Lidija Šeler: Petrichor – miris zemlje poslije kiše

RAGA 22 pozivnica

RAGA 22 pozivnica

Petrichor / Miris zemlje nakon kiše

Slikarstvo Lidije Šeler u ovom trenutku ima jedinstvenu poziciju na hrvatskoj umjetničkoj sceni. Ono već godinama postoji i kontinuirano se razvija izvan svih trendova, kustoskih koncepcija i umjetničkih grupacija, daleko od buke mainstream tendencija. Pa iako među našim slikarima različitih generacija postoji uvjerljiva i prepoznatljiva linija tradicije gestualne i lirske apstrakcije – kao i različitih inačica apstraktnog i postapstraktnog ekspresionizma – svijet slika Lidije Šeler egzistira na savršeno balansiranoj ravnoteži mnogih pikturalnih utjecaja, kao i sinteze njezinih životnih iskustava.

Lidija Šeler pojavila se u hrvatskom slikarstvu početkom devedesetih godina među mladom generacijom slikara, uspostavivši od početka drugačiji slikarski izričaj i senzibilitet; nakon što je Nova slika već počela silaziti s povijesne pozornice, a postmoderni je načini reciklaže i citatnosti nisu zanimali. Ona se nije imala potrebe stilski vraćati u prošlost, jer je vrlo intuitivno prepoznavala sadašnje vrijeme, uz težnju za sintezom nekih drugih emotivnih, duhovnih i kulturoloških iskustava. Jednako tako, ova slikarica nikada nije posezala za uzorima i metijerskom ostavštinom svojih velikih prethodnika i profesora sa zagrebačke Likovne akademije, poput Ive Šebalja, Nives Kavurić Kurtović, Miroslava Šuteja ili umjetnice Marcele Munger, iako ju je s njima spajao sličan rafinirani senzibilitet za crtež, grafizam, slojeve teksture i dinamički pokrenutu površinu slike ili slikocrteža.

Bilo bi previše jednostavno objasniti njezino slikarstvo kao duboko osobno transformirano nasljeđe apstraktnog ekspresionizma, enformela, siromašnog i gestualnog slikarstva, iako svi ti elementi u pojedinim ciklusima ili djelima postoje. Lidiju Šeler zanima procesualnost u slikanju i sam čin slikanja kao takav – što ju s jedne strane u ishodištima vezuje uz mentalni sklop Jacksona Pollocka – ali ju jednako tako zanima duhovna strana apstraktne slike, gdje je slikanje jedan oblik meditacije, što ju vezuje uz senzibilitet i umjetnički credo Marka Tobeyja, koji je također prihvatio koncept Fluxusa i ideje beskonačnosti slikane matrice, tzv. otvorenog djela koje u našoj mentalnoj slici nema granica.

Nakon svih do sada viđenih Lidijinih slika i slikocrteža iz različitih ciklusa, čini mi se kako i Lidija teži tzv. multidimenzionalnoj slici, koja u sebi nosi različita materijalna i metijerska iskustva, ali i iskustva transformirana iz prirode. Naime, njezino slikarstvo nije mimetično i ono ne oponaša prirodu na narativan način, ali Priroda kao takva, sa svim spektrom prirodnih i meteoroloških fenomena, kao i godišnjih doba postoji u njezinim slikama na emotivnom i energetskom nivou, koji su promatraču približeni odabirom određenog kolorita. Uvijek u nekim fragmentima teksture slike osjećamo i prepoznajemo intimnu naraciju umjetnice, utisnutu u sliku u dovoljnoj mjeri da u promatraču probudi empatijsko-emotivnu reakciju razumijevanja i prepoznavanja. Ti mali fragmenti pojavnog svijeta, koji su povremeno nužni da bi se vezali uz priču slike ili atmosferu, ukazuju kod Lidije Šeler na snažnu prisutnost svijeta osobnih simbola, podsvjesnog, ali i znanja o postojanju riznice kolektivnog nesvjesnog.

