Knjigozori Miljenka Stojića: Walter 7,65 mm

Akademija Art

U prelijepoj Maceljskoj šumi u poraću je ubijeno oko 13.000 Hrvata. Slučajno? Ma daj! Nažalost, to je samo jedna od postaja hrvatskog križnog puta. Fotomonografija pred nama već na prvoj stranici donosi te postaje u sjevernoj Hrvatskoj, a bilo ih je čitavom Hrvatskom, BiH, te ostatkom negdašnje Jugoslavije. Naredbodavac je jasan: Josip Broz Tito. Da je zločinac, ne govori to samo ova fotomonografija, nego i svjetska historiografija koja ga stavlja na 10. mjesto najvećih ubojica 20. st.

macelj 1945O zločinu u maceljskoj šumi do sada je najpodrobnije progovorio Fran Živičnjak u svojoj knjizi U vječni spomen. Trebao je i sam tada zaglaviti, ali ga je spasio poznanik Mladen Šafranko, Oznin pouzdanik tih dana. Dotični je o svemu i sam posvjedočio za spomenuto djelo. Nažalost danas ni jedan nije više živ. Živičnjak je nastradao u dvojbenim okolnostima nedugo nakon pojavljivanja knjige, a Šafranko je također ubrzo umro.

Damir Borovčak, Macelj 1945., Udruga Macelj 1945., Zagreb – Đurmanec, 2015.

Dolazimo sada ovdje do pitanja koje se neizravno provlači kroz čitavo djelo pred nama. Lustracija! Što trebamo i što možemo učiniti da se ovi događaji ne samo istraže, nego i da danas više ne utječu na mlađe naraštaje?

Idemo sada još malo o samim događajima. Među ubijenima je i 21 svećenik, redovnik i bogoslov. Potječu iz 2 provincije i 4 nad/biskupije. Znamo za njihova imena zahvaljujući tadašnjem gvardijanu u Krapini fra Ostijanu Ostrognaju koji se nije bojao zapisati ih u ta vremena kad se glava gubila u trenu. Ubijeni su zajedno s osamdesetak hrvatskih časnika. Početkom Domovinskog rata saznalo se točno gdje. Država ih je tada otkopala, ali nestručno. Kosti su im pomiješane, ne samo iz te jame nego i iz drugih jama, sveukupno 1.163 žrtve. Dugo su godina stajale na tavanu bolnice na Šalati, odbačene kao i predmeti koji su nađeni uz njih. Pokopane su tek 2005. zahvaljujući naporima Crkve predvođene fra Dragom Brglezom. Dotični se pobrinuo da se u D. Maclju izgradi i crkva Muke Isusove kao svetište za te naše mučenike.

Ipak, nisu svi u društvu zakazali. Tu je Udruga Macelj 1945. Njezin dugogodišnji pročelnik Stjepan Brajdić znao je o čemu se radi. Kao mladi domobranski časnik prošao je Križni put i iznio živu glavu iz Maclja i njegovih drugih postaja. Sa suradnicima, među kojima je i urednik ove fotomonografije Damir Borovčak, nastojao je da istina iziđe na vidjelo i da se maceljskim događajima dadne dolično mjesto u hrvatskom društvu. On je umro, ali drugi nastavljaju njegovim putom. Trse se biti odgovorni u odgovorna vremena.

Unatoč spomenutome društvo je ostalo prilično gluho. Nikada nije podignuta optužnica barem protiv nepoznatog počinitelja, iako se moralo po slovu zakona, da bi na taj način počelo sustavno istraživanje ovih događaja. Isto tako političari su se rijetko pojavljivali na obilježavanjima maceljske tragedije i sličnih obljetnica. Fran Živičnjak je izravno optužio Stjepana Hršaka da je pobio 21 svećenika, redovnika i bogoslova, pištoljem marke Walter 7,65 mm i da taj pištolj čuva u vili na Tuškancu koju je dobio za te »zasluge«. Dotični je kasnije zanijekao da je u Maclju likvidirao 25 svećenika i bogoslova, a javnost se zapitala tko su ta četvorica koje on sam nadodaje. Kad su ga hrvatske vlasti ipak pokušale ispitati, u pomoć mu je pritekao tadašnji predsjednik Stjepan Mesić. Hršak je umro u Zagrebu 26. siječnja 2013. kao ugledan i zaslužan drug. A pomrli su i ostali koji su bili živi dok je počinjalo iskapanje posmrtnih ostataka u Maclju i još dugo nakon toga.

U fotomonografiji se zaključuje: »Do danas nitko u Hrvatskoj nije osuđen ni za jedan zločin iz vremena Drugog svjetskog rata i poraća, pa tako ni u Hrvatskom zagorju, koje je nažalost najveće stratište svećenstva u Republici Hrvatskoj, kao posljedica sotonskog boljševizma i suludog komunizma. Cijeli pravosudni i vladajući sustav organizirano je štitio partizanske ratne zločince i poslijeratne udbaške zločince, tako je i danas.« (str. 256.) Potpuno jasno. Samo, ne bismo mi smjeli dići ruke od svega.

Jedan od događaja u obilježavanju maceljske tragedije jest i križni put u korizmi nazvan Stopama pobijenih. Svake je godine masovniji jer se razvija svijest i saznanje o ovim strašnim događajima. On je zapravo sukus i vodilja svih naših napora. Uistinu trebamo ići stopama pobijenih, ali ne da bismo se osvetili, nego da bismo saznali istinu o našim pobijenima i nastavili je cijeniti kroz sljedeće naraštaje. Na taj način maknut ćemo s našega čela pištolj marke Walter 7,65 mm koji je i dalje u njega uperen nepočinjanjem lustracije. Ne mogu biti zaslužni i ugledni oni koji su činili zločine ili ih podržavaju, to samo mogu biti nevine žrtve.

S nestrpljenjem očekujem sljedeću fotomonografiju. Ova nam kaže gdje smo trenutno, a ta sljedeća bi nam trebala reći da su otkopane sve jame u Maclju i da su žrtve dostojno zbrinute. Tko je jedanput bio na Ilovcu, predjelu maceljske šume, ne može a da ne nastavi to zahtijevati. Pokušajte si dočarati. Prelijepi proplanak. Na njemu jama do jame. Gledaš put kojim su ih tu dovodili. I čuješ jauke i pucnje. Kao na Golgoti. Kako to zaboraviti?

Miljenko Stojić

Leave a Reply

Your email address will not be published.

Next Post

Papa Franjo: Ljubi bližnjega po primjeru dobrog Samarijanca

Nemoj klasificirati druge kako bi vidio tko ti je bližnji, a tko ne. Možeš postati bližnji svakoj potrebitoj osobi koju susretneš, ako u srcu imaš smilovanja – to je središnja teza Papina […]
OSSRO