josip fijucek joškoNajava dvostruke izložbe In memoriam u organizaciji
Hrvatskog likovnog društva, Ustanove URIHO i Kluba Zaprešićana ZAPREŠČAN

Josip Fijucek – Joško
Đurđevac, 1950. – Zagreb, 2013.

  • Galerija HLD (Tratinska 15, Zagreb): otvorenje u utorak, 20. listopada 2015. godine s početkom u 19.00 sati
  • Galerija Sunce (Av. Marina Držića 1, Zagreb): otvorenje u četvrtak, 19. studenog 2015. godine, s početkom u 18.00 sati


foto-galerija
Pogledajte odabrane radove za izložbu!

JOSIP FIJUCEK – JOŠKO

Josip Fijucek – Joško zanimljiva je i osebujna umjetnička osobnost.

Teško je razdvojiti njegov privatni život od njegovog autorskog opusa jer se međusobno isprepliću i nadopunjuju. Nije to ništa neuobičajeno, ali povremeno fascinira ta uska povezanost između određenih životnih razdoblja i faza i načina na koji se to odrazilo u njegovim radovima.

Visokokvalificirani monter centralnog grijanja, Josip Fijucek – Joško bio je samouki slikar i kipar.

Život ga nije mazio, svakdanji kruh zarađivao je napornim i teškim fizičkim radom u stalnom kontaktu s metalom koji postaje osnovni materijal njegovog kiparskog opusa, nastalog uglavnom između 1971. i 1983. godine.

Ujutro radnik, a u slobodnom vremenu umjetnik koji nadahnuće pronalazi u svakodnevnom životu i okruženju. No to nije puko „preslikavanje” stvarnosti. Njegove željezne varene skulpture uz snagu koju sugerira i sam materijal, posjeduju i profinjenu izduženost i eleganciju. Postaju simboli, poput Guslara – narodnog svirača koji čuva tradiciju i prenosi je mlađim generacijama, ili Radnika, koji uz prislonjeni kramp (kao znak pripadnosti radničkoj klasi) u lijevoj ruci drži ZUR (Zakon o udruženom radu) s naporom čitajući slova. Tako i on postaje simbol određene društvene stvarnosti, ne gubeći ništa od svoje umjetničke ekspresije.

Dobar primjer profinjenosti linija i elegancije su skulpture Molitva i Odmor.

josko 1

Nakon rada na metalnim reljefima, Joško u jednom trenutku objedinjuje svoj slikarski i kiparski poriv „lijepeći” željezne figure na drvenu podlogu stvarajući tako slike-skulpture – Šetnja, Čekanje, Dvoje.

Impresivni metalni reljef – Patnja, podsjetio me je na jednu Joškovu priču zabilježenu davne 1978. u jednim tvorničkim novinama:

-U Travnom je s osamnaestog kata pao mladi radnik. Pao je tri metra od nas i na me ostavio strahovit dojam. U novinama su o poginulom radniku bila samo dva retka, a s desne je strane bila velika slika smrskana željeza i naslov: „Poginuo u Mercedesu”. Rasrdilo me! Za njih to nije bila ista smrt, pa zato ja u svojoj umjetnosti želim izraziti da je smrt – smrt.

Prema rukama je gajio poseban odnos. Poučen osobnim iskustvom, kada na temperaturi ispod ništice u dodiru sa željezom prsti prozebu i čini se kao da će ruka otpasti, Joško osjeća da je šaka ogrubjela, ali ruka je i dalje profinjena. Ruka i glava mogu izraziti sve.

I autor „poseže” za rukama, za njihovom ljepotom i profinjenošću.

Ruke – mali crtež olovkom iz 1971. godine, lirska je minijatura posvećena ljepoti ruke.

Već u tom ranom radu otkriva se crtačko umijeće autora, ali i osjećaj za prostor i perspektivu.

U razdoblju između 1971. i 1990. autor intenzivno slika uljem na lesonitu. (Izbor lesonita kao podloge materijalne je prirode budući da je lesonit jeftiniji od slikarskog platna koje treba i drugačije opremiti). No to ni malo ne umanjuje kvalitetu radova niti ograničava izbor motiva.

Na Autoportretu iz 1973. godine, iz tamne neutralne pozadine „izranja” svijetlo, ozbiljno i smireno lice autora, uokvireno tamnom kosom i bradom, s očima direktno uprtim u gledatelja. Veoma realističan portret koji odražava habitus čovjeka koga će zbog njegov stava, ponašanja i fizičkog izgleda sredina prepoznavati kao istinskog umjetnika.

lubenice2010 9Mene osobno podsjećao je na asketskog sveca koji je sišao s neke oltarne pale.

