srb 3

Zoran Pusić na proslavi antifašističkog ustanka u Srbu naveo je da su članovi KPJ podigli ustanak u ovom kraju i među njima naveo i Marka Oreškovića za kojega kaže da je ispjevana pjesma „hrvatskog roda a majka je srpskog naroda”

Svi bi kao takvi i dalje vladali pod prozirnim parolama fašizam, antifašizam, komunizam…, pomoću kojih su se kroz zadnje stoljeće proširili i okupirali hrvatske teritorije partizani – ustanici iz Beograda, Rima, Venecije, Budimpešte i …, zbog eksploatiranja Hrvata za sebe preko poreza i harača u krvi

Misle da im je taj neki antifašizam pokriće i zaštita za daljnje eksploatiranje i uništavanje Hrvata. Što su ustanici u Srbu podržavali: fašizam ili antifašizam, dok su, u zadnjem ratu protiv Hrvata, sa svojima postavljali mine od kojih Hrvati i danas pogibaju. Sve to pokazuje da sinovi i unuci inih okupatora i Srba, skupa s hrvatskim janjičarima, i sada drsko veličaju ustanak u Srbu, po redu tko zna koji dirigiran iz Beograda i druge metropole, sa zahtjevom da im i ova generacija Hrvata plaća za spomenike njihovih zlodjela u Borićevcu, Brotnju…, Udbini, kao i širom Hrvatske do danas i dalje.

Preporučujemo Zoranu Pusići da pročita knjigu Dossier Boričevac u kojem je sve navedeno o Marku Oreškoviću i pjesmama pjevanim Likom i Kordunom. Prevareni hrvatski partizani Marko Orešković i dr., nisi ni bili svjesni koje su prljave poslove odradili protiv svoga naroda po instrukcijama, potom zaslugama, pod nadzorom velikosrba prema velikosrpskim željama. Kad je Orešković odigrao ulogu protiv Hrvata nije više bio interesantan i Srbi su ga rješili da im ne smeta u njihovim velikosrpskim planovima. Eto Pusiću tko su bili šefovi.

Dossier Boričevac, Pavičić J., Zagreb 2012., str.22.,229.,235.,237.,238.,286.,295.,296.,540.,542.,544.,546.,548., navodimo:

„Zbog suradnje s fašistima, vodstvo KPH i KPJ odlučilo je Đ. Jovanića osuditi na smrt i streljati. Direktivu o izvršenju kazne prenio je Gojki Polovini organizator ustanka u Lici Marko Orešković Krntija, ali nije ubijen Đ. Jovanić, nego je 20.X.1941. u selu Očijevu Velikom kod Drvara ubijen Marko Orešković i bačen u jamu.

Postupci Hrvata-komunista Marka Oreškovića, koji je po Lici obilazio srpska sela sa zastrašujućim riječima: „Bježite, braćo Srbi, dolaze ustaše sve će vas poklati”. Na isti način je postupao i njegov ideološki sudrug, Hrvat-komunist Veco Holjevac. Takvim su promidžbenim aktivnostima, uz činjenicu da su pritom namjerno skrivali svoju hrvatsku nacionalnu pripadnost, izravno poticali srpski narod na oružanu pobunu. Principom obmane, lažno se predstavljajući kao Srbi, pokušavali su postići puno vjerodostojnost onoga što su govorili. Međutim, kada su naknadno ipak prepoznati, odnosno kada se utvrdilo da su Orešković i Holjevac zapravo Hrvati, onda je komunistički agitprop žurno u njihovu zaštitu sročio pjesmice pjevane Likom i Kordunom. Tako se o Marku Oreškoviću pjevalo: „Naš je Marko hrvatskog roda/Al je majka srpskoga naroda/Svakog onog požalila majka/Tko ne želi Orešković Marka”.

A o Veci Holjevcu, političkom komesaru „Prvog hrvatskog korpusa” u Kordunu, kojim je zapovijedao Srbin-Kordunaš Čanica Opačić, orila se pjesma: „Druže Veco, hrvatskoga roda/Ti si vođa srpskog naroda”.

