Na samostalnoj i vrlo posjećenoj izložbi Intimni univerzum  slikar Držen Trogrlić uvjerljivo se predstavio Zagrepčanima u Modernoj galeriji u Zagrebu sa skoro 200 likovnih djela koji su nastajali tijekom zadnjih 15 godina kao svojom sažetijom retrospektivom

Dražen Trgrlić 2015 foto Goran VranićNa vješto postavljenoj izložbi po prostranim dvoranama Moderne galerije umjetnik Trogrlić ponosno se predstavio hrvatskoj naciji i Zagrepčanima pokazavši svoj slikarski i kiparski izričaj zaista kao hrvatski vrstan umjetnik postmodernist vezan za pojedine teme i materijale koje naveliko propituje i u kojima se raspoznajnim izražajnim umjećem znalački autentično izražava

foto galerijafoto Goran Vranić

Izložbu su tijekom jednog mjeseca koliko je bila otvorena za javnost razgledali mnogobrojni radoznali posjetitelji, otvorena je 15. ožujka, a održavala se do 17. travnja 2016., kad je na otvorenju o izložbi i o stvaralašvu ovog umjetnika uz muzejsku savjetnicu Đurđu Petravić govorio i akademik Tonk Maroević. Oboje ovih izvrsnih povjesničara umjetnosti znalački su uvjerljivo prikazali izložbu baš kao i pojedina djela pa i čitav njezin sadržaj koju su prihvatljivo interpretirali jezikom struke s primjetnom osjetilnosti približili je publici. Fotografije svih izložbenih djela postavljenih na izložbi Intimni univerzum kao i fotografije s otvorenja izložbe snimio je ugledni hrvatski umjetnički fotograf Goran Vranić

Muzejski savjetnica Đurđa Petravić zapaženo je govorila kao kustosica i priređivačica izložbe, pritom je istaknula kako se aktualnom monografskom izložbom predstavlja recentni segment zrelog umjetničkog opusa Dražena Trogrlića, nastao u rasponu od 2000. do 2015, s naglaskom na sintezi umjetnikova kretanja likovnim medijima slikarstva, kiparstva, crteža i kolaža. U procesu dugogodišnjeg umjetničkog stvaranja, tragajući za cjelovitom slikom svijeta, Dražen Trogrlić približio je idejno i formalno naoko divergentne likovne medije i tehnike, tako da njihovo prožimanje čini cjelovit likovni svijet u kojem se umjetnikov dijalog s umjetnosti uvijek iznova odvija prema unutarnjem osobnom iskustvu i ritmu ovodobne zbilje. Prenošenje umjetničke ideje iz jednoga likovnog medija u drugi načelo je u nastajanju umjetničkih formi po kojemu se taj svestrani ovodobni umjetnik ističe. Visoke stvaralačke domete umjetnikova sustavno artikulirana umjetničkog univerzuma u ovoj aktualnoj pokazljivosti sagledavamo kroz bogatstvo tematskih opcija i inovativnih oblikovnih rješenja koja ne odbacuju tradicijske zahtjeve za jedinstvenosti umjetničkog djela, emotivnim i ekspresivnim sadržajem i kompleksnošću. Stoga kao vrstan umjetnik i istraživač Dražen je Trogrlić svoje likovne ideje provukao kroz različite medije i materijale, nastavlja tijekom prvoga desetljeća 21. stoljeća pratiti misao i duh materijala, primjerice stakla, primjerena njegovoj osobnoj intenciji i likovnom oblikovanju. Staklo kao transparentni medij ujedno je i duhovna supstancija djela. Smisao staklene plohe Trogrlić proširuje u odnosu na staklo sagledano kao ovodobni hladni materijal u kojem

Dražen Trogrlić 1

Akademik Tonko Maroević također govorći na otvorenju iznio je uvjerljivo svoja zapažanja koje je oznanio u monografskom katlaogu, ustvrdiviši kako je odavno vido i svojim tekstom popratio jednu od ranih samostalnih izložbi DraženaTrogrlića, o kojoj je istaknuo „Trogrlićeva čistoća i jezgrovitost, izloženost i iskrenost zaslužuju nedvojbeno povjerenje.“ Međutim nakon gotovo tri desetljeća potom smatra da se nije prevario i da je umjetnikov razvojni put nadalje tekao u znaku krajnje jednostavnosti i prvotnosti, opuštenosti i lakoće, odnosno da je njegov odnos prema stvaranju održao nužnu neposrednost i iznimnu primjerenost s obzirom na sredstva i materijale kojima se služio i koje koristi. Trogrlićeva razgranata djelatnost na nekoliko razboja: crtež i grafika, slikarstvo i kiparstvo, uz niz raznovrsnih zadataka primijenjenog karaktera, postala je u međurazdoblju predmetom brojnih interpretacija, ali sve su one ustrajale na naglašavanju minimalističkih premisa i izravnog egzistencijskog svjedočenja, na poentiranju materičke usmjerenosti i vjernosti načelima maksimalne redukcije. Jednodušnost kritičkog suda odgovara homogenosti i koherenciji autorova pristupa, tako da u nemaloj amplitudi stvaralačkih faza i tehničkih postupaka uvijek imamo basso continuo pročišćenosti i jasnoće, improvizacije i slobode.

/ 8 /

Tonko Maroević POSNI VRT, PRISNA ŠUMA

Zapravo je pravo pitanje kako ostati unutar zadanih pretpostavki neposrednog i gotovo nagonskog pristupa a ne upasti u monotoniju i stereotipiju, kako sačuvati „nevinost“ lakokrile imaginacije u uvjetima metodičnog rada i nemale, čak serijske produkcije. Jer doista je paradoksalno s kolikom učestalošću Trogrlić „napada“ papir i platno, kamen i željezo, a kako u svim reakcijama uspijeva zadržati povlasticu čuđenja i postići učinak začudnosti. Makar sam jednu od prvih samostalnih izložbi Dražena Trogrlića popratio u predgovoru (1988.) zapisavši: „Trogrlićeva čistoća i jezgrovitost, izloženost i iskrenost zaslužuju nedvojbeno povjerenje.“ Gotovo tri desetljeća potom smatram da se nisam prevario i da je umjetnikov razvojni put i dalje tekao u znaku krajnje jednostavnosti i prvotnosti, opuštenosti i lakoće, odnosno da je njegov odnos prema stvaranju održao nužnu neposrednost i iznimnu primjerenost s obzirom na sredstva i materijale kojima se koristio i koristi.

Mogući odgovor došao mi je u jednom kasnijem osvrtanju na njegovo djelo, kad sam uvidio da se on u svakom izazovu nove motivike ili nove discipline osjeća kao na početku, tako da sam mogao zaključiti: „Dražen Trogrlić je umjetnik koji voli početke.“ Stanovitu plodnu dvojnost možda bismo mogli uspostaviti između jednokratnosti pojedinačnih radova i kompleksnosti ostvarene cjeline (dosadašnjeg) opusa. U svakom kadru, u svakom obliku Trogrlić nastoji što više ostati na danim i zadanim elementima, odnosno što manje intervenirati nepripadnim i neprikladnim sastojcima. Površine njegovih papira, ekrani njegovih slika (pa i volumeni njegovih kamenih blokova) zahtijevaju i dopuštaju tek po nekoliko poteza ili par osnovnih zahvata. Usporedimo li tretirane četvorine s idejom vrta ustvrdit ćemo da je na njima povučeno samo niz orijentira koje možemo shvatiti kao lijehe ili živice, obrube ili granice. Trogrlićevi bi kadrovi, dakle bili svjesno oskudni i uskratom obilježeni vrtovi (recimo „japanskih“ sklonosti za škrte naglaske izdvojenih znakova), svakako inokosni i posni. Ta se tendencija može izvesti i iz oksimoronskoga naslova poput Ljepote pustoši, odnosno naziv ciklusa Magični vrt možemo protegnuti u smjeru kompenzativnog obogaćenja činjenične ogoljelosti nadnaravnim konotacijama. S druge strane, cjelina Trogrlićevih crteža i slika pokazuje neospornu organičnost, da ne kažemo bujnost. Na razne su načine njegovi radovi aktivirani i artikulirani, ali nikad vođeni suhim racionalizmom ili strogim konstruktivnim načelima. Bilo da je riječ o životu crte, bilo da se radi o razvijanju mrlje, bilo da je u pitanju zračenje boje, poredak elemenata uvijek je intuitivan i daleko od mehaničkog zbroja ili umnoška. Služeći se nedogmatski čak ravno povučenim linijama i ortogonalno zatvorenim plohama, a kadkad i sasvim geometrijski definiranim oblicima, ovaj se autor programatski ne prepušta učinku egzaktno zaokruženih struktura, nego redovito računa i na ulogu kaptiranog slučaja i na vrijednost nepredvidive iznimke, odnosno na komponentu nekontrolirane osobne izražajnosti. U (metaforički kazano) šumi njegovih simbola nemimoilazan je udio ostavljanja intimnog traga, udio prisnosti.

Dražen Trogrlić 7

Početci Trogrlićeva djelovanja vezani su za klasu Raoula Goldonija iz 1983. godine na ALU

Na početcima Trogrlićeva djelovanja uočit ćemo kontekst i koordinate unutar kojih se on počeo razvijati, diplomirao je 1983. godine u klasi Raoula Goldonija, koji mu je pružio temeljne poticaje za elementarni i plastički verificirani, materički usmjereni i duboko autonomni likovni izraz. Međutim, naš slikar je još je tijekom studija započeo izlagati, pa se 1981. javio i na 13. Salonu mladih, na kojemu je premijerno predstavljen fenomen tzv. Nove slike, naše domaće inačice manifestativnoga „povratka slikarstvu“, odgovarajuće reakcije na program transavangarde kao prekida s idejom linearnog progresa morfoloških tendencija i nadilaženja konceptualnog ikonoklazma. Iako Trogrlićeve slike nisu bile tom zgodom uključene u reprezentativni korpus novonastaloga pokreta, niti odlučno etiketirane i klasificirane kao „novoslikovne“, mladi je slikar neosporno osjetio i duh trenutka i uvećanu mogućnost uvećanih sloboda unutar zadanih metjerskih okvira. U sačuvanim ranim slikama vidimo kako se rado poslužio intenzivnijom i zvučnijom paletom, kako se uspješno predavao dekorativnim i narativnim izazovima, kako je imaginativno reagirao na potrebu reafirmacije ikoničkih svojstava i semantičkih izazova. Ali znatno više od „trendovskih“ pretjeranosti i postmodernističkog prozelitizma, Trogrlić je „povratak slikarstvu“ doživio kao kariku kojom se može uspostaviti linija kontinuiteta i kao opravdanje nastavljanja likovne prakse koja je dovela do purističkih i esencijalističkih rješenja.

Trogrlićevi najraniji radovi bili su doista figurativni, čak sa sugestijama ljudskih i životinjskih grupa i njihovih prostornih odnosa. Put svođenja i sažimanja išao je preko asocijativnih uobličenja, znakovnih skraćenja na krilate i lisnate forme, na natuknice poput rogova i udova, grančica i očiju. Površina kadra pritom je postajala sve jednostavnija, sve ujednačenija, sa širokim parcelama ili čitavim pozadinama jednobojnih i često neutralno tretiranih dijelova, kako bi na njima kontrastno odskočili temperamentno i vrtložno pokrenuti gestualni otisci. S druge strane javljale su se dinamične nakupine slojevitih tokova žarkoga i gustoga pigmenta, ekstatične mrlje i praskavi, prskavi nanosi žitke boje, tvoreći amorfne (po tomu i enformelne) tragove neravnodušnih reakcija, nedvojbeno emotivne participacije. U prvoj se Trogrlićevoj fazi još nije moglo govoriti o posnosti, a svakako određenije o traženju prisnosti. Kao putokazi prema definitivnijem izrazu javili su se primjeri nekolicine velikana modernog slikarstva i kiparstva. Od Miroa se mogla prihvatiti rasuta kompoziciona rešetka sa zvjezdastim i spiralnim jezgrama. Od Kleea se dala primijeniti magična sintaksa aluzivnih znakova. Od Arpa je vrjedilo nastavljati putem biomorfnih ploština i tvrdorubih obrisa. Od Brancusija je trebalo naslijediti ovalne, ovoidne i masivne volumene čvrstih težišta. A svi oni zajedno, i svaki ponaosob mogli su ponuditi lekciju povratka u djetinjstvo, okretanja primarnoj, infantilnoj imaginaciji i prihvaćanja načela ludičke kombinatorike. Trogrlićeva iskonskost i zaigranost, proizlaze iz temeljnih modernističkih pretpostavki, kako navedenih presedana tako i ishodišnoga principa: „Manje je više“. Ojačan vjerom u tradiciju moderne, slikar se nije dao zavesti himerama postmodernizma, nego se radije ulančao u niz umjetnika koji su svoj izraz formirali u osluškivanju prirodnih tokova, u traganju za naravi samoga medija, a obdaren izrazitom lirskom sklonošću nekim je naslovima trasirao etape približavanja inspirativnim uporištima. Primjerice, gustim seizmogramom virovitih linija imenovao je U šuštanju vrta (1990) i Vrtni zapis, a ranjiva središnja bjelina obrubljena tamnim kvadratičnim okvirom zadobila je naziv: Lucija je morala pobjeći u šumu (1994).

