Bošnjački umjetnici – izložba Modra rijeka, raznobojni pritoci

noname

Likovno stvaralaštvo umjetnika bošnjačkih korijena u Hrvatskoj

noname

Izložba Modra rijeka, raznobojni pritoci naziv je vrlo dojmljive izložbe koja prikazuje likovno izražavanje umjetnika bošnjačkih korijena u Hrvatskoj koja se otvara u srijedu 20. travnja 2016. u 19 sati u Muzeju Mimara, a organizirana je povodom 100. obljetnice priznanja ravnopravnosti islama u Hrvatskoj. Održava se pod pokroviteljstvom Predsjednice Republike Hrvatske Kolinde Grabar Kitarović, Hrvatskog sabora, Vlade Republike Hrvatske, Grada Zagreba i Mešihata Islamske zajednice u Hrvatskoj

foto galerijaradovi

foto galerijaotvorenje, Muzej Mimara, I. dio

foto galerijaotvorenje, Muzej Mimara, II. dio

Foto: Goran Vranić

Zagreb je kultursko središte hrvatske nacije sa sveprimjetnim globalnim identitetom i tisućljećem dugom gradskom tradicijom. Prihatljiv i otvoren velegrad prema čijim su znanstvenim i pedagoškim ustanovama odavno težilI mladići i mnoge mlade osobe tražeći izobrazbu i afirmaciju naročito iz regijskog susjedstva. U njegovim muzejima i galerijama okupljale su se osobe različitih religijskih provenijencija, pa i podrijetla koji bi predstavljali svoja umjetnička djela.

Na stvaralačkom području naročito se iskazala Akademija likovnih umjetnosti, koja je stekla poziciju značajne institucije, u koju su hrlili budući slikari i kipari s razno raznih strana, pogotovo iz obližnjega susjedstva. Nakon što bi stekli stručnu formaciju, mnogi su od njih u istoj sredini zadobili i punu afirmaciju, pa su nastavili djelovati u Zagrebu, u kontekstu hrvatske likovne umjetnosti, ali bi učestalo čuvali kojekakva distinktivna svojstva svojih ishodišnih ambijenata ili pak nadahnuća zavičajnim doživljajima i prostorima.

Izložba se organizira povodom stogodišnjice pravno institucionaliziranog islama u Hrvatskoj, pritom se želi podsjetiti na zapaženu izvornu ulogu mnogih slikara bošnjačkih korijena, umjetnika poteklih izravno iz Bosne ili iz obitelji već prethodno udomaćenih u novoj sredini. Mnogi od njih su u Zagrebu i Hrvatskoj pronašli novi dom, mogućnost rada i djelovanja, zapravo su stekli drugu, „umjetničku“ domovinu. Mnogi koji su se u Zagrebu školovali vratili su se u Bosnu, i ponjeli sa sobom stečene vještine i iskustva, a neki su tek tangencijalno sudjelovali u zagrebačkoj izlagaškoj i kritičkoj agilnosti, zadobivši relevantnu recepciju i poštovanje.

Akademik Tonko Maroević iskoristio je mogućost pa je nesebično pratio djelovanje većine umjetnika koji su okupljeni na ovoj izložbi, ujedno se s više od njih i družio, bilo tumačeći ih u prikazima i predgovorima, ili i u monografijama. Makar svim zastupljenim umjetnicima nije moguće naći morfološki zajednički nazivnik, jer pripadaju različitim naraštajima, različitim poetikama, različitim stilskim orijentacijama i operativnim praksama, nitko od njih nije voljan zanijekati stanovitu duhovnu poveznicu s baštinjenim svijetom islamskoga predznaka, makar to i ne manifestirali na izričit način. Pa i s obzirom na eventualnu preferenciju „ikonoklazma“, odnosno odustajanja od prikazivanja antropomorfnih oblika, solucije su vrlo diferencirane, procijeđene kroz različite filtre povijesnih tekovina i civilizacijskih preklapanja.

