Milena Ulić: Odlučila sam ostati i boriti se ovdje

Milena Ulic

Milena Ulic

Puno puta su me pitali kako to da nikada nisam poželjela otići, kako to da sam ostala ovdje gdje je posao umjetnika stigmatiziran, gdje se u umjetnost ne ulaže, gdje je biti umjetnik izuzetno teško…

Milena Ulic

Čudili su mi se mnogi da nisam potražila sreću tamo gdje se umjetnost cijeni, gdje imaš šansu napredovati, gdje postoje sustavi koji te podupiru. Zašto nisam otišla negdje gdje mogu razvijati svoje talente, gdje ih mogu puno bolje naplatiti, gdje su porezi manji, a tržište puno veće. Zašto sam ostala iskrena u zemlji laži, zašto sam ostala u svijetu u kojem se očekuje da se pomiriš s mjerama, da se uklopiš u forme, da radiš i živiš onako kako se od tebe očekuje. Zašto sam pristala na krvav rad, na težak teret različitosti, na borbu s predrasudama ako se nisam bila spremna prilagoditi. Ja sam izabrala takav put, nisam htjela sebe izgubiti da bi društvu bila po mjeri. Ali nisam željela ni otići kao što su mnogi otišli, ni onda kada je to izgledalo kao jedini logičan korak i jedini moguć, tamo gdje nećeš biti izložen podsmijehu, tamo gdje ti kao ovdje neće svakog dana govoriti – To što radiš je super, ali uz to trebaš još neki normalan posao i normalnu školu. Kao da moj posao, posao bilo kojeg dizajnera ili umjetnika nisu normalni, kao da naše škole nisu normalne, kao da mi nismo normalni.

Puno sam puta poželjela otići, puno puta sam vagala razne mogućnosti. Znala sam oduvijek kao što znam i danas da bi mi na puno drugih mjesta bilo puno lakše. Da bi imala više mogućnosti, da bi mi put bio jednostavniji i da bi imala puno bolju potporu društva. Da negdje tamo nije važno kako izgledaš, da je tamo negdje jedino važno koliko si talentiran, da je jedino važno koliko si spreman raditi, da je jedino važno da znaš raditi svoj posao, da se to jedino mjeri i čini razliku između uspješnog i neuspješnog.

Ali, ipak sam odlučila ostati, boriti se ovdje, koliko god da je teško. Ovo je moja zemlja, ovdje sam rođena, ovo je moj komad svemira. Željela sam i sebi i svima koji su me uvjeravali u suprotno, dokazati da i ovdje mogu ostvariti svoje snove, da imam pravo imati svoje mišljenje, da imam pravo izgledati onako kako se ja najbolje osjećam. Mislila sam jednako kao i danas to dugujem svojoj zemlji, da to dugujem sebi, da ovdje radim ono što najbolje znam, da i ovdje mogu imati komad sunca po svojoj mjeri. Željela sam dokazati da svagdje možemo biti ono što jesmo, ako smo dovoljno hrabri. Možda je to i moj najveći uspjeh što sam usprkos svemu ostala. Što sam ovdje sama stvorila svoje šanse i mogućnosti kada mi ih već društvo nije stvorilo. Što sam dokazala da se svaka borba isplati i da koliko god vam govorili da je nemoguće, ne treba odustati. Da odustati možemo od svega, ali da nikada ne trebamo odustati od sebe.

Takva su naša mala mjesta velikih predrasuda, mjesta šaputanja iza leđa, mjesta gdje je najteže biti drugačiji, gdje je najteže biti izvan okvira, ali navikne se čovjek živjeti s tim, navikne se nositi svoju posebnost s ponosom umjesto strahom. Možda me je to na neki čudan način guralo naprijed, dalo mi vjetar da dokažem da mogu i kad svi kažu da ne mogu. Možda je baš taj inat od mene napravio ono što sam danas.

Nikad nisam imala potrebu stajati u čoporu i nikada nisam imala potrebu pripadati. Davno sam postala svjesna da je moj put drugačiji i da ću ga morati sama stvarati, ali to i je draž ove borbe. To je draž svih mojih uspjeha, trebalo se duplo namučiti, trebalo je duplo gurati, trebalo je duplo gristi, pa kad uspiješ – duplo je ljepše, duplo slađe, duplo životnije.

Tekst: Milena Ulić, modna dizajnerica koja je jedinstvenim nakitom De Lena uspjela spojiti tri kontinenta, ujedno i vlasnica odjevnog brenda Donna Dee namijenjenog najmlađima.