Koliko god rani Trogrlićev opus bio mnogostran i raznolik, nikad umjetnika nije napustila želja i potreba da se izrazi što jezgrovitije i lapidarnije. Put sazrijevanja, dakle, bio je put dokidanja svega suvišnoga, svega bez čega se može, svega što nije neophodno za izravni učinak. Koji put je dojam cjeline zavisio samo od sretnog jukstaponiranja dvaju tonova, katkad je naglasak nekog linearnog spleta bio dostatan za munjevitu percepciju i recepciju, a zna se dogoditi da odgovarajuće pozicionirana mrlja zrači tolikom energijom da opravda inače muklu cjelinu. Sretnom kombinatorikom crtačko-gestualnih silnica i kromatsko-svjetlosnih polja Trogrlić je i krajnjom škrtošću sredstava umio postići uvjerljive rezultate. Možda smo najbliže odgonetci slikareva postupka ako pomislimo na neizostavnu binarnost, nužnu dvostrukost, naglašenu polarizaciju, pa i stanovitu imanentnu konfliktnost upotrebljenih elemenata. Naime, unutar jednoga te istog kadra obično imamo istodobno i žarke i zagasite partije ili: i ravne i krivudave linije ili: i reske i mrljaste bridove ili: i homogene parcele i miješane tonove ili: i askezu poteza i euforiju nanosa ili: i „ispražnjene“ pojaseve i mimetičke aluzije ili: i kušnju reljefnosti i stegu plošnosti itd. Jednom riječju, svako je djelo ishod uspostavljanja dinamične ravnoteže, koja je međutim i trajno otvorena, labilna, neizvjesna, upitna. S pravom bi trebalo govoriti o procesualnosti i performativnosti većine slikarevih solucija. Trogrlićevo zrelo razdoblje ostvarilo se kroz nekoliko faza, nekoliko ciklusa, u razvijanju i variranju nekoliko profiliranih, problemskih izazova. Stilskim ćemo ih kategorijama definirati u rasponima od nadrealističkog automatskog pisanja-slikanja do ležerno pripitomljenog i nježnošću prepariranog enformela. Apogej zrenja koincidirao je sa slikarevim okušavanjima i provjerama u mediju skulpture (koncem osamdesetih godina prošloga stoljeća) čime je ne samo osvojio još jednu dimenziju izraza (doslovno, treću, a potencijalno i znatno uvećanu slobodu), nego je i samo slikarstvo rasteretio od napasti hipertrofirane materičnosti.

U dva desetljeća djelovanja Trogrlić je konstituirao prepoznatljivu osobnu dionicu, pa je 2003. dočekao i prvu priliku da sam sagleda saldo učinjenoga i da javnosti predstavi svoj kreativni profil. Tiskanje monografije zaokružilo je etape traženja i iskazalo plodove stečene osobne inačice eminentno lirskoga predznaka i opuštene likovne kontemplacije viđenoga kao zastupnika nevidljivoga. Monografiju je znalački priredila, selektivno profilirala i aksiološki orijentirala Mladenka Šolman. Naslovivši uvodni tekst posvećen slikarsko-crtačkom dijelu opusa „Dinamika imaginacije/Tragovi egzistencije“ ukazala je također na bitnu dihotomiju između projektivne maštovitosti i nužde iskustvenog svjedočenja, odnosno na svojevrsnu konfrontaciju estetske motiviranosti i etičke zaokupljenosti. Sintagma „tragovi egzistencije“ posebno je prikladna da označi životno utemeljenje stvaralaštva, povezanost gotovo nagonskih otisaka i osobne osjetljivosti. Autorica monografije mogla je zaključiti da je Trogrlić stvorio „intimni univerzum uzdignut do apsolutizirajućeg određenja, učinivši ga mjestom dodira s beskrajem svijeta.“ Na razini izraza posebno je apostrofirala „spontano kretanje“ i „transparentnu dinamiku duktusa“, a i monokromatske je površine shvaćala kao „metafore beskraja“. Njezinu je interpretaciju možda najprimjerenije nadopunio Zdenko Rus, prepoznavajući u gibljivosti i izmicanju slikarevih površina „dimenziju koja vodi dalje“, komponentu koja začinje sasvim novi stupanj istinitosti. Štoviše, svoj sud o posebnosti razmatranih radova isti je kritičar poentirao tvrdnjom o „slikama obdarenima neiscrpnošću.“

Izlazak monografije zbio se na sredini dosadašnjega Trogrlićeva stvaralačkog puta, u kojoj su bili predstavljeni radovi od 1983.-2002., a od njezina pisanja proteklo je novih petnaestak godina. Što je dovoljno za pokušaj ozbiljne dopune i dodatne prezentacije i interpretacije. Kako autor nije u dobi što bi zahtijevala potpun retrospektivan osvrt, nego tek evidentiranje i usustavljenje novijega razdoblja, ovom problemskom izložbom nastojimo okupiti i protumačiti njegove slikarske, crtačke i kiparske stečevine (pretežno) iz novoga tisućljeća, odnosno iz razdoblja nakon monografije. Ali kao uvod morat će nam poslužiti ciklusi slika nastalih baš na razmeđu naznačenih razdoblja.

Dražen Trogrlić 16

Ciklus Dnevni zapisi

Ciklus naslovljen Dnevni zapisi (1999.) doveo je do krajnosti nemimetičke i antireprezentativne tendencije, a u paradoksalnoj sprezi (uglavnom) ortogonalnih parcelacija površina, „začinjenih“ pak gotovo grčevitom gestualnošću. Slika Svjetlost u praskozorje, primjerice, ima središnju četvrtastu plohu obojanu ujednačenim narančastožutim nanosima, obrubljenu smeđkastim okvirom, koji pak počiva na okersivkastoj podlozi. Kompozicija kao da načelno slijedi model Albersovih uslojenih četverokuta, ali umjesto Amerikančeve didaktične tvrdorubnosti tendira blagim preljevima iz sloja u sloj, blagim preklapanjima kromatskih planova. S obzirom na dominantu velike središnje pravokutne plohe, možda bismo sliku mogli proglasiti i dvostruko uokvirenim narančastožutim monokromom, a kako je kompoziciono sasvim smirena i lišena ne samo znakovlja nego i izrazitije teksture smijemo je shvatiti i kao djelo najbliže idealu tabulae rasae. Slika Kamen u ravnici svakako je korak dalje u dinamiziranju plohe i uvećavanju raspona palete. Opet imamo središnju pravokutnu četvorinu jarko crvene boje, nanesenu na blijedosmeđkastu podlogu, ali preko nje, s gornje lijeve strane, prostire se crvenkastonarančasti kvadrat, a do njega, uz lijevi rub kadra, vertikalno se uzdiže svijetloljubičasta ploha. Četiri različito obojene četvrtaste površine (uglavnom ravnomjerno tankih, plitkih i ujednačenih nanosa) stoje u međusobnoj jukstapoziciji i u stišanom dijalogu jasno omeđenih polja, dok nekoliko linearnih grebotina u tkivu i nekoliko poteza kistom mimo zadanih obrisa unose dodatni nemir i „iskliznuće“ iz programatskog lakog skladanja. Slika Rastavljanje pak nudi paradoksalnu spregu centrične i izrazito simetrične kompozicije, popraćene konvulzivnim duktusom kista i žarom najintenzivnijih crvenila i žutila. Ipak središnje pravokutno položeno polje (nekoć sivkaste pozadine) podijeljeno je u dvije ujednačene polovice koje kao da se prepiru svojim zamršenim spletovima linearnih tragova. Nepoznato drvo još je žešće i dramatičnije. Položena središnja pačetvorina neutralno je crna i stoga je izrazito pogodna kao pozadina na kojoj se ističu upadi agresivne crvene boje, koja pritom ( i u pratnji drugih gestualnih otisaka) prelazi preko svih rubova i aktivira površinu do kolorističkog vriska. U drugom je smjeru, drugačijoj intonativnoj sferi, okrenuta Dječja uspavanka, slika također s prevlašću središnjega položenog pravokutnika, naznačenoga na svijetloplavoj pozadini (što prelazi u plavetno bljedilo). Ali, u dosluhu s naslovom, kromatska je ljestvica prigušena i vrlo postupna, te s lijeva na desno pretapa plavkasto u ljubičasto da bi potom zasjala u mekom žutilu. Konačno, Anđeo iz šume daleko je najsređenija i najsmirenija kompozicija. Ima samo tri polja, tri kromatske cjeline: plavu, modru i ružičastu, a svaka je boja nanesena neutralnim potezima i zatvorena unutar svoje kvadratne parcele. Odvaganim odnosima tonova i oplošja slikaru je uspjelo ostvariti uvjerljivu cjelinu. Radove iz ove faze povjesničarka umjetnosti Mladenka Šolman spretno je okarakterizirala u znaku „ritma sažimanja i širenja“. Doista, organičko shvaćanje oblika slikara Trogrlića kao da je vođeno izmjenom sistole i dijastole, udisaja i izdisaja, arze i teze.

