Svi žele vidjeti svetog Leopolda. Veliki broj vjernika čeka u koloni preko cijelog Trga bana Josipa Jelačića kako bi ušli u katedralu pokloniti se pred tijelom sv. Leopolda Bogdana Mandića

svi zele vidjeti svetog leopolda

„Dobri oče sveti Leopolde i dragi pastiru blaženi Alojzije, svojim zagovorom pratite naše molitve i zalaganja za dobro, za kršćansko zajedništvo, za vjernost hrvatskoga naroda, za mir u svijetu, za obraćenje grešnika i za pobjedu Božjega milosrđa”

Drugoga dana boravka tijela sv. Leopolda Bogdana Mandića u zagrebačkoj prvostolnici u četvrtak, 14. travnja večernje euharistijsko slavlje predvodio je zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić. U koncelebraciji je uz više desetaka svećenika, bio i apostolski nuncij u Republici Hrvatskoj nadbiskup Alessandro D’Errico, varaždinski biskup Josip Mrzljak, križevački vladika Nikola Kekić, bjelovarsko-križevački biskup Vjekoslav Huzjak, vojni biskup Jure Bogdan, umirovljeni vojni biskup Juraj Jezerinac, zagrebački pomoćni biskupi Valentin Pozaić, Ivan Šaško i Mijo Gorski, redovnički provincijali među kojima provincijal Hrvatske kapucinske provincije fra Jure Šarčević, te generalni tajnik HBK mons. Enco Rodinis. Mnoštvo vjernika koji cijeli dan hodočaste sv. Leopoldu ispunilo je katedralu, ali i prostor ispred nje.

Uvodeći u slavlje, kardinal Bozanić je istaknuo kako je ovo dan velike milosti u kojem u Stepinčevu katedralu hrli narod da se susretne sa svojim sunarodnjakom sv. Leopoldom.

„Cijeli smo dan u razmatranjima, u molitvi, u tihome ophodu oko tijela sv. Leopolda. Ovo su dani velikih milosti i snažnoga Božjeg zahvata. Danas se naš dragi hrvatski redovnik, skromni kapucin, sveti Leopold susreće sa svojim sunarodnjacima u katedrali glavnoga grada Hrvatske. Danas posebno osjećamo svetost i veličinu svetoga Leopolda Bogdana Mandića, o kojemu nitko gledajući ga izvana ne bi govorio koristeći se riječima o veličini i snazi. Pa ipak, iz sve te njegove krhkosti zrači neizmjerna snaga. Razlog tomu je njegov život i sjedinjenje s Kristom, služenje Bogu i žrtva usmjerena prema dobru ljudi, da bi ljudi prihvatili dar Kruha, od kojega se ne gladuje, nego živi i to živi vječno. U svetome Leopoldu tako su jasno povezani sakramenti euharistije i ispovijedi, naše potrebe za Kristovim tijelom i mogućnosti da se nebeska hrana blaguje u pomirenju s Bogom i s ljudima, u čistoći savjesti, u otvorenosti prema Božjem milosrđu”, rekao je kardinal Bozanić u propovijedi.

Nadalje, kardinal je istaknuo da je bez vjere vječnost zatvorena, bez euharistije vjera odumire, bez oproštenja grijeha blagovanje euharistije gubi smisao i snagu.

Sveti Leopold je to osjetio. To je bio njegov poziv koji je usmjerio prema dva cilja obuhvaćena istim pojmom, a to je zajedništvo. Prvo i temeljno zajedništvo, koje je početak svakoga jedinstva jest sjedinjenje s Bogom, zajedništvo s Bogom. Ono raste i razvija se kao odgovor na Božju ljubav. Iz njega proizlazi čežnja za susretom i zajedništvom s ljudima. U takvom je zajedništvu nezamisliva razjedinjenost vjernika koji su Kristovi, koji vjeruju u Krista, rekao je zagrebački nadbiskup, te nastavio da „premda sv. Leopold nije uspio ostvariti željene planove u svojem zauzimanju za jedinstvo kršćana, njegovo danonoćno prinošenje i trud oko pomirenja ljudi s Bogom u sakramentu svete ispovijedi ima isto izvorište. On ga je prepoznao u Božjemu milosrđu, u Božjoj čežnji za čovjekom i njegovom radošću”.