Nakon što je Marko Orešković, predstavnik CK KPH saznao da su Boško Rašeta, Dušan Mileusnić Đoko Jovanić i drugi četnički orjentirani kao što je Stevo Rađenović i Miloš Torbica sudjelovali na sastanku tzv. Štaba gerilskih odreda u Otriću s talijanskim časnicima, prema tvdnji G. Polovine, Orešković je kazao kako „ne postoji drugi izlaz osim da on, u ime CK KPH osudi Đoku Jovanića na smrt”. Pritom je s te pozicije odredio G. Polovinu da formira sud koji bi trebao izreći kaznu, i potom strijeljati Đoku Jovanića. Takav je zahtjev G. Polovina odbio izvršiti, iake se i kasnije od strane CK KPH ustrajavalo na provedbi kazne, uz obrazloženje da bi to bio „težak udarac za ustanak srpskog naroda cele Like”.

Simo Š. Dubajić također piše da je Nikola Kotle, tadašnji sekretar komiteta KP za Drvar-Grahovo, javo pozivao na osudu Otrićkog sporazuma te u borbi za preuzimanje vlasti uskoro usmrtio Marka Oreškovića i neke Srbe iz mjesta Očijeva koji su svjedočili „podmuklom međukomunističkom obračunu””

Mile Pavičić o ustanku navodi „da je 20.srpnja 1941. godine u šumi kod Kamenice u blizini Drvara održan sastanak budućih vođa ustanka, na kojem su usklađene aktivnosti na organizaciji pobune. Od ličana su na sastanku bili Đoko Jovanić i Dušan Mileusnić, obojica iz Srba, povratnici i poznanici iz Žednika kod Subotice, gdje su njihove obitelji do rata živjele kao kolonisti. Po povratku u Liku Jovanić i Mileusnić se povezuju s braćom Morača, vođama pobune u zapadnoj Bosni, također poznanicima iz Žednika.

Đoko Jovanić i Dušan Mileusnić sastaju se 24.srpnja 1941. godine s Gojkom Polovinom, koji se krio u šumi pokraj rodnog Dobrosela, i obavještavaju ga o dogovoru u Kamenici. Polovina postaje vodeća ličnost pobune. Pripreme se odvijaju bez ikakve veze s vodstvom Komunističke partije Hrvatske.

Član centralnih komiteta KPJ i KPH Marko Orešković Krntija pojavit će se tek 4. ili 5.VIII., nakon što se neko vrijeme krio kod Visuća. Vezanog i isprebijanog ga dovode ustanici Gojku Polovini. 

Na incijativu Marka Oreškovića 16. kolovoza 1941. godine osnovana je ustanička brigada za oslobođene krajeve Bosne i Like, koja će se poslije prozvati Prva brigada za zapadnu Bosnu i Liku. U sastavu brigade su gotovo sve pobunjeničke jedinice, među kojima i one zloglasnih četničkih vođa i vojvoda, kao što je krvnik Krnjeuše Mane Rokvić, pop Đujić, Brane Bogunović, Živko Brković i dr. Marka Oreškovića kritizira CK KPJ zbog preuranjenog formiranja brigade i naziva gerilac (koji se mijenja u partizan).”

Na incijativu Marka Oreškovića 31. kolovoza 1941. godine u Drvaru je održano zasjedanje delegata gerilskih odreda za Bosnu i Liku, na kojemu je zauzeto stajalište o borbi protiv Talijana. Prihvaća ga i prisutni četnički vojvoda pop Momčilo Đujić, ali samo do dolaska Talijana.

Marko Orešković Krntija ubijen je u Bosni, kod sela Očijeva, 20 listopada 1941. godine, od elemenata koji su orijentirani „više četnički nego partizanski”. Polovina u svom Svedočenju iznosi teoriju da su Krntijino ubojstvo organizirali KPH i španjolski borci.”

Također, Nikola Vidaković Nikac o ustanku navodi u tekstovima koji su objavljeni i u knjizi Dossier Boričevac „da je takozvani narodnooslobodilački ustanak u Donjem Lapcu i okolici 1941. godine bio zapravo srpska navala na Hrvate, izazvana bjesomučnom mržnjom, u kojoj su neki istaknuti komunisti klicali kralju Petru. Tada su u Donjem Lapcu bili istaknuti komunisti Hrvati – Jakov Blažević i Marko Orešković, ali protiv ubijanja nedužnih Hrvata nisu poduzeli ništa.