Dražen Trogrlić 17

Ciklus Dijagrami straha

Ciklus Dijagrami straha posebno je radikalan u dokidanju kompozicionih direktrisa i znakovnih orijentira, najbliži stanju enformelnoga „otvorenog djela“ ili tipu organičke apstrakcije. Riječ je o površinama slojevitih nanosa žitkog pigmenta, po kojima se zatim razvija gotovo kaotičan ples linearnih ureza, pravih brazgotina u tkivu što ih ostavlja neki tvrdi predmet (ne kist, eventualno njegovo držalo). Izborom dominantnog kolorita, bljedunjave mješavine sivkastih, ružičastih i ljubičastih tonova, kao da je sugerirana narav nježne epiderme, ranjive površine po kojoj ostaju tragovi neke silovite i panične reakcije. Slika Crveni plač (2001.) amblematski predstavlja navedeni ciklus. Dvije temeljne boje, prljavoplava i bolesnoružičasta kao da se bore oko središta, prodiru jedna u drugu, ali se ne pretapaju. Nanesene su debelim kistovima i vidljive u širokim brazdama, kroz koje se proziru donji slojevi, razina same podloge. Slika nazvana Ubijeni i pod zemljom već naslovom upućuje na potrebu čitanja u nekoliko planova. Mliječno bijela temeljna boja, s blagoljubičastim preljevima na lijevoj strani, poslužit će kao veo koji prekriva prethodne nakupine pigmenta, a do kojih se mentalno (a i vizualno) prodire samo preko ureza, usjeka načinjenih oštrim vrškom u tkivu najgornjega sloja. Uvučeni u strah i ludost homogeni je kadar prekriven svijetloljubičastom koprenom „epiderme“, također raskidane žestokim brazdama, brazgotinama, tragovima drastičnog interveniranja katarktičke naravi. Ipak vrhunac disperzivnih silnica naći ćemo u djelu okrštenom Sad topovska mećava vije. Euforija gestualne kakografije, konfuzija linearnih tokova i učvorenih mrlja možda je najprimjereniji korelativ izražavanja izričito negativnog „sadržaja“, da ne kažemo bataljističkog nadahnuća. Doista, najdosljednijim apliciranjem poetike enformela, u ciklusu Dijagrami straha Trogrlić je došao do svojevrsnog ruba specifične mračne ekspresivnosti. Kao odah i kompenzaciju, gotovo paralelno s tim ciklusom slikar radi i seriju akvarela nazvanu Početci stvaranja. To je bijeg iz tragičnih zemnih koordinata, obilježenih strahom i stradanjem, u beskonačne nadzemne ili podmorske prostore, u plavetnila i azur astralnih, celestijalnih sfera. Naslovi poput Snovi svud, Proljetna zvijezda ili Iznenadni prasak, Hej, laku noć, odnosno Srce mi živi od spokoja, već sami govore o pozitivnoj, afirmativnoj orijentaciji u odnosu na svemirska počela i životodajne uvjete. Kongenijalnu interpretaciju te Trogrlićeve stvaralačke epizode ponudila nam je Mladenka Šolman, pa ne možemo odoljeti a da je ne prenesemo: „Navedeni ciklus akvarela transparentnom lakoćom i vodeno-zračnom naravi posjeduje neku neobuzdanu dinamiku samorealizacije. To su formacije bez težine što žive u mekoj i promjenjivoj boji/supstanciji osjećajnosti. One posjeduju idealitet apstraktnih oblika ostvarenih destrukcijom ‘kože svijeta’ i simultanom konstrukcijom energetskih ekvivalenata, fluidnih, eteričnih svojstava. Zrak/atmosfera kao ničeanska supstancija slobode i radosti obgrljuje beskrajan univerzum signala, tragova, konstelacija u kojima je sve otvoreno nastajanju, mogućnosti, budućnosti. Trogrlićevi akvareli svojim klicajima i tišinama ocrtavaju osobnu kozmogoniju koja se prepliće s elementarnim i dubinskim silama bića i prirode.“ Ipak kad smo već kod vedrih tonova i himničnosti stvaranja kao slobode igre i kombinatorike, vraćamo se i davnim formulacijama Hrvoja Pejakovića, koji ustanovljuje kako kod Trogrlića „nema oštrih granica ni bolnih prijelaza, nema tabua ni nemogućnosti. Nema (ili bar u svijetu slike nema) nepovratnih gubitaka.“ A to tvrdi kao svjedok, „gledatelj koji Trogrlićevoj umjetnosti dopusti da mu prenese ponešto od iskonske životne radosti u kojoj je utemeljena.“

Dražen Trogrlić 6

Izražavanje i razdavanje na niz disciplina i tehnika

Trogrlićev razvoj i njegovo razdavanje na niz disciplina i tehnika uvijek su imali zajednički nazivnik čistosti i posnosti, kontrakcije i redukcije, ali možda bismo im mogli pridodati i opsjednutost poimanjem prostora. Nezavisno od izražavanja u dvodimenzijskim ili trodimenzijskim oblicima, pa i činjenice izmicanja deskriptivnim i mimetičkim odrednicama, njegovi crtački, slikarski pa i kiparski radovi uvijek se referiraju na okolinu ili pak sugeriraju prostorne odnose. S obzirom na slikarstvo moderne koje od Kandinskoga i Mondriana nadalje insistira na autonomiji površine, na plošnosti, gotovo bih kazao: plohovitosti kao specifikumu i distinktivnoj crti toga medija, shvaćanje prostora u slici postalo je inverzno u odnosu na (renesansnu, baroknu, akademsku) tradiciju. To je primjerno eksplicirao 1968. Clement Greenberg: „Slika danas pripada istom tipu prostora kao i naša tijela: ona više nije sredstvo zamišljanja nekog prostornog ekvivalenta. Slikarski je prostor izgubio svoju ‘nutrinu’ i postao u potpunosti ‘vanjština’“. Mislim da se Trogrlić intuitivno približio takvoj koncepciji prostora, doživljaju površine kadra kao mjesta konkretnih relacija. Kroz nekoliko ciklusa slika i crteža, početkom novoga milenija raznim je naslovima iskazao kako insistira na spacijalnim atributima i koordinatama. Ciklus ulja na platnu iz 2003. nazvao je Traseri prostora, ciklus crteža olovkama u boji iz iste godine naslovljen je Skriveni prostori, a ciklus tuševa na papiru iz 2007-8. okršten je Prekinuti prostori. Dakle, čitavo petogodišnje razdoblje obilježeno je terminologijom koja upućuje na autonomno, neiluzionističko poimanje površine kao nosioca nezemaljske, apstraktne ili idealne topografije, odnosno neke primijenjene topologije s onu stranu geometrije i egzaktnosti.

Ciklus slika Traseri prostora

Ciklus slika Traseri prostora najizričitije predstavlja kadrove s upisanim dominantnim linijama, smjernicama i kromatski određenim površinama, područjima posebne obrade. Sve slike toga ciklusa karakterizira suzdržana gama miješanih i prigušenih boja, pretežno plavkastih, ružičastih i ljubičastih, bez uporabe žute ili zelene uopće i bez otvorenih crvenila ili modrila. Osim toga spominjane linearne smjernice dane su gestualno određenim, odlučnim, čvrstim potezima crnila ili sasvim tamnih nanosa s otiskom putanje kista dok su obojena polja izvedena blagim i mekim preljevima. Slika Prostor koji ne poznajem ima nešto tvrđu i gotovo ortogonalnu strukturu temeljnih „trasera“, dok Razdvajanje, primjerice, polarizira dvije ljubičastosmeđe pačetvorine, među koje je postavljena razdjelna linija.

Ciklus crteža Skriveni prostori

Ciklus crteža Skriveni prostori, naizgled je strogo geometriziran, iako je pretežno izveden paralelno nanizanim okomitim potezima olovke u boji, s time da su istobojni tokovi grupirani u šire ili uže cjeline. Ali prividno jasni poredak često je nagrizen različitim diverzijama: neujednačenom ravninom slojeva, pomakom u fazi, ispuštanjem poneke kompozicijske „karike“ ili interveniranjem dijagonalnih silnica. Kako bilo, tu dionicu opusa možemo smatrati i najbližom nekom scijentističkom uzoru ili strukturskim okušavanjima, makar naslovi i dalje upućuju na metafizičke protege: Neke boje svemira, Noć velikog svjetla, Nepoznato i Uzdizanje iznad svakidašnjega. Crteži iz ciklusa Prekinuti prostori ustraju na jakim kontrastima crnine i bjeline, kao punine i praznine, blizine i daljine. Izvedeni metalnim perom i tušem sačuvali su osobni duktus, discipliniran usitnjenim potezima što tvore male četvrtaste parcele različitog intenziteta gustine (zavisno od tonskog stupnjevanja, odnosno „očica“ mreže šatiranja). Dinamičan odnos „Skrivenih“ i „Prekinutih prostora“ još jednom ukazuje baš na začudne raspone autorove inače evidentne svedenosti i usmjerenosti na osnovne poticaje.

Dražen Trogrlić 13

Mediteranski zapisi

Vođen željom i potrebom za pročišćenjem i lapidarnošću izraza Trogrlić iako je rođenjem i odgojem kontinentalac koji je morao doći i do Mediterana. Morski krajolik s pučinom na obzorju ili elementarni binom valova i oblaka obgrljenih još kumulativnim plavetnilom svakako su mogli djelovati stimulativno na slikarevu percepciju. Mediteranski zapisi (2010.), naravno, ne opisuju konkretan krajolik, nisu slikani po prirodi, ali gledajući ih ne možemo poreći da su nadahnuti iskustvom promatranja otoka i obala, da su potaknuti širokim prostiranjem mora i neusporedivom vodoravnošću horizonta. Valjda je neslučajna i prevlast plavih i modrih tragova i podloga, premda ćemo zamijetiti – naglašeniju no obično – i prisutnost zvučne i otvorene game. Doista, u vedroj i provjetrenoj zračnosti sredozemnoga krajolika i boje dobivaju na intenzitetu, sunce pobuđuje i budi, sebi bliska, jarka crvenila i žutila, a čitava kromatska ljestvica također se oslobađa robovanja tonskim preljevima i koketnim mješavinama. Suočen sa zornošću svjetlosnih učinaka i slikar je reagirao što neposrednije, skicozno i improvizirano, dijelom na papirima, dijelom na platnima, kako bi što primjerenije fiksirao stečene dojmove. Sličnom su motivacijom, pa i motivikom, vođeni pasteli iz ciklusa Obiteljska priča, horizonti (2009). Ali izazovu Mediterana Trogrlić se najprimjerenije odužio u ansamblu staklenih tonda, u prostornoj instalaciji zvanoj Zviježđa Mediterana. Predstavljajući njegovu izložbu tog ciklusa mogao sam zapisati: „Kako li se tek odan svjetlosnim emanacijama i sam pretvorio definitivno u „hvatača svjetla“ kad je otkrio i počeo koristiti staklo kao gradivo i tvar svojih objekata! Jer staklo poziva i priziva svjetlo, nudi mu svoju srž da ga prožme, a svoju epidermu da ga odbljesne… Zračnost svjetlosti i prozirnost staklosti kao da se nalaze s onu stranu zemnih ograničenja i sile teže, nužno upućuju na kozmičke, astralne protege i transcendentalna, spiritualna značenja… U jednoj je fazi svojega kiparskog rada odlučio interpolirati staklene pločice u metalne, čelične konstrukcije, poigrati se s odrazima poliranih površina i sugestijama prodora kroz proziruće slojeve. Dakle, relativizirati dojam oplošja i mase, kombinirati aspekte nutarnjega i vanjskoga prostora… Sasvim drugačiji je slučaj s novim ciklusom Zviježđa Mediterana, u kojemu je jedino ograničenje zadato ujednačenom veličinom kadra (tondo promjera 23, odnosno 33, dubine 5 cm), a staklena masa živi sve moguće intenzitete kromatskih gustina i kontrasta, preljeva i mijena. U jezgri svake od tih kružnih nakupina nižu se i prepliću diafani talozi, kroz koje svjetlost isijava i žari, prodirući glasnije na mjestima gdje boje ‘pauziraju’, a pogotovo krijeseći po rubovima, kruneći plohu poput aureole… ‘Zviježđa Mediterana’ također su svojevrsna simulacija univerzuma. U prostornoj instalaciji s poda žmirka pedesetak plamenih žarišta. Zvjezdani svod se inverzno ogleda na zemnoj površini, koja pulsira i vibrira poput morske. Sredozemnost osvijetljenih diskova očituje se u dominantama plavetnila ili lazurnih zelenih tonova bliskih sjaju morskog elementa. Ali ni ljubičasti, rumeni ili žutosmeđi izljevi nisu daleki sredozemnom iskustvu kaptiranja svjetlosti u različitim uvjetima… U lijevanom, obojenom staklu našle su primjeren odjek čiste apstraktne mrlje i linije, a kad ih je oblilo svjetlo dobile su fluidan i eteričan pokret. Pohvala emanirajuće tvari pretvara se i u apologiju naslućenog mikrokozmosa, jer staklo najlakše prevodi izrazita fizička svojstva u gotovo metafizičke vrijednosti. Draženu Trogrliću oduvijek je bilo stalo izvući iz gradiva najspecifičnija svojstva. Posluživši se ovaj put gipkim i prozirnim staklom, te britkim i prodornim svjetlom, shvatio je kako će s njima doprijeti najbliže neuhvatljivoj zbilji primordijalnih bljeskova i ritmova.“