Govoreći pak o današnjim iskušenjima za kršćanina, u vremenu u kojem je izražena čovjekova čežnja za radošću, mirom, zadovoljstvom, srećom, istaknuo je kako se istodobno osjećaju napetosti u našim suvremenicima, a „tim napetostima i tjeskobama je izvor u pokušajima da se odgovori na te čovjekove čežnje tako da se odgovori traže izvan susreta s Bogom”.

No, svi ti pokušaji ostaju nijemi pred otajstvom zla, a upravo je zlo u suvremenome svijetu izazov koji se ne može izbjeći pred kojim traženje samo ljudskog odgovora nailazi na neuspjeh. Tako se čini da je zlo nezaustavljivo i da čovjek nema stvarnoga odgovora. Jedini koji može postaviti konačnu granicu zlu je Bog. Kristovo otkupljenje tvori božansku granicu postavljenu zlu. U njemu je zlo radikalno pobijeđeno dobrim, mržnja ljubavlju, smrt uskrsnućem. Sv. Leopold ne samo da upućuje na odgovor, nego u njegovu životu vidimo taj odgovor, rekao je kardinal, te naglasio, kako je taj odgovor „u Božjemu milosrđu, u muci, smrti i uskrsnuću Isusa Krista s kojim se može susresti svaki čovjek koji moli za dar vjere i prihvati ga u spremnosti na obraćenje, na promjenu svoga života”. A upravo je sv. Leopold to Božje milosrđe postojano i hrabro naviještao po službi ispovijedanja.
Kardinal je nadalje podsjetio, kako je u ovoj Svetoj godini Izvanrednog jubileja milosrđa u Bazilici svetoga Petra u Rimu uz tijelo sv. Leopolda bilo je izloženo i tijelo svetoga oca Pija. Pojasnio je da je papa Franjo ovu dvojicu svetih kapucina izabrao da budu „cijeloj Crkvi jasan pokazatelj utjelovljene svetosti i odsjaj Božjega milosrđa”.

svi zele vidjeti svetog leopolda 2

Sveti Leopold uzor je svim ispovjednicima, jer „upravo on ima očinsko srce, koje želimo susresti, kada dolazimo na ispovijed” uputio je kardinal na riječi pape Franje koji svoju duhovnost usko veže uz sv. Leopolda: njega ističe kao jednog od nositelja jezgre svoga pontifikata, jezgre koju vidi kao sažetak kršćanstva: Božje milosrđe.

Kardinal je znakovitim istaknuo prisutnost tijela sv. Leopolda u zagrebačkoj prvostolnici koja je prepoznatljivo mjesto ispovijedanja ne samo u našem gradu, nego i šire, diljem Hrvatske.

S ovim tijelom do nas dopire i duh male sobice, ćelije o. Leopolda, njegove ispovjedaonice, tog cvjetnjaka Božjega milosrđa koji je bio pošteđen i pod razornim bombama u Drugome svjetskom ratu koje su bačene na samostan u Padovi. Ta je sobica postala spomenikom Božje ljubavi i ljudske dobrote u punome značenju tih riječi. U njoj se sveti Leopold pred grijesima ljudi spominjao Božje dobrote, u njoj su ljudi molili Boga da se spomene svoga milosrđa te im oprosti grijehe i obnovi njihov život. U toj Bogu dragoj sobici, u toj riznici milosrđa, sveti je Leopold naviještao istinu da Bog djeluje u dušama ljudi, a da je na nama, naročito ispovjednicima, da pomognemo kako taj Božji zahvat ne bi naišao na neprihvaćanje i na razne zapreke, rekao je kardinal Bozanić.