Joškovo zanimanje i empatija za „malog čovjeka” dolazi do punog izražaja u slici Prodavač ciklama (1973.). Starčić u ljubičastom kaputići, pogrbljen i s nogama koje kao da klecaju od duga hodanja, s košarom punom cvijeća i obaveznim „škrlakom” na glavi, s pušlekom ciklama u ispruženoj ruci koje nudi nekom nevidljivom kupcu, dok se u pozadini, sasvim desno, kao u izmaglici nazire crkveni toranj, sugerirajući ambijent grada.

Joško pokazuje i posebno zanimanje za ljepotu nagog ženskog tijela, stvarajući u cjelokupnom opusu zaseban ciklus ženskih aktova. Ponešto „tvrdo” i pastozno rađeni tamni i stameni stojeći Akt I (1974.) prerast će u lirski, ali svojom naglašenom, u veliko S izvijenom linijom, u erotski izazovni lik mlade ljepotice (Akt II iz 1999.) slikan svijetlim, gotovo prozračnim namazom. Pri tome je posebno naglašena i ljepota i izražajnost lica.

No lice se gubi u s leđa slikanom Aktu III iz 2000. godine. Prema naprijed savijena žena gotovo uranja u plavičastu pozadinu, otkrivajući u prvom planu skladnost i ljepotu nogu i stražnjice (što u ovom slučaju djeluje erotski izazovno, ali ne i lascivno).

Kao da nam sugerira da svaki dio ženskog tijela može biti „ljepota po sebi”, autor u Aktu IV iz 2001. godine postavlja u dijagonalu dio torza i dio nogu, pokazujući zavidno umijeće u poznavanju anatomije i slikanju inkarnata. Mala ali vrlo uspjela studija.

Mrtva priroda (1990.) – motiv koji se ne javlja prečesto u autorovu opusu, ali ova, rađena još uvijek uljem na lesonitu, u stilu starih majstora, pokazuje njegovo umijeće u oblikovanju prostora. U nekom nedefiniranom tamnom prostoru, na još tamnijoj, ali također nedefiniranoj podlozi, postavljen je polukružni vijenac, imaginarnom svjetlošću osvijetljenih jabuka i različitih krčaga, da bi se, dajući toj statičnosti i malo dinamike, jedna jabuka „otkotrljala” u prvi plan sasvim lijevo.

Pejzaž, kao jedan od središnjih motiva autorova opusa, doživjet će tijekom vremena značajne transformacije. Rađeni uljem na lesonitu, Pejzaž I (1976.) i Pejzaž II (1977.) slikani su u maniri akademskog realizma s blagim otklonom ka ekspresiji. Kolorit je izrazito taman. Središnji dio kompozicije na prvom pejzažu je skupina tamno zelenog drveća koje se „utapa” u šarenilu neba i kontrastira s rasvijetljenim žutilom okolnog terena. U drugoj kompoziciji prevladava sivo plavkasti ton, a dubinu i trodimenzionalnost prostora autor postiže dijagonalno postavljenim redom čempresa uz vodu. Može se govoriti o pejzažima s izvanredno postignutim ugođajem predvečerja.

Crtačko umijeće dolazi do punog izražaja u olovkom crtanom Pejzažu III iz 1990. godine.
Izvanredno precizan crtež ogoljelih stabala postavljenih s obje strane nekog potoka stvaraju ugođaj kasne jeseni, a dubina prostora i dinamičnost postignuta je naglašenom S linijom potoka.

Nakon 1990. autor polako prelazi na slikanje uljem na platnu. Paleta se rasvjetljava, namaz postaje prozračniji. Umjesto akademskog realizma nastupa razdoblje „stilizacije” – Pejzaž IV iz 1999. i Pejzaž V iz 2000. godine. U toj stilizaciji nekih izmaštanih krajolika posebno ulogu igraju otvoreni, ka nebu okrenuti vitičasti lukovi. Kolorit je svijetao ali suzdržan.

maliLosinj2010 3A onda se iznenada događa koloristička „eksplozija”.

Najavljuje je, u Joškovom opusu rijetko slikano Cvijeće iz 2002. godine. Kao da je sva dotadašnja smirenost i suzdržanost „zbrisana” u furioznom kolorističkom naletu „cvjetnih dijagonala”.

Koloristički razigrani pejzaži iz tih godina, inspirirani krajolicima Zagorja i Podravine, pravi su mali biseri – Polje žita (2003.).

Njegov potez kistom je siguran i čvrst, namaz ponekad i pastozana ali nikad nametljiv u stvaranju smionih kolorističkih kontrasta, pri čemu žuta najčešće igra dominantnu ulogu. Autor „viđeno” i „realno” svodi do blage stilizacije postižući učinak profinjenosti i idiličnosti.

Koristeći se često „napetim” kolorističkim lukovima, postiže njihovim superponiranjem zadivljujući osjećaj dubine prostora i treće dimenzije.