Ciklus Predavanja o dimovima

Kreativno znatiželjan, a metjerski potkovan, Trogrlić je maštu i vještinu okušao i na nizu grafičkih listova i mapa. Najčešće ih je izvodio u svojim početcima, pretežno osamdesetih godina prošloga stoljeća, a dokazivao se u tehnikama linoreza, cinkopisa i offseta. U novije se vrijeme, na tom planu, odazvao jedino potaknut kongenijalnom pjesničkom prozom Nikole Šopa, ciklusom Predavanja o dimovima. Razlog izbora našao sam u tome što je slikar bio privučen pjesnikovim „purizmom i snagom apstrahiranja ili simboličkog uzdizanja predmetnosti, svojevrsnog svođenja svega postojećega na jedinstveno načelo. Nećemo kazati oblik, jer dim živi i djeluje upravo u svojoj neuhvatljivosti, nezatvorivosti, izmicanju svakom čvrstom obrisu.“ Tom se zgodom Trogrlić poslužio tehnikom drvoreza, ali je svoje intervencije reducirao na minimum, pustivši široke kvadratične plohe suptilnih i nježnih (gotovo hlapljivih) tonaliteta da se međusobno nižu i slažu u raznim kombinacijama i varijacijama. Sve su plohe strogo četvrtaste i uokvirene ravnim bridovima, obrubljene također ortogonalno s gornje i s donje strane, a uz margine teče tiskani tekst. Krajnja škrtost sredstava, potpuni izostanak (grafičkih) znakova sublimirani su i kompenzirani apartnom kromatskom ljestvicom. S ponešto slobode, usporedili bismo – na duhovnoj razini – Trogrlićeve pretežno trobojne jukstaponirane ploče s Rothkovim troslojnim kolorističkim suzvučjima, samo što – paradoksalno – u slučaju Predavanja o dimovima parcele se nižu horizontalno (a ne vertikalno). Iskustvo s tim ostvarenjem navelo je slikara da se osmjeli i na čistu kolažnu varijantu, na ogoljelo nizanje pravokutnih i kvadratičnih isječenih obojenih listića (iz preparirana bloka za školsku upotrebu). Stavljajući jedno do drugoga u isti vodoravni niz komade raznih intenziteta i sjaja, valne dužine ili plošne širine, postiže učinke neortodoksnoga sklada ili pak izazivajućega nesklada, u svakom slučaju rezultate prema kojima ne ostajemo baš sasvim ravnodušni. Iskušavajući granice senzibiliteta i mogućnosti gotovo neutralnog, „nultog stupnja“ izraza (analogno teorijskom zazivu dokidanja osobnog biljega, „smrti autora“) Trogrlić je geometrizmom i purizmom došao do samoga ruba objektivizacije, gotovo do prelaska u nesubjektivno (s tenzijama k nadosobnosti). Ne znači da je prestrašen rubom reterirao, ali nekoliko recentnih ciklusa još jednom potvrđuje neposustalu potrebu izrazito osobnog uloga, takoreći rukopisne verifikacije i izazova pripitomljenog slučaja. Dva ciklusa tuševa u boji smatrat ćemo da zasad amblematski zaokružuju stvaralačku putanju, a svojom se otvorenošću i ležernošću ne udaljuje od premisa što su slikara sve dosad vodile.

Dražen Trogrlić 2

Ciklus Magični vrt

Ciklus Magični vrt (2011.) autentični je oscilogram živih reakcija, raznoliko bojenih crtica i otisaka što se nižu u raznim smjerovima. Ostavljajući bjelinu podloge kao nevinu pozadinu, šarene i/ili zvučne brazde nude ritmiziranu partituru optičkog hedonizma. Kad se u jednom od takvih listova uz pokrenute crtice nađu i centrične mrlje nakapane boje uspostavit će se složenija kompozicija, koja kao da nas izravno vodi u ciklus Šumski puti (2012). Naime, u tom potonjem zbiru koloriranih crteža provedena je sustavna razmjena linearnih tokova i oblih, elipsastih površina, natopljenih ujednačenim nanosom pigmenta. Ti zaobljeni elementi i elipse dinamično se diferenciraju formatima i bojama, a postupno im kao pozadina dolaze i enformelno razuđene površine, čime cjelina postaje čisto slikarski razvedena,
pokrenuta u igri planova i slojeva.

S obzirom na organičnost Trogrlićevih ishodišta i liričnost emocionalnih polazišta, smatrat ćemo znakovitim da razgovor o njegovu djelu privremeno zaključujemo s prelaskom iz motiva vrta u motiv šume, nalazeći u tomu parabolu od užih i specijalističkih apscisa dobre i dolične obrade površina do širokih i univerzalnijih ordinata predavanja moćnim tokovima stvaranja – sa svim opasnostima i neizvjesnostima, gubljenjima i pogibeljima daljnjega strastvenog traženja. Opširan tekst o izložbi Intimni univerzum slikara Držena Trogrlića zapisao je u monografskom katalogu akademik Tonko Maroević.

Đurđa Petravić – Dražen Trogrlić ČUVAR DUŠE U DUBINI TVARI

Moderna galerija monografskom izložbom Intimni univerzum predstavlja recentni segment zrelog umjetničkog opusa Dražena Trogrlića koji je nastao u rasponu od 2000. do 2015. u kojem naglasak je na sintezi umjetnikovog izražavanja u likovnim medijima slikarstva, kiparstva, crteža i kolaža. U procesu dugogodišnjeg umjetničkog stvaranja i traganja Dražen Trogrlić ne dijeli život od umjetnosti: svi doživljaji i emocije talože se u biću autora i prenose u umjetnička djela kao ogledala intimnog prostora koji se u nedogled ispunjava iskustvima oka, srca i uma. Iz tog doživljajnog obilja generira se tematsko i izražajno bogatstvo Trogrlićeve forme. Intimni sadržaji vitalna su pokretačka snaga i snažan kreativni poticaj. U bavljenju kiparstvom Trogrlić je prošao stvaralački put od enformelnih struktura nastalih lijevanjem bronce u vlažni pijesak (Magmina igra, 1989; Dvoje, 1989), do oblikovanja ovodobnih formi u kamenu, drvu, bakru, čeliku i staklu. Od ranih početaka bavljenja kiparstvom potkraj osamdesetih godina prošlog stoljeća, u primarnim kiparskim formama mogla se prepoznati autorova osobna kozmogonija, psihološki i osjećajni slojevi umjetnikova bića, ponajviše njegov istinski uvid u stvarnost i ozbiljna (tiha i vedra) zaokupljenost intimnim i univerzalnim vrjednotama života.

Svoje skulpture Dražen Trogrlić imenuje sugestivnim, lirski intoniranim naslovima koji predočavaju predmet i događaj i osnažuju ga imanentnim im pjesničkim slikama. Oblikovne vrjednosti forme i ugođaj koji ona pruža prožeti su unutarnjim osobnim iskustvom umjetnika. Poetični nazivi/sintagme prianjaju tako već uz prve apstraktne oblutaste skulpture naglašena plasticiteta, taktilnosti i pikturalnih akcenata (Ptičji pjev, 1989; Buntovnik, 1990; Večernji sklad, 1989; Na mjesečini, 1992; Pomrčina, 1992). Formalno zreli početci zrcale autorovo pripadanje trajnom duhu skulpture ukazuju na izričajne tragove moderne i još više postmoderne a koji su u ovodobnici u poticajnoj duhovnoj obitelji umjetnika i pjesnika lirske naravi. Puni, zaobljeni volumeni čvrste jezgre, u dalekim reminiscencijama očituju shvaćanje vitalne forme Hansa Arpa i misao o pročišćenim oblicima Constantina Brancusija koji je došao do jednostavnosti kada se približio značenju stvari, minucioznom im svojstvu. Ostihotvorene skulpture Dražena Trogrlića prenose univerzalne ljudske emocije kao i osjetilne impresije: tugu, pomrčinu, dah mirisa, misaonost mudraca, oštrinu vjetra, čistoću nakon kiše…

Pjesničkim frazama kao dodanim realnostima Dražen Trogrlić proširit će granice vizualne spoznaje čineći je kompleksnijom i komunikativnom s obzirom na sva asocijativna lutanja promatračeve mašte i pamćenja temeljena na osobnim iskustvima. U imaginativnom prostoru našeg viđenja roje se brojne asocijacije koje odlaze u nekom smjeru: događaja, osjećaja, oblika. Djelo, oduhovljeno mobilnošću kretanja poetskih fraza, sagledava se kao korelacija njih i vizualne forme – iako prožete u doživljaju umjetničkog djela, autonomnost kiparskog oblika je neupitna. Prema riječima umjetnika, prostor osobnog života i imanentan mu ritam življenja izvori su poetičnih naziva, poneki put reći će, trenutni impuls, poput Proustove madelaine, kao najpoznatije metafore nehotičnoga sjećanja koje pamti zbivanja, minule nagone i emocije, oživljava sadržaje iz zbilje prošlosti i sadašnjosti. Kao ovodobni egzistencijalni metafizičar, Trogrlić afirmira život koji je sam po sebi najveća umjetnost i remek-djelo. U Trogrlićevu kiparstvu zamjetno je reduciranje u likovnom smislu i procesu mišljenja. Monolitnim mramornim vertikalama čistih vizualnih svojstava i jasna sadržaja (2014) prethodile su monolitne forme u mramoru i granitu s uklesanim znakovima (zazivatelji su spokojnih prostora, svijeta mitskih predodžbi davnih nam predaka, primjerice Čuvar grada, 1990; Boravište mira, 1993; Veliki mudrac, 1993; Šumsko stanište, 1993, Sjeverni dio grada, 1997). U njima umjetnik obnavlja snagu naracije i tajnovitost znakova. Uklesani crtež ili perforacije u tijelu kamena jesu znamenje, natpisi, boravišta duše, putokazi kojima je poći ili zviježđe na nebu čiju će konstelaciju neki putnik jednom odgonetnuti. Skulpture vizualno, sadržajno i značenjski korespondiraju s vedobnim nadgrobnim znamenjem – s menhirima, stelama, stećcima i nadgrobnim kamenima s uklesanim znamenjem. Tom ishodištu – susretu živih s vječnim prebivalištem i prostorom onih kojih više nema, Dražen Trogrlić usmjerava misli i osjećaje. Metafizičkim rezonancama, primjerice, odiše skulptura Čuvar duše (2003/2004) – kameni kubus u kojem je izdubljen okrugao, dubok otvor staništa i utočišta. Mogli bismo ustvrditi da tom skulpturom Dražen Trogrlić, eksplicitno, u posve reduciranoj formi, konkretizira misao i slutnju o iskustvima duše u nadosjetilnom svijetu.

Kontemplirajući Prirodu stalno se i sami obnavljamo, održavajući živim osjećaj za misterij i imaginaciju, i oni autoru daju snagu da u plastički medij projicira univerzalnu ili apstraktnu viziju ljepote. Estetska narav refleksije pada u oči, no djela tako snažna vitaliteta kao što su Trogrlićeva ne povezujemo isključivo s pojmom Ljepote, iako je ona sastavni dio njihova značenja. Tražeći „novu mitologiju“ teži za univerzalnom, apstraktnom Ljepotom, ali i za onim što se zove „ljepota ekspresije“. Trogrlićev osobni način ekspresije i oblikovna ljepota odnose se na „slojevit univerzum plastičke stvarnosti u kojem se suptilno prepleću mnogobrojne razine ljudskog iskustva i osjećanosti“.

Kiparstvo je, u dugoj povijesti likovnog stvaralaštva, problematiziralo formu, boju, svjetlo i prostor, propitivalo, između ostalog, mogućnosti transformacije materijalne u duhovnu supstanciju, dodire s transcendentalnim iskustvom koje je iznad materijalnog svijeta i omogućuje svaku zbiljsku spoznaju.

Dražen Trogrlić, na tom putu, utječe se svjetlu. I sam će reći: „Problematiziranje svjetla dosta je dugo u fiksaciji moga stvaranja, a ono što je vezano uz svjetlo referira se na skulpture u mramoru, specifičnom po svojoj obradi i strukturi u kojoj se nalaze kristali. Ako skulptura poštuje svjetlo, započinje dematerijalizacija, od tuda je problematiziranje i počelo.”