Uz lokalne liderčiće Peju Žunića, Stevu Dragičevića, a na kotarskoj razini Gojko Polovina (sve su to bili samozvani vođe), tu su se prvih dana pobune našli Jakov Blažević, sekretar okružnog partijskog komiteta za Liku, Mile Počuča i Marko Orešković, a iz Beograda stigao je pulen Aleksandra Rankovića, Rade Žigić. Oni su bili vlast, koja je podilazila osvjedočenim velikosrbima, pa su naki od njih (Gojko Polovina) i sami prihvaćali klicanje kralju Petru.

Na području Donjeg Lapca svaki Hrvat, koji se nije uspio sakriti ili pobjeći, ubijen je, sva pokretna imovina razgrabljena, nepokretna zapaljena ili razorena.

Kad je Hrvatska seljačka stranka, nakon sloma diktatorskog režima 1935.-1941., ponovo javno aktivirala političku djelatnost, bio sam (Nikola Vidaković Nikac) izabran za predsjednika kotarskog odbora HSS-a. Slijedom toga bio sam aktivni antifašist i postao sam član Komunističke partije. No, nikakav dužnosnik Partije nikada nisam bio, a posebice ne 1941. Naprotiv, već prvih desetak dana od početka ustanka (ili pobune), koji je bio izrazito srpski, podmetnuli su mi da sam Partiji dao neke krive podatke, s ciljem razbijanja “proleterske revolucije” i unošenja zabune i demoralizacije u redove boraca za rušenje ustaštva i Nezavisne Države Hrvatske.

Isključili su me iz Partije i pripremili suđenje kao neprijatelju i izdajniku Partije i revolucije. U tom zahtjevu najuporniji je bio Rade Žigić, najratoborniji u eliti visokih partijskih vođa, koji su se na početku ustanka našli u Donjem Lapcu. To su bili Marko Orešković, član Centralnog komiteta KPJ, čovjek s najvećim autoritetom, inače Hrvat, pa do njega Mile Počuča, zatim Jakov Blažević i Tomo Nikšić, članovi CK KP Hrvatske, Hrvati, Gojko Polovina, domaći čovjek koji se stavio na čelo i bio priznat kao vođa ustanka, te još nekoliko lokalnih liderčića i nametljivi Rade Žigić kojega je iz Beograda poslao Aleksandar Ranković.

Protiv toga da mi se sudi bili su Jakov Blažević i Gojko Polovina, a Marko Orešković nije ni riječ rekao u moju obranu. Rasprava o tome je zapela, stvorena je pat-pozicija, pa sud nije bio formiran.

Nije naodmet spomenuti da su Marka Oreškovića u selu Očijevu kraj rijeke Une ubili Srbi, članovi Komunističke partije, Srđan Rodić, Jovo Šipka i Dušan Kopilać, a tijelo mu je nađeno u jami 21.XI.1941.

Valja spomenuti da su se već tokom kolovoza 1941. godine spontano pojavili prvi slabašni znakovi diferencijacije. Manja skupina Srba u Donjem Lapcu tražila je da se zaštite još prisutni Hrvati, ali su od gomile napadnuti, ne samo verbalno. A kad sam od kompletnog partijskog vodstva molio zaštitu Hrvata, skrenuvši pažnju na četnika koji je okrutno likvidirao skupinu Hrvata starih 70-80 godina, Marko Orešković reče: „Druže, te ne razumiješ da je ovo proleterska revolucija koja gazi sve što joj je na putu”.

A njega, Marka Oreškovića, člana CK KP Jugoslavije, čovjeka neporecivog autoriteta, ubiše, samo zato što bijaše Hrvat, ne četnici, već članovi KP: Srđa Rodić, Jovo Šipka i neki Dušan Kopilać, a tijelo a tijelo je izvađeno iz jame 21.XI.1941. blizu naselja Očijevo kraj rijeke Une.” Foto: Jure Miskovic / CROPIX

Stranka hrvatskog zajedništva, Zagreb-Zadar, 27. srpnja 2015. godine

srb 1