Izborom i rasporedom detalja autor vrlo vješto gradi svoje kompozicije s uravnoteženim omjerom horizontala i vertikala. No ponekad dominantnu ulogu preuzimaju dijagonale, koje svojom unutrašnjom napetošću streme ka razbijanju okvira slike, kao da nam autor, namjerno ili podsvjesno, sugerira kako se slika „nastavlja” i izvan zadanih okvira platna.

Oko 2006. godine Joško otvara novo poglavlje impresivnim ciklusom – Grad.

Grad I (2006.), Grad II (2007.), Grad III (2008.), Grad IV (2010.).

Nisu to ni osunčane vedute Mediterana, ni uzavrela ulična vreva neke metropole, ni sjetni lirski ugođaj starih gradskih zidina.

To su gradovi bez ljudi, osamljeni i otuđeni (kao što su vjerojatno i njihovi nevidljivi imaginarni žitelji). Gradovi smješteni na nekim bezimenim vodama, često suprotstavljeni međusobno vertikalama čudnih zdanja, tornjeva, kupola, osvijetljenih lukova koji bolje poznavatelje autorova ranijeg opusa mogu asocirati na neko drugačije i veselije ozračje.

Paleta je opet potamnjela. Daleko smo od ranije kolorističke raskoši. U toj atmosferi sumornosti, male razbacane žute mrljice proplamsaji su neke pritajene nade.

A nada za Grad javlja se novim ciklusom portreta – primjerice Kneginja izmišljenog grada iz 2009. godine. Ili Kneginja iz 2010. godine.

josko 2

U maniri starih majstora, Joško „kostimira” svoje kneginje i princeze, oblikujući s posebnom preciznošću njihova lijepa lica i slikajući znalački svijetli inkarnat kao kontrast tamnim kostimima i još tamnijoj pozadini. Cjelokupnim postavom i načinom izvedbe ovi portreti asociraju na ikone, što je možda i bila želja autora. Jer samo svetice mogu spasiti uklete gradove.

A onda je došla 2011. godina i šokantno otkriće da autor boluje od karcinoma.

Krenule su operacije, kemoterapije, zračenja i neravnopravna borba s neumoljivom bolešću.

U autorovom opusu pojavila se – Riba.

U likovnoj umjetnosti riba je poznata kao simbol kršćanstva. No u narodnoj tradiciji i predaji, u sanjaricama, riba je znak bolesti i znak brige.

A Joško je imao razloga za brigu. No u autoru se probudio prkos i inat, i razbuktala se opet koloristička euforija. Riba iz 2012. (a bilo ih je na desetke) koloristički blistava, lijepa u svojoj bodljikavoj ružnoći, razjapljenih usta i iskešenih zuba bila je simbol podmukle bolesti koja ga je proždirala.

Unatoč tjelesnoj iscrpljenosti, jer trebalo se, kada nije ležao u bolnici, penjati u stan na petom katu bez dizala preko 90 stuba, i smoći snage za slikanje.

A Joško je uporno slikao svoje ribe – ubojice i velikodušno ih dijelio svojim prijateljima, kao da ih je htio podsjetiti da je još tu, da je živ i da se još bori.

j fijucek

Nakon dvije iscrpljujuće godine, u terminalnoj fazi, neposredno pred smrt, naslikao je svoju posljednju Ribu, umjesto akvarelom, vinom Plavac mali berba 2011. – nazvavši to vinotel.

Bio je studeni 2013. godine.

Umro je Josip Fijuck čovjek, ali slikar Joško živi u svojim radovima na zidovima svog skromnog stana na zagrebačkoj Trešnjevci.

A na zidu njegove sobe dvije različito slikane Ribe, suprotstavljene razjapljenim čeljustima jedna prema drugoj, kao da odmjeravaju snagu, pričaju zapravo o nesalomljivosti umjetničkog duha, čovjeka koji je svojim radom zadužio likovnu scenu Zagreba i Hrvatske.

Posthumnu izložbu Josipa Fijuceka – Joška organiziralo je Hrvatsko likovno društvo u znak zahvalnosti i sjećanja na svog člana i dugogodišnjeg predsjednika te Galerija Sunce i Klub Zaprešićana Zapreščan.

Zahvaljujemo autorovoj supruzi Mili Fijucek koja nam je omogućila uvid u sačuvane radove i odgovarjući odabir.

Milan Ilić, prof.

32 Josip Joško FijucekJosip Fijucek – Joško

Đurđevac, 18. 12. 1950. – Zagreb, 23. 11. 2013.

Rođen u Đurđevcu 1950. godine, već 1952. preselio se s roditeljima u Zagreb.

