Povratak redovne izložbene djelatnosti HULU-a u Podrume Dioklecijanove palače započinje s provokativnom izložbom ”…koLAŽiii….” jednog od najangažiranijih hrvatskih performera, legendarnog pulskog umjetnika Pina Ivančića ( i.j. Pino )

pino ivančić performans ANTI F H A foto D. Štifanić

Otvorenje izložbe je u utorak 3. svibnja u 20h u istočnom krilu Dioklecijanovih podruma, a izložba ostaje otvorena do 13.svibnja 2016.

Hm, inače.. što?

Negdje na granici dviju opstojnosti, dok vrijeme još nije grizlo, nego hranilo….

Iza mene tragovi nogu ispisivali su priču po rahloj crvenoj zemlji u nedogled, a ispred…. e, da… Ispred mene, nekako tužno, a opet gordo i nedodirljivo; iznad svega; prostirala se glava velika k’o planina. Da, glava! Činilo se – ljudska ili divovska…. Tražio sam način da je zaobiđem, ali nije bilo šanse – prostirala se na sve strane. Da pređem preko glave činilo se jednako neostvarivim, jer je vrh nosa bio debelo u zelenim oblacima. Što sad?

Nisam se ni pomakao, ali kao da je neki nevidljivi scenograf promijenio kulise i to samo tako, u tren oka.. Moja zbunjenost i začuđenost tom pojavom bila je kratka vijeka, jer je prostor u kojem sam se našao neprekidno fascinirao sva moja osjetila. Beskrajni hodnici na sve strane… Lagana svjetlost nepravilno se privijala po glatkim, mokrim zidovima, a moje noge do gležnja u crvenoj izmaglici. Kako sam se našao ovdje?

Čim sam to pomislio, dogodilo se isto. Prostor oko mene se ponovno promijenio. Ovaj puta promjena nije bila tako drastična. Sve je bilo tu – i svjetlost i mokri zidovi i crvena maglica, ali nalazio sam se dublje u tom prostoru. Bio sam u jednom od hodnika. Činilo se da moja pitanja otvaraju vrata ovog svijeta i bacaju me sve dublje u njega. Kako li ću onda izaći?

PUF! Odjednom nije bilo ničega. Na sve strane samo bijela svjetlost. Sjeo sam na oblak i uronio u konfuziju vlastitih misli. Ovo je svijet čija pravila ne poznajem. Ovdje vladaju neki drugi zakoni.. Ako si postavim samo još jedno pitanje… Ne! Moram razmišljati u izjavnim rečenicama, inače…. Hm, inače što?

Životne (ne)prilike

Mjesto gdje jesam nalazi se u centru svijeta, u polaznoj točci iz koje se širi univerzum – u središtu svega i ničega… Ovdje je sve počelo, prva bića, prve ideje koje su im kapale u glavu kao kapi vode iz pokvarene slavine, prve emocije i prva rođenja. Ovo mjesto je maternica svega što postoji, ali osušena, neplodna – zaboravljena.. Nekadašnja esencija svega, danas samo prazna ljuštura. Izuzetak koji potvrđuje pravilo čuči u srcu ostataka i piše ove redove. Mogao sam odavno napustiti ovaj zaboravljeni izvor kao što su ga napustili mnogi (svi) prije mene, ali nešto me drži. Prošla je četvrt vremena otkako sam ovdje. Navikao sam na ispucane žile, nekad pune vode života, a danas i sutra i zauvijek pune sjećanja. Ako i ja odem, nestat će sjećanja, nestat će odgovori na sve upitnike svemira – nestat će smisao. Mogao bih započeti novi život, utopit se u masi i pustiti vrijeme da uništi ono što je započelo, ali… ne znam; ako odem dijelit ću sretno neznanje sa ostalim “ovcama” na beskrajnim kaotičnim pašnjacima… Živjeti ili sanjati, moja je dilema. Ako odem te će se dvije riječi spojiti u jednu i … Jednog sparnog poslijepodneva, jednog od onih naizgled beznačajnih dana, dogodilo se neizbježno – ogromni biljojed nehajno je nagazio na mali napušteni mravinjak, ili barem naizgled napušten…

Ono što jesmo, su, na kraju krajeva, naše životne ( prilike ) ili ( neprilike ).

Ivan Kraljević

i.j.PINO KoLAŽiii

BIO & bio
i.j.Pino / Josip Pino Ivančić

performer, likovni umjetnik, glazbenik. Alternativnoj kulturnoj sceni poznat je već od početka sedamdesetih godina kada ulazi u konceptualni krug i performans vode.

U to vrijeme s prijateljima stvara ‘mental spirit music’, a u pod utjecajem Beuysa otvara procese za stvaranje tzv. ‘socijalne skulpture’ čime već tada pripada nevelikoj skupini konceptualnih umjetnika koji su angažirano propitivali socijalističke vrijednosne sustave, ponajprije smisao rada i poziciju radnika. i.j.PINOva pozicija izvan centra te njegovo iskustvo radnika u brodogradilištu Uljanik osiguralo mu je ‘pravo’ na dodatno radikaliziranje u prostoru umjetnosti. Tijekom osamdesetih svoje umjetničke interese ostvaruje u prostoru spajanja medija glazbe,performansa i likovne umjetnosti (alterrock gupa ‘GustapH y njegovi dobry duhovy’, a od devedesetih javnost ga pozna kao jednog od najprovokativnijih hrvatskih performera (‘Theater like a Life/Life like a Theater ili Život je feferon…’), ali i kao alternativnog novomedijskog eksperimentatora (telefonski koncet Netz/Mreža, za Radio ORF).