Naglasio je i kako je sv. Leopold apostol „duhovnoga ekumenizma”, čime nam je odškrinuo predivne obzore vjerodostojnoga zajedništva. „Ono se odnosi, ne samo na kršćanske zajednice, nego i na obitelji, razne skupine u društvu, prijatelje, inicijative kojima je stalo do općega dobra. Sveti nas Leopold uči i ohrabruje da budemo raspoloživi za nadahnuća Božjega Duha, da budemo dobri, da znademo prepoznati dobro u sebi, oko sebe, kod drugih, da to podržimo i tome pomognemo. Sv. Leopold nas potiče da ljubavlju širimo obzore velikodušnosti. Sveti je Leopold kao ispovjednik čekao ljude i prihvaćao ih: Bio je strpljiv, tješio je i hrabrio pokornike riječima „Imaj vjere, pouzdaj se, ne boj se!”, rekao je kardinal, te još jednom te riječi uputio vjernicima: „Dragi brate, draga sestro, imaj vjere, pouzdaj se u Boga i ne boj se”.

Na kraju homilije kardinal se osvrnuo i na čudesnu povezanost sv. Leopolda i bl. Alojzija Stepinca, što „nam pokazuje kako svetost isprepliće i povezuje ljude u Božjemu planu”.

Kardinal Bozanić je podsjetio, kako je upravo nadbiskup Alojzije Stepinac bio prvi promicatelj svetosti o. Leopolda Bogdana Mandića u Hrvatskoj. On je i prije negoli je službeno započeo proces Leopoldove beatifikacije, na Staru godinu 1945. ovdje u prvostolnici govorio o njemu u širemu okviru govora o Bogu kao izvoru snage i o Presvetoj Bogorodici kao djeliteljici Božje milosti. Bilo je to na ulasku u godinu 1946. koja je za bl. Alojzija bila godina progonstva, suđenja i zatočeništva, kada je bio suočen s otajstvom zla koje se i nakon rata nastavilo širiti ne više pod fašističkom i nacističkom, nego pod komunističkom ideologijom, diktaturom i totalitarizmom.

Očito je, da je sv. Leopold u duhovnosti blaženoga Alojzija imao važno mjesto, rekao je kardinal, te uputio na bilješke u „Dnevniku” vlč. Josipa Vranekovića pod datumom 8. studenoga 1959. godine iz kojih je očito da je bl. Alojzije čitao životopis o. Leopolda i uvidio da su im boli bile slične, te je za svoju utjehu rado ponavljao riječi oca Leopolda „Tako hoće Bog”. Dva dana nakon spomenutoga datuma, poslije neprospavane noći bolesni je kardinal ponizno rekao: „Trpjeti se mora! Tako hoće Bog, veli dobri pater Leopold. Da, ali tako su sveci govorili, a što ću ja grešnik?”, pripomenuo je naš blaženik. I ujutro, na sam dan kardinalove smrti, te riječi „Tako hoće Bog” uputio mu je vlč. Vraneković, spomenuvši mu da je slično trpio i o. Leopold. Na što je nadbiskup uzvratio „Fiat, Fiat. Tako neka bude”. Bio je to početak više puta ponovljene rečenice prije smrti „Fiat voluntas tua” u kojoj je blaženi Alojzije sebe, poput Marije, predao volji nebeskoga Oca.

Dragi hrvatski vjernici, draga okupljena Crkvo u ovoj katedrali i ispred katedrale, sada su ta dva života neobično povezana pred našim očima i po smrtnim ostacima da bismo vidjeli još dublju povezanost u svetosti i milosrđu što i nama daje poticaj da pred teškoćama ne malakšemo, da se zbog grijeha ne zatvaramo u sebičnost, da nas pred zlom ne obuzme tjeskoba, rekao je kardinal, te homiliju zaključio molitvom: „Dobri oče sveti Leopolde i dragi pastiru blaženi Alojzije, svojim zagovorom pratite naše molitve i zalaganja za dobro, za kršćansko zajedništvo, za vjernost hrvatskoga naroda, za mir u svijetu, za obraćenje grešnika i za pobjedu Božjega milosrđa. Sveti Leopolde i blaženi Alojzije, u zajedništvu s Presvetom Bogorodicom Marijom, Kraljicom svih svetih molite za nas, naše obitelji, hrvatski narod i domovinu nam Hrvatsku”.

Nakon završnog blagoslova otpjevana je hrvatska himna „Lijepa naša domovino”, a potom su vjernici nastavili osobnu pobožnost obilazeći oko sarkofaga s tijelom sv. Leopolda Bogdana Mandića. IKA

svi zele vidjeti svetog leopolda 3