Izložbu s ponosom postavlja Islamska zajednica iz Zagreba kao dokaz ostvarenih dometa i stečena ugleda njezinih članova i bliskih suputnika. Stoga, jer su se mnogi umjetnici bošnjačkih korijena dokazali u zagrebačkoj sredini i unijeli nezanemarive dionice u tkivo moderne i ovodobne hrvatske likovne umjetnosti. Ipak ne treba govoriti o cjelovitoj izdvojenoj parceli, o nekom homogenom isječku iz širega konteksta, jer su zastupljeni slikari izraziti osobenjaci, tako da i u odnosu prema duhovnoj baštini i poticajima iz zavičaja svaki od njih ima osobnu mjeru i drugačije proporcije. Hrvatska kultura pak treba i ovom zgodom s razumijevanjem i zahvalnošću primiti izvorne prinose umjetnika bošnjačkih korijena koji proširuju njezin profil i obogaćuju joj kreativnu paletu.

Izložba je dvodijelna, iako među sastavnicama nema oštrih tipoloških podjela nego samo razdjelnica po mjestu djelovanja. Prvu i veću polovicu predstavljaju autori već desetljećima uklopljeni u akcije i manifestacije slikarstva i kiparstva u gradu Zagrebu, dok su u drugome dijelu „prizvani“ ili pozvani umjetnici koji žive u Bosni ili po europskim središtima, ali su svojim školovanjem ili (barem) učestalim izlaganjem, kadkad i boravcima pa i osobnim prijateljstvima povezani sa zagrebačkom sredinom. Izloške je moguće polarizirati između ‘figurativnog’ i ‘apstraktnog’ pola, ili ih pak grupirati po mimetičkoj poveznici uz zbiljski krajolik i likove, makar ju je moguće povezati i po autonomnoj slobodi kombiniranja strukturskih elemenata. Tad bi se istaknula prigodnost ove izložbe koja bi se štetetno odrazila na širinu i raznolikost ponuđenih stvaralačkih opcija.

Okupljena panorama umjetnika srodnih po bošnjačkom podrijetlu i djelovanju zapravo ocrtava emotivne i kreativne raspone kojoj je na čelu kronološki i tipološki slikar Omer Mujadžić koji zaista bijaše moćno usađen u povijesne tokove još od epohske grupe „Zemlja“, a zaslužan kao višedesetljetni profesor na zagrebačkoj Akademiji. Ovladavši vrhunskim metjeom i obogaćen pariškim iskustvima, u zreloj je dobi naročito nadahnuće nalazio u toplom i smirenom prikazivanju intimnog ambijenta bosanskih kuća, a naročito nježnih i suptilnih ženskih likova u enterijeru. Za razliku od njega, nešto mlađi Ismet Mujezinović nalazio je svoje najbolje motive u eksterijeru, a pogotovo u dinamizmu ljudskih pokreta, kolektivnih sudbina, dramatičnih ratnih situacija, iskazavši se virtuozitetom figurativnog izraza. Fotograf Alija Akšamija od samoga je početka (tridesetih godina prošlog stoljeća) pokazivao zanimanje za socijalnu problematiku („life“ poetiku), kolegijajući s Tošom Dapcem proširio je svoju osjetljivost i na druga područja.

Umjetnici formirani nakon Drugoga svjetskog rata načelno su bili otvoreniji „formalnim“ istraživanjima i autonomiji medija. Hajrudin Kujundžić, primjerice, prošao je put od redukcije i stilizacije na temu folklora do gustih enformelističkih, materičkih slojeva i kompozicija naglašene dekorativnosti. Fadil Hadžić se vratio (odnosno okrenuo) slikarskom izrazu nakon dojmljive protejske djelatnosti u domeni filma i kazališta, kako bi na platnima stvorio čitavu galeriju koloristički zapaženih osobnosti izrazivši se sa zanimljivim portretima, aktovima i krajolicima. Njegov vršnjak, Ismet Voljevica pak svu je energiju i imaginaciju uložio u angažiranu karikaturu, stvorivši panoptikum raspoznajnih životnih epizoda, na čelu s amblematičnom figurom (pomalo ironičnog autobiografskog odmaka).

Generacija koja je stupila na javnu scenu sredinom šezdesetih godina prošloga stoljeća imala je mogućnosti uhvatiti korak s europskim tokovima, ali ju je stečeni kozmopolitizam i univerzalizam često poticao baš na suprotnu orijentaciju traženja kakve autentičnije regijske specifičnosti, duha genius loci. Kemal Širbegović, koji živi i stvara u Francuskoj, u svojim istančanim grafičkim listovima rado evocira zavičajne ambijente i lirsku atmosferu Istoka, služeći se pritom inspirativno stihovima Omera Hajama. Safet Zec, djelujući sad pretežno u Italiji, ostao je i nadalje poetičnim slikarem kuća i vrtova, raslinja i ljudi svojega rodnog kraja, ali je u noviji opus unio i dramatična iskustva ratnih stradanja, posebno žrtava nasilja.