Trogrlićeve skulpture, posebno monumentalni reljefi izvedeni u granitnim blokovima potkraj 90-ih godina, u prisnoj su komunikaciji s ciklusom godišnjih doba i njima imanentnim ritmovima i mijenama dnevnog svjetla. Trogrlić pruža svjetlu grube i kristalno glatko obrađene površine, šire i tanje, pliće i dublje precizne ureze, kojima kod Emanuela Kanta transcendentno je ono što je prije iskustva pa tako omogućuje svako iskustvo i svaku zbiljsku spoznaju, odnosno to su apriori spoznajni oblici naše svijesti. Nadilaženje bilo da se radi o nekom sadržaju spoznaje ili forme bića.
*Intervju s umjetnikom* u povodu izložbe Zviježđe Mediterana održane u Muzeju antičkog stakla u Zadru 2011., kad crta po granitu i mramoru, pa možemo promatrati kako svjetlo u različito doba dana pozlaćuje djelo, dodajući mu sjene, a iscrtane površine preobražava u transparentni pejzaž, okna ili prolaz u beskonačnu dimenziju prostora. (Iz fizičke svjetlosti ovdje na zemlji prijeći nam je u vječnu svjetlost.) U procesu vizualizacije događa se nesvakidašnja transformacija djela u doživljaj ushita, doživljaj imaginarnog, onostranog i neopipljivog, poput gledanja u prostranstvo i dubinu neba kojim se kreću pamučne grudice i niti rastrzanih oblaka. Neposredni vizualni doživljaj nebosklona i njegove beskonačne dubine, na začuđujući se način zbiva na svjetlom okupanim, reljefnim plohama granitnih formi.

Ciklus Zaleđene misli

Na tragu razmatranja materijala, prostora i svjetla, Trogrlićeva se djela kontempliraju kao transformacija materijalne u duhovnu supstanciju. Primiti ih valja kao dar umjetnika izvandobnog promatrača koji ostavlja svoj ljudski znak – „znak egzistencijalnog tumača“. Zaokupljen temom prostornih odnosa, Dražen Trogrlić tijekom 2000. čini bitan iskorak ostvarivši ciklus Zaleđene misli, u kojem će kombinacijama transparentnog stakla i čelika stvoriti svojevrsne apstraktne arhitekture ili konstruirane skulpture, novi plastički raspored za pridošlo kaotično vrijeme novih urbanih ambijenata. Od poliranoga čelika i transparentnog stakla i od sama poliranog čelika, kao hladnih materijala, na začudan način oblikuje novu stvarnost prisnih, suptilnih, ujedno i nepoznatih nam pojavnosti: sive vjetrove, srebrni žal, gradske pustolovine, zemlju, more, nebo, buđenje snage i sjećanja, suprotstavivši se pustoši i praznini tehnološke ere.
Konstrukcija umjetniku omogućuje da formu definira ponajprije u smislu prostora (Buđenje snage, 2000; Pod osobnim nebom, 2000). Bitna je komponenta konstrukcije baš prostor kao skulpturski element. U djelima iz tog ciklusa treba zapaziti tijek svjetla i sjena, prožimanje staklenih blokova i čeličnih kubusa, reflekse, prostornu umnoženost planova, ritam zbijanja i širenja. Sivi vjetrovi (2000) izvedeni u čeliku, predodžba su konkretnoga, zaglušnog ritma kretanja, njihovo je značenje upravo kružni tok, a kao apstraktna, zgusnuta plastička forma i ne traži nikakvo drugo objašnjenje izvan toga određenja. Skulpturu sjetna naziva Sjećanje, samo sjećanje (2000), kao formu vrtnje / valovitog gibanja umjetnik oblikuje kao široku kružnu poliranu ploču sa superponiranim kružnim oblicima reduciranih veličina. Nostalgični sadržaj memento je sudbini u ratu sravnjenoga grada Vukovara i vremenitom ljudskom bivanju. Razmišljajući o prolaznosti vremena i odnosu čovjeka i doba, Trogrlić ovodobnom je likovnom formom prizvao sjećanje koje zadržava mnoga zbivanja. Slobodno možemo reći da Dražen Trogrlić razvija svoju formu konstruirane skulpture kojom ostvaruje vrjedna djela koja ujedinjuju kiparske i arhitektonske principe. Primjerice, manji i veći čelični kubusi punih ili prošupljenih poliranih ploha i plitki valjkasti oblici te transparentni volumeni od sljubljenih četvrtastih staklenih ploča čine misaono razvrstane skladne prostorne sklopove koji apsorbiraju i isijavaju srebrnu svjetlost, multiplicirajući sliku međusobnim odrazima. Geometrijske i analitičke prostorne strukture i uporaba poliranoga čelika i transparentnoga stakla, kao ovodobnih hladnih materijala, u temelju su projektiranja ovodobne „zaleđene“ arhitekture koju karakterizira formalna čistoća i strogost te se u toj analogiji autor javlja kao projektant i ovodobni arhitekt koji „pakao ne promatra s hladnim mirom“.

Umjetnik se vraća redu, miru i klasičnoj estetici lijepoga: mjeri, skladu, broju i harmoniji, vidi auru ljepote koja zrači tamo gdje bi netko drugi osjetio tek hladnu prostornu stvarnost, zelenkastom bojom stakla i ledenim dahom srebrnoga sjaja čelika očarava suvremenu konstrukciju. Trogrlićeva likovna misao zahvaća propitivanje smisla i temeljnih vrjednosti umjetničkog djela. Njegova osjetljivost na ritam dobne zbilje i oblikovanje intimnih sadržaja elokventno se izražavaju u ovom ciklusu njegova kiparskog opusa usmjerena prema ekologiji duha – mislima o materijalima i arhitekturi koja bi promovirala harmoniju između društvenog i prirodnog svijeta. Te čiste forme s obilježjima arhitekture iskazuju konstruktivistički princip, odlikuju se skladnom mjerom, volumenima koji postižu ljepotu kontrastnim odnosima punih ploha i nužnih otvora.

U korpusu Trogrlićeva kiparskog stvaralaštva posebno se ističe čisto bijela mramorna skulptura Sretan dio grada (2001/02), kojom je Trogrlić “otvorio novo poglavlje sinteznih plastičkih propozicija u kojima monumentalnost prirode i čovjekova djela, priroda i kultura čine cjelinu”. Dok Ispod tamne noći labirint (2001.) „među prvim je pokušajima izravnog posvajanja gotove prirodne strukture, prepoznate i izdvojene iz većeg bloka, koja podsjeća na spontane enformelne formacije Trogrlićevih kiparskih početaka“. Skulptura Sretan dio grada, amblematska u ideji formalne čistoće, izražava ideal univerzalne ljepote, i u njoj autorova rafinirana estetika doseže spiritualne vrhunce. Dvojna, djevičanski bijela cilindrična struktura, kojoj je oplošje lagano i taktilno nježno zaobljeno, otvara se prolazom koji je česta enigma u Trogrlićevoj skulpturi (ujedno i arhitekturi), koji magnetski privlači i uvlači u misterij prostora nutrine, u supostojanje udvojenih formi, u osjećajno supostojanje nas sa skulpturom. Ambijentna skulptura u mramoru Hvatač svjetla (2002.) lučna je forma koja komunicira s ritmom prirode: sa svjetlom i pratiteljicom sjenom koje skulptura prima na svoje oblo oplošje i u svoj otvoreni omotač. Uhvaćena sjena „slika“ po unutarnjem plaštu skulpture. Svjetlo i sjena pružaju istančan doživljaj mijena: dok je omotač osvijetljen i blistav, nutrina je sjenovita, i obrnuto, ovisno o ritmu dana. Igra svjetla i sjena, mirni rasap svjetla po skulpturi i reflektirajuće svjetlo, daju Trogrlićevoj skulpturi novu prostornu i doživljajnu dimenziju, pa se sintagma „hvatač svjetla“ razumije kao „zanimanje“ umjetnika ili poslanje umjetnikove skulpture.

Monumentni četvrtasti mramorni stup okrnjena vrha Kad se ćuti u vjetru visina (2002.) u nazivu sadrži osjetilnu senzaciju vjetrom izmjerene prostorne visine, i nadalje, poput epitafa „I da se ne zaboravi ko bjeh“, kao nepomični elementarni znak okrenut prema svemiru, znamen je žive ljudske prisutnosti i vremenitosti postojanja. Trogrlić ističe dimenziju vremena koja narativno aktivira prostor čineći njegovu složenost transparentnom. Gotovo kao da svjedoči istinu „sada i ovdje odlučujemo gdje ćemo provesti vječnost“. Obradom mramora – kontrastiranjem glatko obrađenih površina s prirodnom strukturom izdvojenom iz većeg bloka – stup se referira na djelo Ispod tamne noći labirint (2001.). Odnosi oblika i poetskih natuknica u Trogrlićevim djelima, s vremenom, zapažamo, postaju sve reduciraniji. Što je odnos oblika i pjesničke fraze kao dvaju realiteta udaljeniji, jednostavniji i pročišćeniji, djelo ima veću emotivnu i poetsku snagu djelovanja. Riječi i prizivi u nazivu Trogrlićevih skulptura toliko su vizualno snažne da odsad djeluju poput anamorfoze.

Tijekom 2001/02, razmišljajući o kamenu u primarnom obliku koji omogućava iskustvo kao i svaku zbiljsku spoznaju (o memoriji kamena koja je prije svakog iskustva), Dražen Trogrlić prihvaća njegovu unutarnju energiju kao poticaj u oblikovanju. U odlomljenoj gromadi mramora reže savršeno uglačane dvije stube (Izgubljeni svijet, 2001./02.), ostavivši vidljivom imanentnu mu, grubu enformelnu strukturu. Početnu ideju o skulpturi kao formi zgusnutoj i raširenoj prostornim razinama razrađuje u polegnutoj formi Sjećanja na Tikal (2001./02.), da bi svoja istraživanja čvrstih zatvorenih sustava objedinio u magistralnim mramornim platformama kao novom poglavlju u svom kiparskom stvaralaštvu. Režući izravno u kamenu/mramoru, bez prethodnih predložaka, Trogrlić u tom razdoblju ostvaruje tehnološki najzahtjevnija rješenja inovativnih umjetničkih vrijednosti i složenih značenjskih razina. Ovladavši ovodobnim tehnologijama obrade materijala, oboružan velikim iskustvom i umijećem, Trogrlić obrađuje blok mramora tako da uvijek zadržava plastičku stvarnost. Pomno istražuje imanentna mu svojstva, izabire ga u odnosu na njegovu misao, kakvoću i prirodnu boju, a u obradi budno prati pojavljivanje nijansi i minucioznoga tkiva – žilnica unutarnjih crteža, zaustavljajući proces rada u trenutku kada dopre do same srži ideje, osjećaja i oblika. Kohezija i korelacija geometrijskog, analitičkog i konstruktivističkog u prostornim platformama odmjerenih širina, obujma i prostornog prostiranja, izdignutih s tla u položaj lebdenja, razvedenih ritmiziranim razinama, iščitava se kao beskompromisna apstraktna čistoća transtemporalnih formi. Na prostornoj platformi Grad blistav sred jutarnjih poljubaca (2001./02.), ističe se simbol u obliku cilindrične udubine pri samu pregibu oplošja, „hvatač svijetla“ nježne sjenovite nutrine koji misli o kiši poljubaca što se slijeva do tla (poput vrtloga vremena koje protječe), a koji na čudesan način, uvlačeći pogled u šupljinu, umiruje energiju bloka predahom na pravom mjestu. Hvatači svjetla, skloništa za duše, odmorišta i boravišta mira, česti u Trogrlićevim skulpturama zgusnutih energija, znakoviti su simboli često neopipljive subjektivnosti. Iz apsolutnih odnosa apstraktnih oblika zgusnutih u prostoru, izvire kontemplativna snaga tih „zatvorenih sustava“ čiji je karakter oplemenjen prirodnom bojom mramora i slikarskom naravi mramoru imanentnog tkiva, očitujući organsko jedinstvo slikarstva i kiparstva koje se zapaža već na ranijim reljefima u granitu. S povijesno-umjetničkog stanovišta prostorne platforme Dražena Trogrlića, kao kompleksi dubokih rezonanci, sjajan su prinos razvoju suvremene europske skulpture. Mladenka Šolman, bez nominalnih navođenja, reći će kako su se u tom segmentu „stekle sve vrline prethodnih nastojanja. Elementarni, arhajski kompleks kao i plastički obrasci ovodobnosti našli su se ujedinjeni u sinteznoj jednostavnosti prostornih platformi iznenađujućih imaginarnih uvida i kozmičkog uporišta“.