U Zagrebu se školovao te nakon srednje škole stekao zvanje VKV montera centralnog grijanja.

Radio je u struci do 1984. kada prelazi u poduzeće „Velebit” gdje radi kao domar, trgovac i dostavljač. Godine 2004. ostaje bez posla i na Burzi je sve do 2012. kad odlazi u mirovinu.

Već od rane mladosti pokazuje sklonost za likovno izražavanje pa će, uz prirodnu nadarenost i nevjerojatnu želju za učenjem i eksperimentiranjem, postići zavidne rezultate kao samouki slikar i kipar.

Prve slikarske radove izlaže već 1968. da bi tijekom života imao desetak samostalnih izložbi te sudjelovao na više od 300 skupnih izložbi, na mnogobrojnim likovnim manifestacijama, dobrotvornim akcijama i likovnim kolonijama u domovini i inozemstvu (Beč. Graz, Pariz, Lenjingrad).

Dobio je više priznanja i nagrada među kojima je i Plaketa Grada Beograda za ciklus „Krajolici kontinentalne Hrvatske”.

Bio je član likovne „Grupe 69″ i Zajednice likovnih radnika „Zagreb”, osnovane 1982. godine, koja će 1998. prerasti u Hrvatsko likovno društvo.

Godine 2004. Joško obnavlja svoje članstvo u HLD-u. Izabran je za predsjednika Društva i tu dužnost obavlja do smrti.

Nakon dvogodišnje neuspješne borbe s karcinomom, umro je u Zagrebu u studenom 2013.


IZLOŽENI RADOVI

Skulpture:
(nastale u razdoblju od 1971. do 1983. godine)

1. ŠETNJA, kombinirana tehnika, 24×17 cm
2. DVOJE, metal, 25 cm
3. ČEKANJE, kombinirana tehnika, 28×18 cm
4. GUSLAR, metal, 40 cm
5. RADNIK, metal, 40 cm
6. MOLITVA, metal, 38 cm
7. ODMOR, metal, 12×21 cm
8. PATNJA, metal, 16×24 cm

josipfijucekSlike:
(nastale u razdoblju od 1971. do 2013. godine)

9. RUKE (1971.), crtež olovka, 17×14 cm
10. PRODAVAČ CIKLAMA (1973.), ulje/lesonit, 53×36 cm
11. AUTOPORTRET (1973.), ulje/lesonit, 47×36 cm
12. AKT I (1974.), ulje/lesonit, 35×30 cm
13. PEJZAŽ I (1976.), ulje/lesonit, 30×19 cm
14. PEJZAŽ II (1977.), ulje/lesonit, 27×32 cm
15. MRTVA PRIRODA (1990.), ulje/lesonit, 25×32 cm
16. PEJZAŽ III (1990.), crtež olovka, 30×20 cm
17. PEJZAŽ IV (1999.), ulje/platno, 60×50 cm
18. AKT II (1999.), ulje/platno, 23×18 cm
19. PEJZAŽ V (2000.), ulje/platno, 36×25 cm
20. AKT III (2000.), ulje/platno, 44×30 cm
21. AKT IV (2001.), ulje/platno, 28×18 cm
22. CVIJEĆE (2002.), ulje/platno, 22×28 cm
23. POLJE ŽITA (2003.), ulje/platno, 50×60 cm
24. GRAD I (2006.), ulje/platno, 70×100 cm
25. GRAD II (2007.), ulje/platno, 38×113 cm
26. GRAD III (2008.), ulje/platno, 75×100 cm
27. GRAD IV (2010.), ulje/platno, 50×70 cm
28. KNEGINJA IZMIŠLJENOG GRADA (2009.), ulje/platno, 60×50 cm
29. KNEGINJA (2010.), ulje/platno, 50×40 cm
30. RIBA (2012.), ulje/platno, 30×40 cm
31. RIBA (2013.), vinorel/papir, 23×29 cm

Izdavač
Ustanova URIHO, Zagreb
Za izdavača
Josip Držaić
Organizatori:
Galerija Sunce, Hrvatsko likovno društvo
Klub Zaprešićana Zapreščan
Tekst:
Milan Ilić
Izbor radova:
Milan Ilić, Snježana Filipčić
Fotografije radova:
Snježana Filipčić
Obrada u fotoshopu:
Robert Gnand, Alternativa dizajn studio Zagreb
Postav izložbe:
Milan Ilić, Božidar Filipčić
Urednik kataloga
Stjepan Katić
Grafička priprema i tisak
URIHO Zagreb
Naklada:
200 primjeraka
Zagreb, studeni 2015. godine

Galerija SUNCE, Ustanova URIHO
Av. Marina Držića 1, Zagreb
tel: 01 6184-200/113
e-mail: uriho-galerijasunce@uriho.hr

ISBN

foto-galerija