Nekoliko je već preminulih autora iz te generacije europskih obzora ostavilo uvjerljiv i dojmljiv likovno umjetnički trag i izričaj. Mersad Berber ovladao je tehnikom dostojnom starih majstora i mimetizmom iznimne uvjerljivosti, ali je svoju radnu disciplinu u najvećoj mjeri uložio u kreiranje svojevrsne mitologije bosanske povijesti i bošnjačkog življenja. Mehmed Zaimović svoj je rafinirani linearni senzibilitet povezao sa simbolikom i ornamentima orijentske kaligrafije. Hamo Ibrulj čitavi je radni vijek bio gotovo pupčano vezan za prizore hercegovačke pokrajine, predstavljene lirskom koprenom zapamćenih impresija.

Vejzovići, prezimenjaci iako zamalo i vršnjaci, slikari su sasvim različitih sklonosti i formacija. Malo stariji Fadil razvio je izražajnu strogost i smisao za čvrstu kompoziciju, dok se Munir iskazao širokim kolorističkim registrima, učestalo se prepuštajući i hedonizmu izvedbe. Jedan i drugi su također izraziti pejzažisti, katkad i s reminiscencijama na rodne krajeve. Ismar Mujezinović, sin likovnog klasika Ismeta, naslijedio je sposobnost vitalnog antropomorfizma, dokazavši se u slikarstvu, ali svoje je izražavanje sve više okretao prema književnosti i filmu.

U djela Nuradina Trtovca i Hame Čavrka nije ušlo nimalo ikoničkih znakova, ostali su trajno vjerni apsolutizmu čistoće i reduktivnosti tretiranih kadrova. Dok kod Trtovca riječ je o intenzivnoj kromatici organskih preljeva, a kod Čavrka o ritmičkoj polarizaciji crno-bijelih grafičkih ploha geometrijskih obrisa.

Dvije slikarice neosporno unose autentične crte svojega feminiziranog senzibiliteta i pojačanu sklonost za izražavanje izvan i s onu stranu tehnika i disciplina za koje su školovane. Đenana Voljevica se potvrdila ilustracijama bujne imaginativnosti, a svoje slike i kolaže realizirala je iznimno skladnim harmonijskim odnosima. Mejra Mujičić, svježinu i bjelinu svojih je kadrova umjela prenijeti i na delikatne prostorne instalacije i na domišljate video uradke. U svijet proširenih medija logično ulaze svojim fotografskim i video realizacijama umjetnici kao što su Mehmed Akšamija, naslijedivši očevu vokaciju, i Edib Ahmetašević.

Alem Korkut, jedini je kipar među zastupljenim autorima na ovoj izložbi, koji je s pravom zauzeo istaknuto mjesto u recentnoj hrvatskoj skulpturi, s opravdanim odjekom i izvan državnih granica. Korkut je svoje plastičke vizije primjereno materijalizirao u masama i volumenima tradicijskog medija, ali i sugestivno razradio u filmskim kadrovima lucidnoga konceptnog predznaka. Najmlađi u ovom nizu, Zlatan Vehabović, također je s razlogom iskočio u svojemu naraštaju hrvatskih slikara, kombinirajući nesputanu motivsku fantastiku sa strogošću i minucioznošću iluzionističke izvedbe.

Neosporno su likovni umjetnici bošnjačkih korijena donijeli u sredinu svojega zanatskog formiranja i kreativne afirmacije mnoge osobne specifičnosti, međutim kolektivno svi potvrđuju kako im uspjeh u hrvatskoj kulturskoj sredini znači kariku prepoznavanja i u univerzalnim razmjerima. U ovom tekstu uz manje moje intrvencije većinu ovog oznanjenog zapisao je akademik Tonko Maroević u svojem stručnom osvrtu na izložbu Modra rijeka, raznobojni pritoci koja se održava u Muzeju Mimara 2016.