenje izložbe je u četvrtak, 02. lipnja u 20 sati, u Salonu Galić, Marmontova 3, Split. Izložba ostaje otvorena do 14. lipnja 2016.

image003

DRVOLIKOSTI

Karin je nestašna alkemičarka. Ona je u stanju bez ikakvog problema obično drvo pretvoriti u najfinije zlato. No, njezino zlato, kako to već alkemičari običavaju istaknuti, nije zlato gomile. Potpuno je jasno da se ovdje ne radi o dobro nam poznatom skupocjenom metalu, već je riječ o tzv. duhovnom zlatu. Karin Grenc stvara samozatajno, ustrajno i marljivo. Svojim magičnim umijećem transformacije ona oživljuje mrtvu (s)tvar dajući joj jedan nov, potpuno drukčiji život, ukazujući tako još jednom na činjenicu kako se duh nalazi iznad svake materije.

U njezinom krhkom tijelu skrivena je golema volja i snaga. Alat u njezinim sitnim rukama postaje moćno sredstvo u borbi protiv tvrdoće i svojeglavosti drva. Ona ga želi omekšati, svladati njegov otpor i učiniti ga sebi nalik. Karin je veseli i zaigrani demijurg. Stvara svoj jedinstven i neponovljiv svijet. Ustanovila je stoga svoju vlastitu mjeru, svoju specifičnu stilizaciju i prepoznatljiv osobni kanon. Njezin atelijer je čudesni laboratorij, sakupljalište najraznovrsnijih, uglavnom zaboravljenih i odbačenih predmeta koji će poslužiti kao podesna građa za stvaranje jednog novog univerzuma. Ta neobična vrsta samilosti i poštovanja koju Karin gaji prema odbačenom, daje njezinim skulpturama dodatnu dimenziju i iznimnu toplinu. Nije li upravo kamen kojeg su odbacili graditelji postao kamen zaglavni? Na isti način i drvo što ga je more u snažnim naletima juga izbacilo na žalo, postaje drvo života. U prirodi zapravo nema otpada. Otpad je isključivo posljedica čovjekovog suvišnog i protuprirodnog djelovanja. U umjetničkoj radionici otpad također ne postoji. Sve može biti iskorišteno, svemu može biti udahnut novi život, sve može biti iznova vraćeno u vječnom kruženju. Materija je, kako nas uči fizika, neuništiva. Svijet nije ništa drugo do li vječito kretanje, jedna čudesna mistična reciklaža. Neprestani odlazak i povratak ishodištu.

Karin duboko u sebi nosi svoj urođeni instinkt za jednostavnost. Ona ne komplicira, niti ne kiti. Najkraćim mogućim putem i minimalnim intervencijama dolazi do zacrtanog cilja. Njezini likovi već su skriveni negdje tu u drvu. Samo ih treba prepoznati, učiniti ih vidljivima, osloboditi ih svake suvišnosti. Godovi, čvorovi i rascjepi postaju emocije, pretvaraju se u jasno artikulirane misli. Karin jako dobro razumije esenciju drva i sve ono po čemu drvo jest to što jest. Ona ga ne guši, ne negira ga, već naprotiv, čuva i afirmira njegovu istinsku narav. Također je svjesna činjenice da ima jednog vrlo moćnog pomagača koji joj već napola pripremi svaki rad. Taj pomagač je – vrijeme. Tragovi različitih atmosferskih utjecaja što ih vrijeme ostavlja na drvu ili metalu, ne mogu se naknadno imitirati. Pukotine, patina ili hrđa su zanimljiva izražajna sredstva koja Karin tako radosno prisvaja kao svojevrsni half-readymade. Estetika je to jakih suprotnosti, ujedno i njezin duševni autoportret. Grubim materijalima i zanatskim postupcima postiže iznimnu tankoćutnost i finu psihološku karakterizaciju likova. Ponegdje će se pojaviti i suptilni tragovi boje, uglavnom nebeskog ili morskog plavetnila, dajući tako skulpturama jedan nježni kontrast i nagovještaj atmosferičnosti. Karin vješto hoda po rubu pazeći da ne sklizne u prostore banalnost ili sladunjavosti. Način na koji obrađuje i slaže svoje drvene elemente uvijek je duboko promišljen, dobro komponiran, kiparski zreo i potpuno autentičan.

Karin je kao Geppetto, njezini drveni likovi nam jasno govore. Samo treba nasloniti svoje uho na drvo i nešto ćemo čuti. Čut ćemo kako unutra kuca srce.

Hrvoje Marko Peruzović