Dražen Trogrlić, kao umjetnik i istraživač koji je svoje likovne ideje provukao kroz različite medije i materijale, nastavlja tijekom prvoga desetljeća 21. stoljeća pratiti misao i duh materijala, primjerice stakla, primjereno osobnoj intenciji i likovnom oblikovanju. Staklo kao transparentni medij ujedno je i duhovna supstancija djela. Smisao staklene plohe Trogrlić proširuje u odnosu na staklo sagledano kao suvremeni hladni materijal u kojem je bio pronašao nove mogućnosti problematiziranja boje i protočnosti svjetla i koristio se njime u prostornim strukturama ciklusa Zaleđene misli. U razdoblju od 2008. do 2010., u ostakljenim skulpturama (Svjetlo grada, I, II, III, 2014./2015.,) Trogrlić se bavi odnosom sljubljivanja drva i stakla. Nastaju tako brojne varijacije vertikala u drvu s temom dematerijaliziranja i sublimacije forme, čije pojedine plohe umjetnik oblaže staklom kao prozirnom plohom, iznašavši tako nov način komponiranja svjetlom putem izmjene ritma puno (drvo) i prazno (refleksi svjetla). Ideju razvija postupno, od djela do djela, sve do željene realizacije ili prekida i promjene medija.

Dražen Trogrlić pripada krugu umjetnika koji su bitno pridonijeli proširenju pojma skulpture u novijoj hrvatskoj umjetnosti. Godine 2008. i 2011. stvara djela koja čine zasebnu tematsku i oblikovnu cjelinu, proširujući interpretaciju na prostornu kiparsku instalaciju. Značenje intimnih sadržaja vlastitog egzistencijalnog prostora potvrdilo se u inovativnoj likovnoj formi Prekinuti prostori (2008.) kao prostornoj kiparskoj instalaciji. Čine je prostorna skulptura u javorovu i trešnjinu drvu i njoj korespondentni crteži čeličnim perom u tušu na papiru (2007), uz obiteljsku fotografiju. Prekinuti prostori projekt je intimne i umjetničke naravi sagledan kroz dimenziju vremenske prolaznosti i prostorne beskonačnosti. Prekinuti prostori, kao zbiljski i imaginarni prostor izniman su sklop, nalik dubokim prazninama, puninama, jasnim i blijedim sjećanjima. Figura majke na fotografiji i njezini prekinuti prostori sjećanja dotiču duhovnu dimenziju razmišljanja koja prelazi u mit o dobu kao dominantnoj nevidljivoj sili u čijem se polju oblikuju i rastaču bića i odnosi. Za sve značenjske razine Dražen Trogrlić pronašao je primjerene omjere i tehnike prostornoga konstruiranja. Pitanje duhovne dimenzije prostora doživljava se kao vitalno, a prepoznatljivost jedinstva znakova – crte, plohe, tijela i svjetla kojima se na nov način ulazi u dimenziju prostora u obama medijima, misaono su sukladni i prožeti s istraživanjem plošno-prostornih pomaka u mediju slikarstva (Traseri prostora, 2003.) i linijskih rastera – linearno obojenih polja olovkama u boji iz 2003. Naglašavamo stoga prirodan i spontan tijek kretanja različitim medijima kao Trogrlićev princip u stvaranju umjetničkog djela. Istraživanje novih likovnih načina prostornog izražavanja uključuje i umjetnikovu težnju prisnijoj komunikaciji. Bivanje unutar volumena (prostorne praznine) doživljava se osjećanjem tijela u kretanju i mirovanju, energijom emocije u biću, u iskustvu sutjelesnosti s djelom. S obzirom na slikarska, kiparska i graditeljska svojstva, to iznimno umjetničko djelo sinteza je skulpture, slike i građevine, čime se nadovezuje na reljefe ranijeg datuma izvedene u granitu. Umjetnošću spoznajemo novo: autorovo odgonetanje života, sagledavanje značenja bivanja u prostoru i vremenu, kontinuiteta do u nedogled prekinutih, a potom u likovni sklop povezanih prostornih i vremenskih niti.

Na pitanje što zapravo predstavlja ambijentna instalacija Zviježđa Mediterana (2011.), umjetnik ističe ulogu stakla, koje je kod njega već dugo zastupljeno u slikarskom mediju, „a kad je u jednom trenutku došlo do potrebe da pronađem nove mogućnosti problematiziranja boje i njene vrjednosti, staklo se tu našlo kao idealan medij koji omogućava formu, protočnost i gibljivost koju drugi materijali nemaju“. Zviježđa Mediterana autor opisuje kao „prostornu igru, vrlo homogenu“, u kojoj do izražaja dolazi fluid boja, a svaki je stakleni zvjezdani tondo za sebe svojstven, on jest, ali i ne mora biti u nekakvoj cjelini“. Umjetnik naglašava kontinuitet rada zasnovan na istraživanju, slijed razvijanja ideje i misli koja se unutar likovnosti prepoznaje kroz materijalizaciju: „U jednom trenutku čovjek dođe do spoznaje da s medijem kojeg je do sada koristio više ne može dobiti ono što želi i tu se javlja taj kontinuitet rada, od crteža i grafike dolazi se do slikarstva, zatim kiparstva i tako dalje. Tako sam došao i do stakla, naravno uz pripomoć života koji nam u pojedinim trenutcima nameće neke situacije. Dakle ne radi se samo o fiksaciji, u staklo sam ušao jednim dijelom i kroz projektiranje interijera“.

Svoj doživljaj svjetlosnih akcenata, lomova i rasapa svjetla u prostoru kapelice Sv. Trojice u Kastvu (svjetla koje u sakralni prostor ulazi kroz otvorena vrata i lučne i pravokutne prozore, projicirajući oblike svjetlosti po podu, trepereći u prostoru, lomeći se na zidovima), umjetnik je oblikovao u fragilnu, a opet homogenu prostornu igru Kastavsko svjetlo (2011) u kojoj bojom (lelujavim komadima svile u boji kao čistim plohama ovješenim na drvenoj konstrukciji) ulazi u svjetlošću okupan sakralni prostor. U istom desetljeću, zagledan u užurbanu urbanu svakodnevicu, ideju mobilnosti frenetičnih razmjera materijalizira u oblikovno čistoj, monumentalnoj mramornoj vertikali (Sunčane brze ceste, 2010), a visoko, čvrsto tijelo stupa, od vrha do dna, raščlanjuje i dinamizira ravnomjerno usječenim i umnoženim plohama. Suprotstavivši brzini mir, do sjaja uglačano tijelo monumentalne ružičaste mramorne vertikale (Unutarnji mir, 2010) oprostoruje i umiruje otvorom oblog unutrašnjeg volumena – dubokim dvooknom metafizičkoga značenja. Novu ovodobnu umjetničku formu Dražen Trogrlić razvija nadalje tijekom 2014. i 2015. Vraćanje praobliku kao ishodištu dijalektičke je prirode (u smislu traženja i nalaženja, u smislu bića koje je uvijek na putu), ono je vidljiva spona koja se poput bljeska misli vratila uporišnim početcima jednostavnosti oblika i privatnim misaonim i osjećajnim širinama. Nova morfologija isčitava se u krajnjoj redukciji likovnog jezika na produhovljene oblikovne vrjednosti. Oblik počela ima kružna granitna forma (Unutarnja vrtloženja, 2014./2015.) koja se odlikuje mogućnošću metaforičke naracije (kružni žrvanj), pa ćemo slobodno reći da je uobličena dobnim procesom unutarnjih vrtloženja zgušnjavanjem materije, djelovanjem kozmičkih sila i umjetnika kao sustvaratelja. Ovi elementarni oblici čvrstih uporišta, delikatne, čiste vizualnosti, smirenih energija, punih volumena i čistih ploha, poetizirani čuvstvima materijala (crni i smaragdni granit, bijeli i ružičasti kamen), oprostoreni izrezima i konkavnim usjecima, ozvučeni melodiozno zakrivljenim oplošjem ili suptilnim prijelazima s oštrog na oblo (Siguran,2014./2015.; S onu stranu, 2014./2015.; Što volim zeleni vjetar, 2014./2015.), znakovi su i refleksi unutarnje zbilje i afirmacija su nepresušnog vitalizma formi.

Ova izložba u svom kiparskom segmentu pokazuje autorove egzistencijalne pobude i afinitete, racionalni i meditativni pristup te konstruktivni princip (geometrijske, racionalne sheme i strukture) i stoga je njegovu likovnom svijetu primjeren pojam vitalističke forme i redukcionizma kako u likovnom smislu tako i u procesu mišljenja. Umjetnikova recentna djela potencijalni su konstruktivni element za novu skulpturu i prostornu instalaciju (ili sliku), što njegovo djelo stavlja u stanje stalna evolutivnog procesa. Osvrt na izložbu Intimniuniverzum slikara Držena Trogrlića zapisala je Đurđa Petravić u preglednom izložbenom monografskom katalogu.

Dražen Trogrlić 14

ŽIVOTOPIS

Dražen Trogrlić rođen je 19. srpnja 1958. u Varaždinu kao najmlađe od četvero djece u obitelji Ladislava Trogrlića i Elizabete Trogrlić rođ. Cecelja. „Moji počeci su u ranom djetinjstvu“, pripovijeda Dražen Trogrlić u filmu Početak i umjetničko djelo, „u obiteljskom domu mojih roditelja i okruženju braće, i to u doba jesenskih i zimskih večeri. Puno se pričalo, i priča koje su bile iz svakodnevnog života, zatim priča koje su se naprosto čitale, i sada kad gledam, mislim da su tu negdje začeci, i ta jedna živa komunikacija s prirodom. Tako da se u tom razdoblju, na neki način, formiralo pripovijedanje koje se realiziralo i kroz plastiku, a i kroz sliku. Što mislim da je još dosta utjecalo na samo djelo je i grad Varaždin i jednim dijelom i groblje, pošto je bio običaj, i taj običaj i dan-danas traje, da se poštuju mrtvi. Odlazilo se ili tjedno ili mjesečno na groblje i tu je nastala komunikacija sa samim materijalom kamenom.“ Iz tog ishodišta, u dionici kiparskoga stvaralaštva, upravo u kamenu, Dražen Trogrlić dosegnuo je vrhunce izražajnih vrjednosti.
Osnovnu i srednju školu Dražen Trogrlić pohađa u rodnom gradu, godine 1978. upisuje studij slikarstva na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, diplomira 1983. u klasi prof. Raoula Goldonija, a majstorsku radionicu prof. Ljube Ivančića i prof. Nikole Reisera polazi od 1983. do 1985. Samostalno izlaže od 1984. pokazavši kao sjajan crtač iznimno umijeće u tehnikama linoreza i cinkopisa. U razdoblju od 1984. do 1991. potvrđuje se na hrvatskoj likovnoj sceni grafičkim mapama: Materinstvo, Iskustva južnih mora, Povratak uoči odlaska, Zemljine
mijene, Nevjerica, nesanica. Sa Zdravkom Čarić, diplomiranom ekonomisticom, sklapa 1989. brak, koji biva obdaren dvama sinovima: Luka (1990), Juraj (1992) i dvjema kćerima: Lucija (1994), Ana Marija (1999). Temeljne životne sadržaje i svoja promišljanja o početku, tokovima, mijenama, svršetku i obnovi životnog ciklusa čovjeka i prirode, Trogrlić oživljava svojom umjetnošću, učinivši je komunikativnom za okolinu na razini emanacije misaonih i osjećajnih stanja i predočavanja sadržaja jezgrovitim izražajnim sredstvima. U likovnim medijima pročišćava ideje, dok ne ostane ono što, prema njegovim riječima, „on želi da ostane“. Intenzivno, istodobno i slobodno, stvara vrhunska djela u mediju slikarstva, skulpture, crteža, kolaža i grafike, približavajući materijal ideji i svojem psihofizičkom stanju. Redovito, iz godine u godinu, priređuje po nekoliko samostalnih izložbi i sudjeluje na brojnimskupnim, stekavši priznanje likovne kritike i struke, potvrdivši se i na međunarodnoj likovnoj sceni kao umjetnik samosvojne stvaralačke osobnosti i osebujne snažne osobitosti. Krećući se spontano iz jednoga u drugi likovni medij, Trogrlić ih čini protočnima za likovna, intimna i univerzalna pitanja. Reći će: „Okolina formira ideju koja se nadograđuje i to prepoznavanje onog što je meni bitno nalazim u tom prostoru.“ Mladenka Šolman iznijet će sukus autorova bića i njegova postignuća, napisavši da je to „autor korjenite prirodnosti, subjektivnih sklonosti i spontanih reakcija“ koji je „intimni univerzum učinio mjestom dodira s beskrajem svijeta“. Godine 1993/94, otvoren prema sadržaju sakralnoga, radi na unutrašnjem uređenju u ratu razorene crkve Sv. Vendelina u Jarmini kraj Vinkovaca. Godine 1998. izvodi vitraj s temom Sv. Franjo: Pjesma stvorova za crkvu u Rumbocima kraj Prozora. Autor je idejnog projekta uređenja interijera i vitraja Navještenje i Isusovo rođenje u crkvi Sv. Ilije proroka u Kiseljaku (2004) i idejnoga projekta uređenja interijera Oziđane pećine NP Krka (2014). Projektant je i autor prostornog uređenja postava i izrade izložbenog inventara za entomološku zbirku Gradskog muzeja u „Koračam svojim stopama i znam da postojim.“ Varaždinu (1995–1998) te autor grafičkog dizajna za sve predstave sezone 1996/1997. Hrvatskoga narodnog kazališta August Cesarec u Varaždinu. Sudjeluje na natječajima za spomenike stradalnicima u Domovinskom ratu. Godine 2000. Obrazovni program HTV snimio je, prema scenariju Ante Vučkovića i Marije Lučić (ujedno redateljice) dokumentarni film o slikarstvu i kiparstvu Dražena Trogrlića, naslovljen Početak i umjetničko djelo. Godine 2003. vrsna povjesničarka umjetnosti Mladenka Šolman objavljuje likovnu monografiju Dražen Trogrlić u izdanju BMG i Nacionalne i sveučilišne biblioteke u Zagrebu. Dobitnik je prve nagrade za slikarstvo na Karlovačkim likovnim susretima 2003. i nagrade Autor godine za izložbu Skulptura u kamenu (Gliptoteka HAZU, Zagreb) 2004 godine. Godine 2008. Moderna galerija priređuje umjetniku izložbu Prekinuti prostori (prostorna kiparska instalacija) u Studiju Josip Račić u Zagrebu. Dražen Trogrlić član je Zajednice umjetnika Hrvatske od 1985. do 2006. Od 2006. profesor je na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci. Živi i radi u Zaprešiću.