Lidijina sklonost putovanjima i upoznavanju drugih kultura produžetak je potrebe za percipiranjem višedimenzionalne stvarnosti, ali i jake sinestezijske kvalitete koja se osjeća u njezinom slikarstvu. Težnja reduciranju geste i boje u slikama nije ju odvela prema postkonceptualnim praksama, već ju je logično vodila prema tradiciji kaligrafije.1 U ciklusu slikokolaža iz 2013. godine, možemo pratiti kako se umjetničino iskustvo o savršeno oblikovanom japanskom zen vrtu – koji je uvijek u stalnoj prijetnji od kiše, poplava, potresa, jakog vjetra ili tsunamija – transcendira u njezine crteže: oni postaju gotovo seizmički taktilni prema omjerima energije vjetra, kiše, zemlje i vode oko nas.

To je iznimno važan detalj za razumijevanje novog ciklusa slika, koji se u potpunosti referira na različite fenomene iz prirode. Novo slikarsko putovanje Lidije Šeler započelo je ovoga puta posjetom Muzeju Branly u Parizu, gdje je intenzivnije proučavala kulture dalekih Amerika, Azije, Afrike i Oceanije, čija su antropološka i duhovna ishodišta i danas vezana uz ideju šamanizma.

U šamanizmu naime postoje tri svijeta. Srednji je onaj koji živimo, donji svijet je dom tzv. zemaljskim anđelima, odnosno, duhovima životinja, biljaka i anorganskom svijetu poput kamenja, planina, minerala i kristala, vatri i vodi, energetski je neutralan i nema nikakve veze s našom zapadnjačkom idejom pakla. Gornji svijet je svijet iznad oblaka koji je dom arkanđela i anđela, bogova i božica, uzašlih duhovnih majstora. Međutim, uz procvat New Age- a u zapadnoj kulturi previše smo usmjereni na taj gornji svijet, što je dovelo do neravnoteže u našem energetskom tijelu.2 Povezivanje s donjim svijetom omogućava nam podršku, ostvarivanje ideja i želja te lakši život, a veza s gornjim svijetom daje nam neograničenu mudrost i vodstvo. Oba svijeta važna su za naše zdravlje i blagostanje, a mi smo tu da među njima uspostavimo ravnotežu.

To je upravo ono čime se u novom ciklusu slika mističnog naziva „Petrichor“3 bavi Lidija Šeler. Njezin slikarski senzibilitet u potpunosti se povezao s navedenim kompleksnim antropokulturološkim nasljeđem, ostavši, međutim, iznimno visoko po pitanju kvalitete i invencije apstraktne matrice slike. Čini se da je u novim slikama Lidija postigla savršenu razinu sinestezije između ideje / koncepta, geste, boje, ali i samog zvuka šamanskih bubnjeva ili ljetne oluje koji „izlaze“ iz njezinih slika. Naravno da je takvo slikarstvo jedino moguće na velikim formatima, diptisima i triptisima, jer sam čin slikanja u sebi nosi terapeutsko, ritualno i meditativno iskustvo, koje Lidiju čak povezuje s umjetnicima Fluxusa.4

I dalje u njezinom slikarstvu nema vulgarne deskriptivnosti, već je taloženje sjećanja, emocija, iskustava i trenutačnog raspoloženja podignuto na jedan viši nivo koji se u slikama očituje kroz energiju i gestu te frekvencije boja. Sažimanje doživljajnih slika preneseno je na platna u neobičnoj ravnoteži između kontemplativnih segmenata njezinog slikarskog svijeta i snažne, temperamentne tektonike geste. Pa iako se bavi balansiranjem finih energija zemaljskih i duhovnih razina, jinom i jangom, ili prema zapadnom simplificiranju, ravnotežom ženskih i muških energija postojanja – koje se na likovnoj razini često manifestiraju postojanjem Zlatnog reza u njezinim djelima – Lidijino slikarstvo nikada nije pripadalo tzv. ženskom slikarstvu. Ono se opire svim jednoznačnim definicijama, i time bismo Lidijinom djelu oduzeli važnu dimenziju umjetničke kompleksnosti.

