Živjeti s autizmom nije jednostavno – niti djeci, ali ništa manje niti njihovim roditeljima. Djeca s autizmom imaju velike probleme u socijalnoj interakciji i razvoju komunikacijskih vještina. Ti problemi ograničavaju normalan razvoj, ali im i otežavaju uklopiti se u društvo

Mother and autistic child

Autizam je složeni poremećaj ponašanja koji utječe na komunikaciju oboljelog s njegovom okolinom. Autizam sam po sebi nije bolest te se ne može izliječiti, s njim treba naučiti živjeti. Autistično dijete svijet oko sebe doživljava na specifičan način te se njegov pogled na svijet uvelike razlikuje od pogleda njegovih vršnjaka. Roditelji su prvi koji primijete da bi njihovo dijete moglo imati autizam. Naime, dijete koje boluje od autizma ima velike poteškoće u učenju, koncentraciji i općenito u obavljanju svakodnevnih aktivnosti. Ne ispunjava redovito svoje obaveze te ima nagle promjene ponašanja ili raspoloženja. Autističnoj djeci sudjelovanje u svakodnevnom obiteljskom i društvenom životu zna biti mnogo teže nego što bi to zapravo trebalo biti. Njihovo drugačije ponašanje okolina često osjeća neprijateljski. Djeca koja se bore s autizmom osjećaju razlike i loše prihvaćaju to što ih ljudi oko njih ne razumiju.

Točni uzroci zbog kojih se autizam javlja još se uvijek sa sigurnošću ne znaju. Jedino što je dosad potvrđeno jest da ne postoji samo jedan čimbenik koji bi uzrokovao autizam nego ih ima nekoliko. Genetika vjerojatno ima najveći utjecaj na nastajanje autizma, iako se točni geni koji uzrokuju poremećaj još uvijek nepoznati. Genetski čimbenici podupiru teoriju o nasljednosti autizma kao jednog od glavnih uzroka. Naime, kod obitelji koja ima jedno dijete s autizmom postoji znatno povećan rizik da će i drugo dijete dobiti taj isti poremećaj. Smatra se da mnoga djeca posjeduju takozvani ‘okidač’ autizma, iako on nije sa sigurnošću dijagnosticiran. Osim toga, pojedini geni čak mogu odrediti težinu simptoma kod autistične djece. Sve se češće spominje utjecaj okolišnih čimbenika kao što su virusne infekcije, razne komplikacije nastale u trudnoći ili izloženost štetnim tvarima, odnosno opasnim toksinima. Iako se sve češće vode rasprave o povezanosti autizma i određenih dječjih cjepiva (ospice, zaušnjaci, rubeola), to još uvijek nije potvrđeno.

Autizam je složen poremećaj što uvelike otežava njegovo dijagnosticiranje. Na samom početku najvažnije je isključiti ostale moguće poremećaje i abnormalnosti kako bi se sa sigurnošću znalo je li točno riječ o autizmu. Uglavnom su to moguće mentalne retardacije, poteškoće u emocionalnom razvoju, poremećaji govora, sluha i/ili pažnje te hiperaktivnost. Naime, upravo ti poremećaji uzrokuju slične smetnje kao i sam autizam. Roditelji su najčešće prvi koji primijete da s njihovim djetetom nešto nije u redu. Oni koji su informirani mogu odmah naslutiti da je riječ o autizmu, ali takvih je roditelja ipak manje. Naime, mnogi roditelji krive sebe i način odgoja, što nikako nije točno. Riječ je o poremećaju za čije su pojavu predispozicije postajale mnogo ranije od samog početka odgoja. Liječnici i psiholozi, dakako, glavne su osobe koje postavljaju konačnu dijagnozu i određuju potrebnu terapiju.

Ne postoji lijek za autizam, a terapije su isključivo individualne zbog različitosti uzroka i simptoma. Temeljni ciljevi svake terapije su povećanje djetetovih sposobnosti u obavljanju svakodnevnih obaveza i/ili ublažavanje simptoma. Program liječenja najčešće se usmjerava rješavanju socijalnih i bihevioralnih poteškoća kod autističnog djeteta. Važno je da se bolesnik osjeća prihvaćeno u društvu te da dodatno ne primjećuje već ionako očite razlike od svoje okoline. Pomoću terapije dijete nauči kontrolirati svoje ponašanje te stječe nove vještine koje kasnije primjenjuje u svakodnevnim aktivnostima. Veliku pomoć kod liječenja autizma znači podrška obitelji i prijatelja osobe s autizmom. Zbog toga se često provode obiteljske terapije kojima se nastoji povećati sposobnost djece da kontroliraju svoje ponašanje, osjećaje i kvalitetnije komuniciraju s ostatkom obitelji. Iako se autizam zapravo ne može izliječiti, neki lijekovi poput antidepresiva ili antipsihotika mogu znatno pomoći u kontroli nastalih simptoma.