SAMOSTALNE IZLOŽBE
1984.
Zagreb, Galerija Buljat, rujan
Zagreb, Studio Galerije Forum, 11–31. 12.
Varaždin, Narodno kazalište August Cesarec, rujan–listopad
Skopje, Dom omladine 25. maj, svibanj
Čakovec, Muzej Međimurja / Izložbeni salon Stari grad, 18–28. 12.
1986. Varaždin, Gradski muzej, lipanj
1987.
Zagreb, Galerija RANS-a Moša Pijade, 15. 9–6. 10.
Zagreb, Nacionalna i sveučilišna biblioteka
1988/1989. Zagreb, Galerija Spektar – Novi Zagreb, Grafička mapa „Povratak uoči odlaska“ i slike, 20. 12–10. 1.
1989.
Zagreb, Salon Galerije Karas, 19. 1–7. 2.
Zagreb, Galerija Instituta Ruđer Bošković, 11. 4–3. 5.
Dubrovnik, Galerija Sebastian, 5. 5–30. 5.
Varaždin, Galerija Sebastian, 14. 9–10. 10.
Cres, Mala galerija Arsan, lipanj
St. Wendel, Galerie Pfeiffer
1990. Zagreb, Knjižnica Novi Zagreb, travanj
1991. Munchen, Galerie Meneghello
1992. Munchen, Galerie Meneghello (Trogrlić, Gašparić), kolovoz
1993.
Zagreb, Galerija SC (Trogrlić, Vrlić), 22. 1–4. 2.
Zagreb, Galerija Događanja, Crteži 1984–1990, 19. 4–19. 5.
Varaždin, Povijesni odjel Gradskog muzeja Varaždin, Slike, crteži, skulpture 1983–1993., 21. 9–1. 11.
Zagreb, Muzejsko-galerijski centar, Gradec, studeni
1994.
Zagreb, Galerija Gradec, Slike, crteži, skulpture 1983–1993.
Zagreb, Galerija CEKAO (Trogrlić, Vorih, Vrlić), ožujak–travanj
1995. Zagreb, Kabinet grafike HAZU, Crteži 1994–1995. iz ciklusa Obitavališta, lipanj–srpanj
1996. Varaždin, Galerija Dora, Crteži 1995–1996. iz ciklusa Okamenjene misli, rujan–listopad
1997. Našice, Zavičajni muzej Našice; Velika Gorica, Galerija Galženica, Gradovi, studeni
1998.
Krapina, Galerija grada Krapine, Gradovi / Cities, siječanj; Čakovec,
Muzej Međimurja, ožujak; Zadar, Gradska loža, lipanj; Sinj, Muzej
Cetinske krajine, kolovoz; Karlovac, Gradski muzej, listopad;
Slavonski Brod, Galerija umjetnina, studeni
2000. Zagreb, Galerija Grubić, 29. 6–15. 7.
2001. Klanjec, Muzeji Hrvatskog zagorja, Salon galerije Antuna Augustinčića, Skulpture – Zaleđene misli, Gradovi, Okamenjene misli, radovi,
24. 2–24. 3.
Zagreb, Galerija Klovićevi dvori, Gradec, Crteži, akvareli, slike 1995– 2000, 8. 5–27. 5.
2004. Zagreb, Gliptoteka HAZU – Galerija I, Park skulpture, Skulptura u kamenu, 28. 6–20. 8.
2005.
Rijeka, Galerija Kortil, 31. 1–18. 2.
Karlovac, Gradski muzej Karlovac, Galerija Vjekoslav Karas, Geste i odjeci, 2–31.3.
Virovitica, Gradski muzej, ožujak–svibanj
Zagreb, Muzej Mimara, Crteži 2003, 27. 4–11. 5.
Veli Lošinj, Muzejsko-galerijski prostor Kula, 2. 7–17. 7.
Rijeka, Mali salon, rujan
Slatina, Zavičajni muzej Slatina, rujan–studeni
Čakovec, Izložbeni salon, Stari grad, Crteži (Kožarić, Štimac, Trogrlić), 25. 11–11. 12.
2006. Zagreb, Galerija Vladimir Bužančić, 16 kompjutorskih grafika 1999–
2006, 5. 6–21. 6.
Malinska, Galerija Sveti Nikola, 19. 8–1. 9.
Virovitica, Gradski muzej, ožujak–svibanj
2008.
Zagreb, Moderna galerija, Studio Josip Račić, ambijentalna skulptura
i crteži Prekinuti prostori, srpanj
Zagreb, Nacionalna i sveučilišna biblioteka
2009. Mali Borištof, Austrija
2010. Rovinj, Zavičajni muzej Grada Rovinja, 7. 9–2. 10.
2011.
Kastav, Galerija crkvice Sv. Trojstva, Kastavsko svjetlo / Prozori, 1. 7– 13. 7.
Zadar, Muzej antičkog stakla, Zviježđe Mediterana, 14. 10–20. 12.
2012.
Split, Nacionalna i sveučilišna biblioteka
Zagreb, Galerija AŽ, lipanj
Opuzen, Izložbeni dvor Neretvanske riznice umjetnina i inih vrijednosti, Nikola Šop / Dražen Trogrlić: Predavanje o dimovima, listopad
2016. Zagreb, Moderna galerija, monografska izložba Dražen Trogrlić: Slike, skulpture, crteži, 2000–2005.,15.3 – 17.4.

SKUPNE IZLOŽBE

1979. Varaždin, Drugi varaždinski salon mladih, svibanj–lipanj
1981. Zagreb, Umjetnički paviljon, 13. zagrebački salon mladih, prosinac
1983.
Varaždin, Galerija slika, 37. izložba slikara i kipara Hrvatskog zagorja i Međimurja, svibanj
Zagreb, Umjetnički paviljon, 15. zagrebački salon mladih, studeni– prosinac
Samobor, Gradski muzej, Izložba likovne kolonije Lug, prosinac
1984.
Zagreb, Galerija Buljat, Likovna kolonija Lug, siječanj–veljača
Zagreb, Umjetnički paviljon, 19. zagrebački salon mladih, svibanj–lipanj
Zagreb, Kabinet grafike JAZU, 13. zagrebačka izložba jugoslavenske grafike, svibanj–lipanj
Zagreb, Galerija Karas, XII. postav recentnih radova članova SHDLU, srpanj–kolovoz
1985.
Zagreb, Umjetnički paviljon, Galerija Karas, 16. zagrebački salon mladih, siječanj–veljača
Zagreb, Kabinet grafike JAZU, 10. zagrebačka izložba jugoslavenskog crteža, svibanj
1986. Zagreb, Kabinet grafike JAZU, 14. zagrebačka izložba jugoslavenske grafike, svibanj–lipanj
1987.
Zagreb, Umjetnički paviljon, 22. zagrebački salon, svibanj–lipanj
Zagreb, Kabinet grafike JAZU, 11. zagrebačka izložba jugoslavenskog crteža, svibanj–lipanj
Rijeka, Moderna galerija, 14. biennale mladih jugoslavenskih umjetnika, Split, Biennale suvremene hrvatske grafike
1988.
Bologna, Giovani Artisti dell’Europa Mediterranea
Zagreb, Kabinet grafike JAZU, 15. zagrebačka izložba jugoslavenske grafike
1989.
Zagreb, Kabinet grafike JAZU, XII zagrebačka izložba jugoslavenskog crteža, svibanj
Zagreb, Salon Galerije Karas, Intermezzo 1987–1989, srpanj–rujan
Zagreb, Salon Galerije Karas, Pet plus pet, listopad
Zagreb, Moderna galerija, Umjetnički paviljon, Hrvatska umjetnost u osamdesetim godinama
Varaždin, Gradski muzej, Izložba donacije suvremenih umjetnika, studeni–prosinac
1990.
Zagreb, 25. zagrebački salon, svibanj
Tipasa (Alžir), Bijenale mladih Mediterana
Zagreb, Umjetnički paviljon, Galerija Karas, 22. salon mladih, listopad
Zagreb, Muzejsko-galerijski prostor, Gradec, 3. svjetski triennale male keramike, listopad
1990/1991.
Maribor (Umetnostna galerija), Rijeka (Moderna galerija), Zagreb
(Moderna galerija), Ljubljana (Moderna galerija), Sodobna slovenska i hrvatska risba / Suvremeni hrvatski i slovenski crtež
Zagreb, Zagrebački velesajam (Paviljon 7), Hrvatska umjetnost u osamdesetim godinama
1991.
Zagreb, Kabinet grafike JAZU, Umjetnički paviljon, 13. zagrebačka izložba jugoslavenskog crteža, svibanj–lipanj
Zagreb, Gliptoteka JAZU, 4. triennale hrvatskog kiparstva, srpanj–rujan
Zagreb, Hrvatski povijesni muzej, Godišnja izložba HDLUZ-a, srpanj– kolovoz
1993.
Zagreb, Kabinet grafike JAZU, Umjetnički paviljon, 14. zagrebačka izložba jugoslavenskog crteža, svibanj–lipanj
Zagreb, MGC, 28. zagrebački salon lijepih umjetnosti, rujan
Zagreb, Moderna galerija, Nova hrvatska umjetnost, listopad–prosinac
1994.
Zagreb, Muzejski prostor, Forte dei Marmi (Ex Depositi dell’ Aeronautica)
Rim, Studio Bocchi (Progetti Speciali), Teorema della luce nella distruzione, svibanj–rujan
Zagreb, Kabinet grafike HAZU, Umjetnički paviljon, 18. zagrebačka izložba grafike, svibanj–lipanj
Zagreb, Gliptoteka HAZU, 5. triennale hrvatskog kiparstva, rujan–listopad
1996. Zagreb, Dom likovnih umjetnosti, Kabinet grafike HAZU, 1. Hrvatski triennale crteža, listopad–studeni
1997.
Zagreb, Kabinet grafike HAZU, 1. hrvatski triennale grafike
Krapina, Galerija grada Krapine, 1. zagorski likovni salon, svibanj
Zagreb, Gliptoteka HAZU, 6. triennale hrvatskog kiparstva, listopad– prosinac
1998.
Zagreb, Kabinet grafike JAZU, 16. zagrebačka izložba jugoslavenske
grafike, svibanj–lipanj
Karlovac, Slavonski Brod, 1. hrvatski triennale akvarela, svibanj–
srpanj, rujan
Sarajevo, Collegium artisticum, Centar Skenderija, Pjesma stvorenja
(Keser, Murtić, Salavarda, Seder, Šutej, Rončević, Trogrlić)
1999. Zagreb, Kabinet grafike HAZU, 2. hrvatski triennale crteža, lipanj–srpanj
2000.
Slavonski Brod, Likovni salon Vladimir Becić, Branko Ružić i
suvremenici, svibanj–lipanj
Čakovec, Muzej Međimurja, Nešto više o grafici, listopad
2001. Rijeka, Galerija Kortil, A 4 / izložba crteža, rujan
2002. Čakovec, Centar za kulturu, Crtež kao precizirana misao, veljača
2003. Varaždin, Ludbreg, Varaždinske Toplice, Novi Marof, HDLU, svibanj–lipanj
2004.
Karlovac, Galerija Karas, 3. hrvatski triennale akvarela, lipanj–rujan;
Slavonski Brod, Salon Becić, studeni–prosinac
2005. Čakovec, Muzej Međimurja, Kožarić, Štimac, Trogrlić, studeni–prosinac
2006.
Zagreb, Gliptoteka HAZU, 9. triennale hrvatskog kiparstva, srpanj–rujan
Maribor, Mladinski kulturni centar, Suvremeni likovni umjetnici
sjeverozapadne Hrvatske 2006, studeni–prosinac
2009.
Rovinj, Zavičajni muzej grada Rovinja, Likovna kolonija Rovinj, kolovoz
Zagreb, Dom HDLU-a, Kabinet grafike, 5. hrvatski triennale grafike,
lipanj–srpanj
2010.
Karlovac, Gradski muzej Karlovac, srpanj–rujan; Slavonski Brod,
Galerija umjetnina, rujan–studeni, 5. hrvatski triennale akvarela
2011.
Šibenik, Galerija Sv. Krševana, 5. hrvatski triennale akvarela, veljača
Rovinj, Zavičajni muzej grada Rovinja, Likovna kolonija Rovinj ‘11, srpanj–kolovoz
Zagreb, Gliptoteka HAZU, Skulptura u kamenu u Hrvatskoj 1991– 2011, srpanj–rujan
2011/2012. Samobor, Galerija Prica, 2. hrvatski triennale autoportreta, prosinac 2011–siječanj 2012.
2012. Rovinj, Zavičajni muzej grada Rovinja, Likovna kolonija Rovinj ‘12, srpanj–kolovoz
2013.
Zagreb, Muzej za umjetnost i obrt / Muzej Mimara / Arheološki muzej, Transparentna ljepota, lipanj–listopad
Slavonski Brod, Likovni salon Vladimir Becić, 6. hrvatski triennale akvarela, lipanj–rujan