Njezina je umjetnička kozmogonija možda najbliža pojmu ‘divlje nježnosti’, za one koji to mogu razumijeti. Ali, nećemo otkriti koja je životinja Lidijin duhovni čuvar i vodič na ovom novom putu. Važnije je da preko njezinih slika pročistimo i izliječimo vlastiti emotivni i energetski nemir i neravnotežu, zadobiven u mnogim nepotrebnim bitkama današnjeg apokaliptičnog svijeta.

Iva Körbler

 

Bilješke

1 Boravak na slikarskoj radionici u Japanu 2013. godine omogućio joj je idealni sinkronicitet između njezinog umjetničkog zrenja i doživljaja kulture koja joj je intuitivno bila vrlo bliska. Iskustvo doživljaja prirode Japana, pogleda na planinu Fidji, njihovog likovnog razmišljanja i apstrahiranja svijeta na tek nekoliko bitnih stvari iznimno je obogatilo njezino slikarstvo: specifična ugođenost prirodnih elemenata Japana stvorili su poseban naboj u njezinom tadašnjem ciklusu slikokolaža i crteža na drvenim kutijama.

2Pojašnjenje o detaljima svjetova u šamanizmu preuzeto je iz teksta „Šamanizam – ravnoteža između neba i zemlje“, Urške Korun i Zorana Zavora, Sensa, 23.09.2013.; Naime, ako se u meditaciji povezujemo samo s “gore”, “gore” ćemo i ostati. To dovodi do neprizemeljenosti, nepovezanosti s tijelom, osjećaja da nas se “ne doživljava”, nedostatka snage za provedbu ideja koje dobivamo u meditaciji, života “u oblacima”. Jednako tako, svatko od nas ima svoju životinju moći, svojeg čuvara, koja nam pomaže da bolje živimo na zemlji, i da se bolje povežemo s energijama Majke Zemlje.

3 Termin ‘petrichor’ skovala su dvojica australskih znanstvenika 1964. godine, za vrijeme proučavanja kiše i vlažnog vremena, otkrivši kako radi složenih kemijskih reakcija između vode i zemlje, zemlja ima poseban miris nakon što na nju nakon dužih perioda suše padne kiša. Neke biljke imaju ulja čije molekule mirisa nakon što padne kiša otpuštaju u zrak, a u tlu žive neke bakterije koje nakon što padne kiša također otpuštaju u zrak aromatične komponente te kemijske reakcije. Ta kombinacija mirisa jest petrichor.

4 Lidija se sve više približava Fluxus pojmu intermedijalnosti, koji znači „slobodno korištenje svih umjetničkih disciplina u oblikovanju jedne određene umjetničke ideje“ (Dick Higgins). „Fluxus traži pomirenje vječitog antagonizma između umjetnosti i života. Fluxus nikada ne pliva s maticom i čuva se od bilo kakve grupne homogenosti. U izvornoj praksi Fluxusa mogu se pronaći elementi happeninga, situacionističke prakse, konceptualne umjetnosti pa čak i oblika postmodernih tendencija, dok je sam pokret oplođen zen budizmom, Yi Jingom, dijelovima dadaističke tradicije, narodnom kulturom … Istina je da je kreativni libertizam Fluxusa u pravilu potencijalna opasnost za cjelokupni sistem ustaljenih vrijednosti, ali mu organizirana i programatska revolucionarnost jednostavno nije trebala.“ (Želimir Koščević, „Fluxus: rujan 1962.-studeni 1999.“, katalog izložbe „Fluxus – donacija Francesca Conza“, MSU, Zagreb, 1999.)