GRAFIČKE MAPE

1984. Mapa linoreza Materinstvo, 10 linoreza u boji, 700 x 500 mm, privatna naklada. Predgovor Ive Šimat Banov
1986. Mapa linoreza Iskušenja južnih mora, 20 linoreza u boji, 685 x 470 mm, naklada Gradski muzej Varaždin i Nacionalna i sveučilišna biblioteka, Zagreb. Predgovor Vladimir Maleković
1987. Mapa cinkopisa Povratak uoči odlaska, 41 cinkopis 535 x 390 mm, naklada Muzej Međimurja, Čakovec i Nacionalna i sveučilišna biblioteka, Zagreb. Predgovor Vlado Bužančić
1989. Mapa linoreza Zemljine mijene, 12 linoreza, 488 x 645 mm, naklada Artresor, Zagreb. Predgovor Mladenka Šolman
1991. Mapa offseta Nevjerica, nesanica, 10 offseta, 485 x 685 mm, naklada Kotač d.o.o., Varaždin. Pjesme Hrvoja Pejakovića
2006. Mapa akvarela Predavanje o dimovima, 17 akvarela , 500 x 700 mm, naklada Nacionalna i sveučilišna biblioteka, Zagreb. Tekstovi Nikole Šopa

KATALOZI SAMOSTALNIH IZLOŽBI

1984.
Šimat Banov, Ive. Mapa linoreza Materinstvo, naklada autora
Šimat Banov, Ive. Katalog izložbe Dražen Trogrlić, Studio Galerije Forum, Zagreb, 11. 12–31. 12.
1986. Maleković, Vladimir. Predgovor mapi linoreza Iskušenja južnih mora, Gradski muzej Varaždin i Nacionalna i sveučilišna biblioteka, Zagreb
1987.
Grubić, Damir. Predgovor grafičkoj mapi Iskušenja južnih mora, Galerija RANS-a Moša Pijade, Zagreb, 15. 9–6. 10.
Bužančić, Vlado. Predgovor mapi cinkopisa Povratak uoči odlaska, Muzej Međimurja, Čakovec i Nacionalna i sveučilišna biblioteka,
Zagreb
1988.
Maroević, Tonko. Katalog izložbe Dražen Trogrlić, Salon Galerije Karas, Zagreb, 19. 1.–7. 2.
Kalaić, Dragoš. Trogrlićeva iskrenost. Katalog izložbe Dražen Trogrlić, Galerija Sebastian, Varaždin, 14. 9–10. 10.
1989.
Sabol, Željko. Slikar tajanstvenog znaka. Katalog izložbe, Galerija Sebastian, Dubrovnik, 5. 5–30. 5.
Domić, Ljiljana. Katalog izložbe Dražen Trogrlić. Grafička mapa “Povratak uoči odlaska” i slike, Galerija Spektar – Novi Zagreb, 20. 12–10. 1.
Šolman, Mladenka. Predgovor mapi linoreza Zemljine mijene i katalogu izložbe, Galerija Instituta Ruđer Bošković, Zagreb, 11. 4–3. 5.
Domić, Ljiljana. Simbolički govor boje. Katalog izložbe Pet plus pet, Salon Galerije Karas, Zagreb, 6. 10–24. 10. 1993.
Petravić Klaić, Đurđa. Dražen Trogrlić. Crteži 1984–1990. Katalog izložbe, Galerija Događanja, Zagreb, 19. 4–19. 5.
Rus, Zdenko. Slijediti svoju zvijezdu. Katalog izložbe Dražen Trogrlić: slike, crteži, skulpture 1983–1993, Povijesni odjel Gradskog muzeja Varaždin, Varaždin, 21. 9–1. 11.
1994. Glavan, Darko. Kriza kao umjetnički poticaj. Katalog izložbe Teorema della luce nella distruzione. Comune di Forte dei Marmi, Muzejskogalerijski centar, Zagreb, Studio Bocchi, Rim, svibanj–rujan
1995. Pejaković, Hrvoje. Katalog izložbe Dražen Trogrlić. Crteži 1994–1995. iz ciklusa Obitavališta, Kabinet grafike HAZU, Zagreb, lipanj–srpanj
1996. Domić, Ljiljana. Katalog izložbe Dražen Trogrlić. Crteži 1995–1996. Iz ciklusa Okamenjene misli, Galerija Dora, Varaždin, rujan–listopad
1997. Beroš, Nada. Katalog izložbe Dražen Trogrlić. Gradovi, Galerija Galženica, Velika Gorica, studeni
1998.
Špoljarić, Stanko. Suvremenost hrvatskog akvarela. Katalog 1. hrvatski triennale akvarela, Karlovac, Gradski muzej Karlovac, 28. 5–5. 7; Galerija umjetnina grada Slavonskog Broda, rujan
Beroš, Nada. Dražen Trogrlić. Gradovi, Galerija grada Krapine, siječanj
1998; Muzej Međimurja, Čakovec, ožujak 1998; Gradska loža, Zadar, lipanj 1998; Muzej Cetinske krajine, Sinj, kolovoz 1998; Gradski
muzej, Karlovac, listopad 1998; Galerija umjetnina, Slavonski Brod, studeni 1998.
2000. Šimat Banov, Ive. Katalog izložbe Dražen Trogrlić, Galerija Grubić, Zagreb, 29. 6–15. 7.
2001.
Maroević, Tonko; Pejković, Božidar. Katalog izložbe Dražen Trogrlić, Skulpture: Zaleđene misli, Gradovi, Okamenjene misli, radovi, Salon
Galerije Antuna Augustinčića, Klanjec, 24.11-24.12.
Šolman, Mladenka. Ritam sažimanja i širenja. Katalog izložbe Dražen Trogrlić: crteži, akvareli, slike 1995–2000, Galerija Klovićevi dvori,
Gradec, Zagreb, 8. 5–27. 5.
2004. Šolman, Mladenka. Katalog izložbe Dražen Trogrlić. Skulptura u kamenu, Gliptoteka HAZU, Zagreb, 28. 6–20. 8.
2005.
Glavan, Darko. Novi Trogrlićevi crteži i linearno obojena polja. Katalog izložbe Dražen Trogrlić. Crteži 2003, Muzej Mimara, Zagreb, 27. 4–11. 5.
Šolman, Mladenka. Geste i odjeci. Katalog izložbe Dražen Trogrlić. Geste i odjeci, Galerija Vjekoslav Karas, Karlovac, ožujak
Orelj, Ksenija. Vodeni kontinenti. Katalog izložbe Dražen Trogrlić, Muzejsko-galerijski prostor Kula, Veli Lošinj, 2. 7–17. 7.
Maroević, Tonko. Lakoća crtežine. Tri umjetnika na papiru, o crtežu da se govori. Katalog izložbe Crteži: Ivan Kožarić, Goran
Štimac, Dražen Trogrlić, Muzej Međimurja Čakovec, Izložbeni salon, Stari grad, Čakovec, 25. 11–11. 12.
2006. Gabout, Višnja Slavica. Unutarnja prostorna kretanja. Katalog izložbe Dražen Trogrlić. Unutarnja prostorna kretanja: 16
kompjuterskih grafika 1999–2006, Galerija Vladimir Bužančić, Zagreb, 5. 6–21. 6.
2008. Petravić Klaić, Đurđa. Prekinuti prostori. Katalog izložbe Dražen Trogrlić. Prekinuti prostori, Moderna galerija, Studio Josip Račić,
Zagreb, 26. 6–15. 7.
2010. Mance, Ivana. Evokativna moć pamćenja. Katalog izložbe Dražen Trogrlić, Zavičajni muzej grada Rovinja, Rovinj, 7. 9–2. 10.
2011. Maroević, Tonko. Hvatač svjetla. Katalog izložbe Dražen Trogrlić. Zviježđa Mediterana, Muzej antičkog stakla, Zadar, 11. 10–20. 12.
2016. Maroević, Tonko / Petravić, Đurđa. Katalog monografske izložbe Dražen Trogrlić: slike, skulpture, crteži, 2000–2015, Moderna
galerija, Zagreb, ožujak/travanj 2016.

MONOGRAFIJA Mladenka Šolman. Dražen Trogrlić, BMG i NUL, Zagreb, 2003.

NAGRADE I POHVALNICE

1982/1983. Nagrada Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb
1986. Nagrada Fonda za unapređenje likovnih umjetnosti Moša Pijade, Beograd, na 14. zagrebačkoj izložbi grafike, Zagreb
1987. Priznanje na XVI. biennalu mladih jugoslavenskih umjetnika, Rijeka
1990. Nagrada za slikarstvo na 22. zagrebačkom salonu mladih, Zagreb
1996. Nagrada na 1. hrvatskom triennalu crteža (Nagrada Grafičke zbirke Nacionalne i sveučilišne knjižnice, Zagreb)
2001. Druga nagrada na izložbi crteža u Rijeci
2003. Prva nagrada za slikarstvo, Karlovački likovni susreti, Karlovac
2004. Nagrada Autor godine (izložba Skulptura u kamenu, Gliptoteka HAZU – Galerija I i Park skulpture, Zagreb, srpanj 2004). Nagrada
Hrvatskog društva likovnih umjetnika, Varaždin